Dužnici i vjerovnici često postupaju protivno preuzetim obvezama kojima su preuzeli neko ispunjenje u nekim pravnim poslovima.
Na primjer ugovorima, pa tada govorimo o zakašnjenju dužnika ili vjerovnika. U takvom slučaju se govori o povredi nekog obvezno pravnog odnosa zbog nepridržavanja određenih rokova za ispunjenje dospjele obveze na što se nadovezuju određene sankcije.
Dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, bilo usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Na primjer podizanjem tužbe i sl. (Član 183 Zakona o obveznim odnosima, N. N. 35/2005).
Vjerovnik dolazi u zakašnjenje onda kada bez osnove odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Isto tako, vjerovnik dolazi u zakašnjenje kada je spreman primiti dužnikovo ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Neće vjerovnik biti u zakašnjenju ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja ili u vrijeme određeno za ispunjenje i sam dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu (čl. 184 ZOO-a). Ako je vjerovnik u zakašnjenju: a) prestaje zakašnjenje dužnika, b) na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti stvari ili oštećenja stvari, c) od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaje teći kamata, d) vjerovnik u zakašnjenju je dužan svom dužniku platiti nastalu štetu zbog zakašnjenja kao i daljnje troškove čuvanja stvari (čl. 185 ZOO-a).
Prava dužnika
Ako je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat ili ako se ne zna tko je vjerovnik, gdje se nalazi ili je poslovno nesposoban ili nema zastupnika, tada dužnik ima pravo stvar koju duguje položiti kod mjesno i stvarno nadležnog suda ili pak kod zakonom ovlaštene osobe. Na primjer kod komisionara. O polaganju dužnik mora obavijestiti vjerovnika ako mu zna boravište (čl. 186 ZOO-a). U nekim slučajevima i kod javnog bilježnika. Ako se stvar ne može čuvati u sudskom depozitu, pologu, dužnik ima pravo zahtijevati od suda da odredi osobu kojoj će se stvar predati da je čuva o trošku vjerovnika. Kod trgovačkih ugovora, kod privrednika, predaja stvari moguća je i javnom skladištu s istim učinkom kao da je kod suda. O tome dužnik mora obavijestiti vjerovnika.
Polaganjem dugovne stvari, novca, vrijednosnih papira i sličnog nastupaju sljedeći pravni učinci: a) dužnik se oslobađa svoje obveze, b) njegovo zakašnjenje prestaje, c) svaki rizik propasti stvari ili oštećenja prelazi na vjerovnika, d) od dana polaganja prestaje teći kamata i e) troškove polaganja stvari snosi vjerovnik (čl. 190 ZOO-a).
Za privrednike i druge gospodarstvenike važno je još i ovo. Ako stvar nije pogodna za čuvanje ili ako je njezino čuvanje ili održavanje povezano s nesrazmjernim troškovima u odnosu na vrijednost stvari, dužnik stvar može prodati na javnoj prodaji u mjestu određenom za ispunjenje ako je to u interesu vjerovnika, dok će polučeni novac nakon odbitka troškova prodaje položiti kod suda, javnog bilježnika ili neke druge ovlaštene osobe. Ako je stvar male vrijednosti i ima tekuću cijenu, dužnik je može prodati iz slobodne ruke. Ako stvar može brzo propasti ili se pokvariti, dužnik je dužan bez odlaganja na najpogodniji način stvar prodati. Ako je moguće mora se obavijestiti vjerovnika o prodaji, a polučeni iznos novca položiti kod suda ili ovlaštene osobe (čl. 192 ZOO-a). Sud će položenu stvar predati vjerovniku sukladno uvjetima što ih je postavio vjerovnik. Ako troškovi čuvanja ne budu u razumnom roku podmireni, tada će sud na zahtjev čuvara u izvanparničnom postupku stvar prodati. Od polučenog uspjeha odbit će se troškovi čuvanja i prodaje, dok će se ostatak ostaviti vjerovniku polaganjem kod suda ili neke druge ovlaštene osobe (čl. 194 ZOO-a).
Sudska praksa
Privrednici i razna trgovačka društva, pa razne druge fizičke osobe susreću se često s problemom povrede ugovorne obveze, polaganja i prodaje dugovane stvari. Teško je svaki slučaj posebno spominjati pa ćemo samo navesti oznake presuda i mjesta njihovog objavljivanja radi mogućeg korištenja. Na primjer presude Vrhovnog suda, Rev-3607/95, Rev-2168/97, Rev-Gzz-24/98, Rev-215/01, Rev-1575/91, Rev-355/03; presuda Županijskog suda u Koprivnici, Gž-936/01; presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-2297/97; presuda Županijskog suda u Šibeniku, Gž-714/99; presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Gž-614/91; presude Privrednog suda, Pž-2446/93, Pž-1852/91 i dr. (Objavljeno u Sudskoj praksi 1980-2005, Zagreb, 2005, str. 118 do 125).
Treba na kraju još kazati da je zakonodavac, a tako je i u sudskoj praksi, prihvatio objektivno zakašnjenje što znači da se ne traži krivnja u zakašnjenju već je dovoljno da se sankcionira zakašnjenje dužnika ili vjerovnika samom povredom ugovorne obveze. Poseban izuzetak je samo u slučaju ako se zahtijeva naknada štete ukoliko je ima.
