Bez osmišljene poljoprivredne politike teško će zaživjeti zadrugarstvo na povratničkim područjima

Kada političari, stručnjaci i analitičari u rijetkim prilikama govore o povratničkim krajevima naseljenim srpskim stanovništvom, njihovu budućnost pretežno vide u zdravoj, ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji. I nije to daleko od istine, jer već dvije decenije «povratnički» zrak ne zagađuju devastirana i uništena industrijska postrojenja, a «povratničko» tlo bez starih gazda i domaćina, godinama se odmara od kemijskih sredstava i umjetnih gnojiva. Rekli bi, idealno za ekološku proizvodnju, garantiran kvalitetan proizvod i odličan plasman na tržištu. Ali, kada se samo malo zagrebe po toj površini, slika je drugačija. U doba globalnog biznisa, jake konkurencije, zvučnih brendova, krajiška poljoprivreda čami u povojima. Staračka i samačka domaćinstva, male poljoprivredne parcele, opljačkana predratna mehanizacija, kreditna nesposobnost, loša informiranost i izoliranost od tržišta, ne pružaju nadu za razvoj. I sve se to događa na trećini hrvatskog teritorija, svega nekoliko mjeseci pred ulazak na jako tržište i u oštru konkurenciju Evropske unije. Naravno, političari, stručnjaci i analitičari u svojim govorima već deceniju i po govore da bi se tu nešto trebalo promijeniti, uraditi, ali bez konkretnih poteza i rješenja. Sve što je tokom protekle decenije ulagano u povratničke krajeve, ulagano je u obnovu stambenog fonda. Ta ulaganja nisu pratila ulaganja u poljoprivredu kao najznačajniju privrednu granu tih krajeva. Obnovljene su kuće za stanovanje ali nisu stvoreni uvjeti za opstanak i ostanak ljudi na tim prostorima.

Prepušteni sami sebi

Čak s prvim povratničkim valovima međunarodne humanitarne organizacije, raspodjelom stoke, poljoprivrednih strojeva, organiziranjem raznih edukacija za buduće razvojne projekte, pokušavale su ublažiti pesimistične prognoze budućnosti. Međutim, takva poduzetna atmosfera trajala je kratko. Kada se povratak počeo intenzivirati tokom 2001-2002. godine i donacije su se stišavale, a povratnici ostajali prepušteni sami sebi. Bez nekog plana i izlaza, kako bi skrpali svoj skromni kućni budžet, povratnici su počeli polako rasprodavati ono što su od međunarodnih organizacija dobivali na poklon. Donacije su lagano nestajale, a dobiveni novac brzo se potrošio, i ostali su opet samo prazni zidovi i pesimizam. Ni nakon decenije i više godina, ti se krajevi nisu vratili na infrastrukturni nivo kojeg su imali 1991. godine. Za to vrijeme hrvatsko selo u drugim dijelovima Lijepe naše napredovalo je ili u najmanju ruku zadržalo je postojeće kapacitete. Tako je i do danas. Decenijima udaljeni od razvoja ostalih krajeva Hrvatske, povratnička domaćinstva bez državne financijske podrške, bez razumijevanja i ignorirani od strane županijskih vlasti i lokalne samouprave, nemaju uslova za opstanak. Samo rijetka povratnička obiteljska poljoprivredna gospodarstva preživjet će stroge uslove tržišta Evropske unije. Jedini izlaz nalazi se u udruživanju, zajedničkom planiranju i radu. No, na tom smo polju, još slabiji. Prije šest-sedam godina bilo je popularno osnivanje poljoprivrednih zadruga. Nicale su kao gljive poslije kiše, prosječno ih je bilo po desetak na području jedne općine, na papiru su izgledale veoma ambiciozno. Međutim, rijetke od njih su zaživjele.

