Pokušaj da i u BiH bude proširen trend bojkota kupovine u prodavnicama širom regiona, prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, propao je već u startu. Poziv koji su, zasad nepoznati aktivisti, uputili putem društvenih mreža građanima da u petak, 31. januara, ne kupuju ništa u tržnim centrima, na benzinskim pumpama i drugim sličnim lokacijama nije urodio plodom, naprotiv.

Kada je konkretno Republika Srpska u pitanju, podaci Poreske uprave dan kasnije otkrili su da su građani u petak potrošili nevjerovatnih 17 miliona maraka više nego dan ranije kada nije bilo nikakvog bojkota. Upućeni su to opravdali činjenicom da je bio u pitanju posljednji dan u mjesecu, pa su brojne firme izdavale račune za poslove koji su obavljeni tokom mjeseca, ali čak ni najupućeniji ne tvrde da je to pokrilo cijelu razliku. Biće da je posrijedi ipak nešto drugo.

Organizovani protesti, bojkoti i ostali vidovi građanskog aktivizma u postratnoj BiH, tokom protekle tri decenije, uglavnom su završavali bezuspješno. Kada se to svede na entitetske mikronivoe, statistika uspješnosti je još poraznija. Otprilike, uspio je jedan protest u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj. Uslovno rečeno uspio jer nijedan od ta dva događaja nije polučio ozbiljnije posljedice. O tome nešto više biće riječi u drugom dijelu ovog teksta.

Zašto nije uspio bojkot kupovine u BiH, za razliku od, recimo Hrvatske, gdje su samo dva petka bila dovoljna da neki veći tržni centri odluče da spuste cijene? Razloge prije svega treba tražiti u podijeljenosti zemlje, jer u BiH ništa zajedničko ne uspijeva, pa ni bojkot, niti bilo kakav drugi građanski bunt. Kada se bojkot prodavnica podijeli po entitetskim šavovima, u prvi plan izbija broj stanovnika. U Republici Srpskoj, demografi tvrde, ne živi više od 800.000 ljudi što je, recimo, polovina Beograda. Osim toga, građanski bunt koji se povremeno javi u Banjaluci ne „preliva“ se u ostale dijelove Republike Srpske i veoma je teško izvesti koordinisanu akciju u najvećem gradu i, na primjer, Vlasenici i Mrkonjić Gradu. Treći bitan razlog je tradicionalno odsustvo visokog stepena građanske svijesti kod ovdašnjeg stanovništva. Četvrti leži u slaboj vidljivosti nominalnih organizatora bojkota koji su se anonimno pojavili na društvenim mrežama i ništa više.

Propast bojkota, bar u startu, dakle, nije u vezi sa tim da građani BiH žive bolje od onih u Srbiji ili Hrvatskoj. Za takav razvoj događaja dijelom su zaslužni i mejnstrim mediji kojima građanski bunt obično nije vijest jer se uvijek može dovesti u vezu sa napadom na vlast. Tako je istog dana kada su građani bojkotovali prodavnice, u banjalučkom studentskom kampusu održano okupljanje na kojem su ovdašnji akademci podržali kolege u Srbiji. Informacija o tome objavljena je u dnevniku Javnog servisa Republike Srpske u 30. minuti.

Tek dva događaja u protekle tri decenije zaokupile su veću pažnju mejnstrima. Prvi se zbio u februaru 2014. kada su u glavnim regionalnim centrima Federacije BiH (Bihać, Mostar, Tuzla, Sarajevo, Zenica) izbili veliki protesti koji su trajali nekoliko dana, a za rezultat su imali nekoliko razbijenih glava, zapaljene zgrade institucija, povremena hapšenja, pa čak i sudske procese. Protesti su izbili, naizgled spontano, kada su se u Tuzli okupili radnici nekoliko tamošnjih državnih firmi koje su se nalazile pred propašću. Okupljanje pred zgradom kantonalne vlade preraslo je u nasilje koje se narednog dana proširilo i na ostale gradove, a mediji su događaj slikovito nazvali „bosanskim proljećem“. Spaljena je čak i vrijedna istorijska građa u zgradi Arhiva BiH, četiri kantonalna premijera podnijeli su ostavke, vlast na nivou Federacije ostala je sačuvana, a protest nije prešao entitetsku granicu, pa je Republika Srpska ostala mirna.

Četiri godine kasnije na nogama je bila Banjaluka. Ubistvo mladića Davida Dragičevića izazvalo je spontano okupljanje građana krajem marta na Trgu Krajine što se u mjesecima koji su uslijedili pretvorilo u masovne svakodnevne proteste čije je finale „odigrano“ dva dana uoči izbora održanih u oktobru. Početna borba za istinu i pravdu u slučaju ubistva pretvorila se u protest protiv vlasti SNSD-a i Milorada Dodika u Banjaluci. Medijska pažnja prelazila je granice ne samo Republike Srpske, već i cijele zemlje, u Banjaluku su dolazile televizijske ekipe iz regiona, vlast je sve nazvala pokušajem obojene revolucije uplićući strani faktor i sarajevske političare, protest je otvoreno podržala opozicija u Banjaluci, ali…

Izbori nisu donijeli nikakvu promjenu. Dotadašnja vlast ponovo je ubjedljivo pobijedila, bunt je splasnuo, a jedini rezultat bio je promjena poltičke slike same Banjaluke. Ti događaji udarili su temelj za dolazak na vlast opozicionog Draška Stanivukovića dvije godine kasnije. SNSD ni do danas nije vratio rejting kakav je ranije imao u najvećem gradu, ali banjalučki bunt nije se „prelio“ dalje od administrativnih granica grada.

Kada se ova dva događaja uobzire u aktuelni trenutak u BiH, sasvim je jasno zašto bojkot prodavnica nije uspio, koliko god danas skupa bila obična kifla, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji.