Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određenu svotu novca ili određenu količinu zamjenjivih stvari, dok se zajmoprimac obvezuje zajmodavcu vratiti poslije stanovita vremena isti iznos novca ili istu količinu stvari iste vrste ili kakvoće.

Na primjer brašna, pšenice, cementa, gnojiva i sl. To su tzv. generične stvari. Na primljenim stvarima zajmoprimac odmah stječe pravo vlasništva (čl. 499 Zakona o obveznim odnosima, NN br. 36/2005). Zajam je čest pravni posao i uzrok brojnih sudskih sporova zbog kršenja ugovora.

Jamstvo ili garancija

Zajmodavac je dužan predati zajmoprimcu stvar u ugovoreno vrijeme, a ako nije određen rok onda kad to zajmoprimac zatraži. Važna je zastara odnosno rok jer zajmodavac mora predati zajmoprimcu ugovorenu količinu stvari u roku od tri mjeseca od dolaska zajmodavca u zakašnjenje, a u svakom slučaju u roku od jedne godine računajući od dana sklapanja ugovora. Ovo je važno zbog zakonskog roka prema čl. 501 ZOO-a. Izuzetak čini samo slučaj ako je zajmoprimac loših materijalnih prilika  za koje zajmodavac nije znao u vrijeme sklapanja ugovora. Tada zajmodavac nije dužan postupati prema ugovorenim obvezama. Ukoliko pak neka treća osoba dade za zajmoprimca dovoljno osiguranje tada pak zajmodavac mora postupiti po ugovoru. To je zapravo jamstvo ili garancija (čl.502 ZOO-a).

Zajmodavac je dužan nadoknaditi štetu zajmoprimcu zbog materijalnih nedostataka zaprimljenih stvari. Ako je zajam beskamatan dužan je nadoknaditi štetu samo onda ako su mu nedostaci na stvarima bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a on o njima nije obavijestio zajmoprimca (čl. 503 ZOO-a).

Rokovi zajma

Najviše poteškoća izaziva rok povratka zajma. Ako pak stranke ugovora nisu odredile rok vraćanja zajma, što je česta pojava, tada je zajmoprimac dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Ovo je važno jer ne može biti beskonačnog odugovlačenja. U protivnom slijedi tužba bez opomene (čl. 504 ZOO-a). Ako u zajam nije dan novac, a ugovoreno je da će zajmoprimac vratiti zajam u novcu, tada je zajmoprimac dužan ili bolje rečeno ovlašten po svom izboru vratiti stvar ili iznos novca koji odgovara vrijednosti te stvari u vrijeme i u mjestu koji su ugovorom određeni za vraćanje. Ovo također vrijedi i u slučaju kad nije moguće vratiti istu količinu stvari iste vrste i iste kakvoće (čl. 505 ZOO-a). Zajmoprimac može i odustati od ugovora o zajmu prije nego što mu zajmodavac preda stvar, ali ako bi zbog toga bilo kakve štete za zajmodavca, dužan ju je zajmoprimac nadoknaditi.

Forma ugovora o zajmu nije zakonom određena što znači da je ugovor o zajmu tzv. aformalni pravni posao. Treba pri tom kazati da je ipak poželjno da ugovor o zajmu bude složen u pisanoj formi budući da je u tom slučaju daleko lakše dokazivati postojanje takvog ugovora i kondicije iz ugovora, nego u slučaju  kada je ugovor zaključen u usmenoj formi. Preporučljivo ga je, dakle, složiti u pisanoj formi i ovjeriti u javno bilježničkom uredu, nego u protivnom u sudskom sporu dokazivati sve što je ugovoreno. Mogući sudski spor u takvom slučaju lakše je ostvariti.

Zajmoprimac može vratiti zajam i prije isteka roka, ako pak nije drugačije dogovoreno, ali mora o tome unaprijed obavijestiti zajmodavca i nadoknaditi mu nastalu štetu (čl. 507 ZOO-a).Ukoliko se radi o namjenskom zajmu, a to je slučaj kada je ugovorom određena svrha zajma, zajmodavac može izjavom ili tužbom raskinuti ugovor ako se zajam koristi za neku drugu svrhu (čl. 508 ZOO-a). Na primjer zajam je dan za stambene potrebe a troši se za kupnju vozila i sl.

Valutna klauzula

Sukladno čl. 21 ZOO-a izražava se načelo monetarnog nominalizma prema kojem je dužnik dužan ispuniti svoj dug na način da vrati onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, ako obveza ima za činidbu onaj broj novčanih jedinica na koje glasi obveza, na primjer u kunama. U slučaju zajma i povrata zajma, sudska praksa se ne koleba, pa tako na primjer Vrhovni sud kaže:»Valutna klauzula mora biti među strankama izričito ugovorena…» Pa dalje navodi kako u spornom slučaju valutna klauzula nije bila ugovorena, pa su onda sudovi nižeg stupnja pravilno postupili kada su obvezali tuženika da zajam vrati u domaćoj valuti (Presuda VSRH br. rev-297/01 od 8. siječnja 2004. godine). Ili u drugoj presudi istog suda, kada ugovor o zajmu glasi na povrat strane valute ili bolje rečeno ugovorne stranke su ugovorom o zajmu u skladu sa zakonom ugovorile zajam u stranoj valuti i povratak zajma u stranoj valuti, što je bio predmet ugovora, pa u tom slučaju, kako kaže presuda Vrhovnog suda, tužitelj je bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev za povrat zajma u stranoj valuti kako je ugovoreno budući da je predmet obveze sve ono što čini sadržaj obveze te sadržaj takve obveze dužnik ne može ispuniti ničim drugim niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo što nije ugovoreno (Presuda VSRH br. rev-1426/99 od 4. prosinca 2003. godine).

Ako nema valutne klauzule ili obveza (zajam) glasi protivno zakonu na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino ispunjenje može se tražiti samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosna Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja (čl. 22 st. 3 ZOO-a).

I na kraju treba ustvrditi da je dopuštena odredba ugovora o zajmu kojom se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti (čl. 22 st. 1 ZOO-a). Kao i svakog možebitnog drugog ugovora.