– U današnje vrijeme poljoprivreda je postala globalni biznis u kojem se poljoprivredni proizvođači udružuju da bi zajednički, lakše i jednostavnije nastupili na tržištu i prodali svoj proizvod. Kod nas se dogodila obrnuta situacija. Mi smo osnivali zadruge kako bi iz pojedinih fondova dobivali novce i lakše pokretali poljoprivrednu proizvodnju. Bez infrastrukture i kapaciteta, opstanak za te zadruge je vrlo težak. Postojala je i loša praksa da neke zadruge nisu osnovane da opstanu, nego da samo izvuku materijalnu korist, što je narušilo ugled  povratničkog zadrugarstva, ističe Saša Ležajić iz Agro-turističke zadruge Krka.

Kao da je 1948.

– Svaki naš čovjek želio bi biti poduzetnik, što baš i nije lako. Zašto da svaki pojedini poljoprivrednik u našem siromašnom selu troši svoj novac i kupuje za sebe sijačicu koja mu treba samo na dan-dva u godini, kada se nekoliko ljudi može udružiti i kupiti je. Naši ljudi nerado ulaze u zadrugarstvo, izgubili smo osjećaj za kolektivitet, strah nas je da dijelimo nešto s drugima, puni smo predrasuda i svi živimo kao da je još 1948. godina. Svi razmišljaju dat ću svojih 1.000 kuna i netko će ih potrošiti. Još nismo shvatili ni razumjeli zadrugarstvo, ističe Pero Samardžija iz Poljoprivredno-turističke zadruge Eko-Una iz Hrvatske Kostajnice, koja se bavi maloprodajom poljoprivrednih proizvoda, stočne hrane, traktorskih dijelova kao i distribucijom motornih ulja.

Svaka zadruga na terenu ima svoje specifičnosti, svoj poseban život. U raznolikosti tih potreba i uslova za rad, povratničke poljoprivredne zadruge plivaju kako znaju i umiju, koliko je to u moći njihovih upravitelja i koliko im dopušta ekonomsko okruženje i mikro sredina.

– Da biste uspješno funkcionirali i nametnuli se na tržištu morate imati jedan hranidbeni lanac svojih proizvoda i morate biti ekonomski isplativi. Kako biste to ostvarili potrebno je da imate ljudske resurse, obrazovane kadrove koji će napisati, iznijeti i realizirati određeni projekt. Nažalost, nemamo dovoljno ljudskih resursa. Naši poljoprivrednici s poljoprivrednom proizvodnjom počinju od nule. Većinom u kasnim životnim godinama, a znamo da nema ozbiljne poljoprivredne proizvodnje, ako oca nema tko da naslijedi na imanju, ističe Ležajić.

S pravom se onda i pitamo, koliko naše zadrugarstvo može opstati na duže staze.

Nakon ovogodišnje izmjene zakona o zadrugarstvu, mali broj zadrugara je ostao u registru zadruga. Međutim, prava je enigma koliko zadruga stvarno posluje. Centar za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća prije nekoliko godina otpočeo je rad na jačanju povratničkog zadrugarstva. U planu je bilo i formiranje registra povratničkih poljoprivrednih zadruga, njihovih kapaciteta i proizvoda, ali se od ideje nije otišlo daleko. Egzistiranje zadruga ostalo je da ovisi o sposobnostima pojedinaca koji nisu ni znali što ih čeka kada su kretali na put zadrugarstva. Najteže im je, kažu, što za svoje ideje nisu osjetili razumijevanje, a kamoli pomoć županije i lokalne samouprave.

Nedostatak kapitala

– Kada im se obratimo, imam osjećaj da nemaju vremena ni za razgovor, kao da imaju nekih prečih poslova. Gledali su na nas s rezervom, kao da kažu, evo ovih, opet hoće dignuti neke pare. Molili smo da nam doniraju barem 5.000 kuna i nisu nam ni toliko dali. Čak ni na naše upite i molbe, nisu odgovarali, žali se Samardžija.

Put zadrugarstva posut je trnjem i podugačkim spiskom problema i velikih troškova. Već na samom početku državni aparat zadrugare udari po džepu prilikom registracije zadruge, zatim dolaze troškovi bilježnika, troškovi redovnih i neizbježnih režija, bankovne provizije i nimalo jeftine bankarske usluge… U samom startu, prije nego što zadruga počne s poslovanjem, zadrugari moraju osigurati obrtni kapital s kojim će raspolagati i poslovati, što je u današnjim kriznim vremenima teško ostvarivo. Sve to znači da bi zadrugari trebali uložiti velika financijska sredstva kako bi mogli prvu godinu dana nesmetano raditi.

