Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego, naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponižava, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Isus, kažu teolozi, posve se podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svijetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.
Nadolazeća svetkovina Uskrsa dozvoljava nam da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju Život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada, kada se pokušavamo iskoprcati iz političkih i kaznenih zavrzlama.

Od uskršnje zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga dana naše je uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.

Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala.

Istinite su i stvarne riječi Psalma: „Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost” (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je, jer je i u „podzemlje” stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).

Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tome razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No, teško je, ponekad, izbjeći život u strahu i žalosti pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće za stvaranjem pravednijeg i solidarnijeg društva?

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalni i horizontalni. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju. Uskrsli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti, koju je on sam slijedio – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem (Mt 22, 37-39).

Od vremena Makabejaca, postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, nekakvi tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora. Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti, zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo, ipak, zaboraviti da uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali, iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmetom kršćanskih teoloških tumačenja.
Da li su doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael, jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bila kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ova činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom, koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima („trpio pod Poncijem Pilatom”, kako kršćani svakodnevno ponavljaju, izgovarajući svoj osnovni Credo).

Kršćani se ne bi trebali bojati da promotre mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa, i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu, te da je, u konačnici, njegova mučenička smrt imala i posebno značenje u kontekstu borbe za oslobođenje Izraela.

Preostaje mi jedino da ponovim riječi apostola Petra: treba znati opravdati vlastitu vjeru. Mislim da ovo isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.

Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Nakon ulaska u treći milenij pitanje svih pitanja mora biti da li mi kao čovječanstvo moralno napredujemo ili pak nazadujemo? Često se mnogima od nas postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu, prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija. Ja bih kao novinar na to trebao odgovoriti potvrdno.

Pred navalom govora mržnje, netrpeljivosti i preziranja kojem smo svjedoci u sjećanje mi dolaze riječi Vlade Gotovca koje su u potpunoj korelaciji s duhom o kojem govori papa Franjo: „Priznati raznolikost znači priznati drugoga. Priznati i nevaljalog Hrvata, zagrliti Srbina i Bošnjaka. Jedino tako može se onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni”.

Kao i Papa, i ja sanjam tolerantan i pomireni svijet. To možda jest utopija. Ali ja vjerujem da je drugačija Hrvatska moguća.

U potpunosti sam uvjeren da bi se Papa složio da nam trebaju nježnost i snaga. Ili, kako bi rekao Ernesto Che Guevara de la Serna: da se moramo učvrstiti, ali bez gubljenja nježnosti. To je jedini način da obranimo slobodu i zaštitimo dignitet čovjeka.