Već tri decenije podijeljena bosanskohercegovačka javnost pronašla je nedavno novi poligon za podebljavanje te podjele. Za to je iskorišten sukob Neleta Karajlića i Seje Seksona oko zaostavštine rok grupe koja ih je osamdesetih lansirala u muzičke visine bivše države. Dvojica bivših Sarajlija, danas jedan sa adresom u Zagrebu, a drugi u Beogradu, na društvenim mrežama dobili su horde navijača čije prepucavanje nadilazi muzičke okvire.

Polemika Neleta i Seje o autorskim pravima na izvođenje pjesama „Zabranjenog pušenja“ svakako je izašla iz muzičkih okvira, pa su komentari da je jedan „šibicar“ i „ublehaš“, a drugi „četnik“ i „teški nacionalista“ očekivan slijed događaja. Taj haos na mrežama iznjedrio je i prijedloge da onaj „ko drži do sebe“ nikada ne bi trebalo da pročita Neletov „Fajront u Sarajevu“, knjigu o rodnom gradu koju je objavio prije nešto manje od 10 godina. Ona druga strana, pak, predlaže da zagrebačkom ogranku „Pušenja“ bude zabranjeno da svira u Republici Srpskoj, gdje su u proteklim godinama održali na desetine koncerata i gdje je publika pjevala „Pišonju i žugu“ i „Nedjelju kad je otišao Hase“ istim žarom kao kad bi koncerte imao Nele sa pratećim bendom. No, na mrežama rijetko kad ispliva nešto pametno, pa su ove rigidne budalaštine dio foklora na koji su mnogi već oguglali.

Nele je početkom rata otišao iz Sarajeva u Beograd da bi spasio živu glavu, a Sejo u Zagreb jer je tamo imao bolje uslove za život i rad. I dok se Karajlić gotovo deceniju sa Emirom Kusturicom razvlačio širom planete svirajući neku drugačiju muziku od one skrojene s početka osamdesetih u Sarajevu, Sekson je baštinio i ime i note benda žaleći za rodnim gradom, često klizeći u klasičnu patetiku. Problem je nastao kada je žal i nostalgiju odlučio da na neki način unovči i Nele. „Fajront“ je štampan u pet-šest izdanja, promovisan širom bivše države i dvije decenije nakon završetka rata Nele i Sarajevo ponovo su bili tema. Za razliku od Seksona kojem se praštala i patetika, svako Karajlićevo potenciranje sjećanja na nekadašnje Sarajevo dočekivano je na nož. Neletu je na svojevrstan način zabranjivano da podsjeća odakle je. Njegove izjave izazivale su šok i nevjericu u sadašnjem Sarajevu i ono sa njim nije htjelo da ima ništa.

„Razumijem lament nad gradom koji je mnogo propatio u 1.000 dana opsade, te strahote koje je taj svijet dole doživio. Sve je to užas kojeg sam ja predosjećao i protiv koga sam se borio dok je borba imala smisla. Vjerujem da se Sejo sjeća na šta sam ja upozoravao dvije godine prije rata. Kome sam ja snimao Nadrealiste? Kome sam se obraćao, ako ne njemu i tim ljudima koji dole žive“, napisao je Nele na Fejsbuku prije nekoliko dana.

Bio je to odgovor na Seksonove navode da se najdublji i najbitniji razlozi zašto ne želi da njegove pjesme svira Nele, nalaze „na žalost i na njegovu sramotu, na brojnim sarajevskim grobljima, gdje leže kosti 11.000 Sarajlija koje su, uz četiri godine izgladnjivanja i terora, poubijali upravo likovi koje je dr. Nele godinama veličao u svojim pjesmama i intervjuima“. „Iskreno, nadao sam se da će ova i ovakva retorika prema mojim sugrađanima i našoj zemlji vremenom posustati, ali na žalost svi mi i danas svjedočimo perverznoj potrebi dr. Neleta da ismijava i vrijeđa svoj grad i svoje bivše sugrađane i njihove žrtve, iznoseći pri tom notorne laži o masovnom izgonu Srba ili pokušajima da ga se likvidira“, naveo je Sejo Sekson. Izjave i jednog i drugog odražavaju sklonost ka preuveličavanju vlastitih zasluga i uloga. Niti su „nadrealisti“ mogli da spriječe rat niti je „Zabranjeno pušenje“ čisto Sejin proizvod pa da ima pravo da onom drugom nešto brani.

„Problem Neleta i Seje jeste što su na krilima slave pomislili da su bitni za društvo, a ništa od onoga što su željeli ili propagirali, nije se ostvarilo. Naprotiv, sve Neletove slutnje iz Top liste nadrealista postale su realnost i danas živimo u podijeljenom društvu, na koje on jeste upozoravao, ali je i sam postao dio tih podjela“, kaže nam banjalučki pjesnik i novinar Milan Rakulj. S druge strane ostaje možda i važnije pitanje – ima li iko, pa makar to bio autor više od polovine pjesama „Pušenja“, što Sekson zaista jeste, pravo da, zabranjujući Neletu da ih izvodi, brani mu i pravo na sjećanje na rodni grad.

U bivšoj državi Sarajevo je bilo ishodište cijele plejade vrhunskih umjetnika. Za nastanak „Dugmeta“, „Indeksa“, „Bolera“, „Plavog orkestra“, „Crvene jabuke“ i na kraju krajeva „Zabranjenog pušenja“ bio je „zaslužan“ duh tog grada koji se ogledao u – stalnom konfliktu. Konfliktu duhova usidrenih u sarajevskoj kotlini, sudaru različitih religija, tradicija i istorija koji je na najpravilniji mogući način iskorišten u umjetnosti. Danas takvo Sarajevo više ne postoji, a ostala je samo nešto drugačija vrsta konflikta. Sejo i Nele najbolji su dokaz za to.