– Mi nemamo tog obrtnog kapitala, mi smo sirotinja koja kreće u posao sa 100 kuna, koliko je potrebno za osnivanje zadruge po zadrugaru prema ranijem zakonu ili sa 1.000 kuna koliko je potrebno po sadašnjem zakonu. Što se s tim novcem može napraviti, a troškovi se samo nižu dok prihodi još nisu niti na vidiku. A čeka nas još i najavljeno uvođenje fiskalnih kasa. Koliko će to koštati, nitko ne zna, navodi Samardžija.

Sa značajnim početnim kapitalom od 100.000 eura, prije četiri godine, krenula je Ekološka zadruga «Brazda» iz Petrinje. Dok se ostale poljoprivredne zadruge gase ili grcaju u dugovima i problemima, «Brazda» uspješno ore svoj put do prepoznatljivog ekološkog proizvođača koji će imati šansu u Evropi.

Spas u udruživanju

– Vjerujem da ćemo preživjeti Evropsku uniju i da ćemo dobro kotirati na novom tržištu. Naš spas je u povezivanju i umrežavanju ekoloških proizvođača. No, budućnost leži u udruživanju. Moramo se konačno ugledati na svijet gdje se zadruge udružuju u specijalizirane zadruge, čak i na međudržavnoj razini kako bi opstali na tržištu. Što onda reći za nas, male i sitne OPG-ovce? Nema tog pojedinca, niti toliko velike obitelji koja se može istodobno uspješno baviti proizvodnjom, opskrbom za tu proizvodnju, preradom, plasmanom i marketingom. To je strašno puno posla, ističe Dragan Milić iz Poljoprivredno-gospodarske zadruge Eko-Razvoj.

– Prije samo 10 godina zatekli smo zapaljene kuće. Nismo imali ni struje, ni vode… Sustavno smo bili zanemarivani, bili smo i dalje jesmo građani drugog reda. Teško je sadašnje stanje odvojiti od ratnih posljedica. Ostali krajevi su za to vrijeme išli dalje, a mi doslovce krećemo od nule pred vratima Evropske unije s pravilima Zapada koje on nameće sa svoje točke gledišta. Teško je u takvim okolnostima uhvatiti priključak s ostatkom svijeta. Sve preporuke i pametovanja koja stižu na naše adrese, samo su prazne floskule. Etno-turizam, eko-turizam, u sve se treba uložiti najmanje desetine hiljada eura, a odakle našem čovjeku taj novac kada su njegov rad i njegova imovina obezvrijeđeni. Svih ovih godina, ništa se konkretno nije napravilo na revitalizaciji ovih krajeva kako bi se izdigli iz bijede i neimaštine u koju smo zapali. Ostalo je sve na nivou priča, govori o stanju krajiškog zadrugarstva Saša Ležajić. Danas skoro nevjerojatno zvuči da su prije rata na krajiškim područjima djelovale čak 52 poljoprivredne zadruge i to kao izuzetna i vrhunska poduzeća koja su ostvarivala velike prihode i imali jak utjecaj na razvoj svog kraja. Od tada se na tim područjima, mnogo štošta promijenilo. S obzirom na kronično lošu sliku hrvatskog sela i bez ozbiljno osmišljene poljoprivredne politike, pitanje je kako će na povratničkim područjima zaživjeti  poljoprivreda proizvodnja i zadrugarstvo u bezobzirnoj evropskoj konkurenciji. Uvoz ne možemo spriječiti, možemo samo podići kvalitetu svojih proizvoda, a ekološki proizvodi iz čistog prirodnog okruženja povratničkih krajeva svakako bi trebali imati prođu. Pred evropskim vratima i novim izazovima stajat će i krajiško zadrugarstvo. Samo što vlak povratničkih zadrugara uveliko kasni.