Šezdesetih i sedamdesetih godina, zaključno s osamdesetima, zagrebački glumci mnogo su i dobro radili. U zagrebačkim kazalištima, na Televiziji Zagreb, u produkcijama Jadran filma, kao i u kulturi uopće bilo je to bogato vrijeme – „zlatno doba“, moglo bi se reći. Brojne produkcije, veliki broj premijera, televizijskih serija i filmova, sve to nosilo je i tražilo veliki udio dramskih umjetnika, naravno. Kazališne scene imale su svoje prvake, televizija i film čak i zvijezde, koje su dobacivale do čitavog kulturnog tržišta tadašnje velike zemlje. Na njih je padala i najjača „svjetlost pozornice“, pa su time bili i najprisutniji u javnosti. Među najisturenijim imenima, međutim, uglavio se i karijeru gradio i znatan broj manje primijećenih, ali za povijest ovdašnje kulture važnih glumaca. Njih su tada pratili uglavnom pažljiviji, istinski ljubitelji kazališne i filmske umjetnosti, kritičari i intelektualci, ali i oni mladi ljudi kakvi se nađu u svakoj generaciji, što poput spužve upijaju podatke, prate kulturu posvećeno, pamteći i slabije primijećena imena, glumce, predstave, serije i filmove.

U vrijeme kad se, kako se zna reći, „nije gledalo ko je ko“, uistinu se čitava ova scena uzimala kao jedna velika zajednička zaigrana družina, nekad bolja, nekad slabija, ali gotovo uvijek zanimljiva, različita, koja, a toga smo već tada bili svjesni, obogaćuje čitav prostor i kulturu našega grada. Ono što tada većina nas gledatelja i pratilaca kulture nije primjećivala, sada uviđamo, s vremenskim odmakom i posljedicama recentne historije koja nam se sručila svima po glavama, jeste to da se unutar zagrebačkog glumišta, na najvećoj sceni, onoj glavnog grada SR Hrvatske, kroz periode pojavila i djelovala čitava serija glumaca koju je vezalo i nešto izvan dramske umjetnosti. Nekoliko imena ovdje izdvojenih, ne samo kao umjetnika nego, iako ih je ponekad odvajao igrački senzibilitet, karakteri, generacijska pripadnost i, nažalost, različite sudbine, figurira i kao simbolički prikaz o tome čemu se trajno vraćamo: sve ih je okrznula ili raznijela oštra kandža historije, neke nesmiljeno i definitivno. Druge je, ako se dozvoli strašna teza, samo „milostiva smrt“ spasila od toga udesa. Kako drugačije, uostalom, s obzirom na spomenutu neimenovanu ali jasnu pripadnost koja ih je sve vezala, htjeli oni to ili ne.

Neobične i različite su se sudbine tu spojile, ne uvijek najsretnije. Bolje rečeno, sretnijih je najmanje. U većini je slučajeva to nužno bilo povezano s našim općim prilikama – nitko im ne umiče, pa ni glumci, bili više ili manje popularni, svejedno. Svima njima u spomen, njihovim traženjima i lutanjima, izmještenostima i ukorijenjenostima u istom času i tokom vremena, umjetnički, ljudski – i u nezaborav njihovoj pripadnosti pisan je ovaj tekst.

Šezdesete su bile Đokičino vrijeme

Najduže je kroz opasne i nesigurne tjesnace društva i historije, onako kako su se prelamali kroz glumište i javnu scenu, brodio Đorđe Milaković, poznat generacijama pod hipokoristikom „Đokica“. Rođen 1925. u Dardi kod Osijeka, formirao se u beogradskom teatru, gdje je završio i glumačku školu, a kasnije igrao u ansamblu tadašnje Beogradske komedije i Savremenog pozorišta, danas poznatog kao Pozorište na Terazijama. Igrao je i u filmovima u prvim decenijama socijalističke Jugoslavije – između ostalih u filmu-slučaju „Ciguli miguli“ (1952) Branka Marjanovića, u zagrebačkoj produkciji moćnog „Jadran filma“. Ova blaga i suštinski bezopasna komedija o socijalističkoj stvarnosti uskoro je zabranjena i, neshvatljivo, stavljena u „bunker“ punih četvrt stoljeća. S obzirom na sadržaj, kad se film napokon pojavio na televiziji, generaciji osamdesetih bilo je potpuno nevjerojatno da je tako nešto moglo biti zabranjeno. Milakovićev zlatni i reklo bi se životni moment počeo je nakon pedesetih, s pojavom televizije, odnosno Televizije Beograd i ulaskom u tim tadašnjeg neprikosnovenog kralja televizijskog humora, scenariste i režisera Radivoja Lole Đukića. Vrhunac je 1964. godina, kad je napravljena legendarna serija „Ogledalo građanina pokornog“. U doba kad broj TV-prijemnika još ni izbliza nije bio u svakom domu, ova je humoristička serija praznila ulice. Uz najpoznatiji komični duet toga doba, ingeniozne Miju Aleksića i Miodraga Petrovića Čkalju, lik „Medenog“ igrao je Đokica Milaković i, ako ne već kao prva dvojica, postigao je svakako veliku popularnost u čitavoj Jugoslaviji. Još je nekoliko puta igrao kod Lole u serijama za koje današnja publika navikla na bezbroj TV kanala ne može ni pretpostaviti koliko su bile uspješne – istinski televizijski i medijski fenomeni.

Milaković je imao prirodni talent za komiku, pojavu i mimiku istinskog glumca komedije, na razmeđi između karikaturalnog i tužnog, i stil izgrađen na beogradskoj školi humora, koja je imala tradiciju još od prije Drugog svjetskog rata. Milaković je obje prednosti iskoristio na vjerojatno najbolji način – prešao je u Zagreb, u kazalište Komedija i tu je jedno vrijeme slovio kao glavni zabavljač, kako toga teatra tako i grada, neko po kome je generacija Zagrepčana upoznala drugačiju vrstu scenskog humora. Šezdesete su bile Đokičino vrijeme, no sa sljedećom dekadom i s razvojem drugačije generacije i senzibiliteta, pa tako i humora, njegov kabaretski način postaje passe, uspjeh slabi i već sedamdesetih glumac je sveden uglavnom na malobrojne epizodne uloge na televiziji i filmu, više kao restl nekih drugih vremena.

Kasnije se vratio u Beograd, ali se, već u penziji i nakon raspada zemlje, ponovo nastanio u Zagrebu. Pero Kvrgić u jednom je intervjuu svjedočio o kafanskim druženjima grupe veterana zagrebačkog glumišta, redom glumaca autentične komičarske teatarske geste, a toj neformalnoj grupi pripadao je dakako i Đokica Milaković. U Zagrebu je i umro, 2001. godine, skoro zaboravljen. Na njega će dvije decenije poslije podsjetiti jedan šovinistički hrvatski autor i moćnik devedesetih: najprije je Đokicu upisao u Hrvate (ne u hrvatske glumce samo, dakle, u bitnoj distinkciji), da bi onda na jednom opskurnom portalu objavio da je Đokica „za Miloševićeve vlasti“ ni manje ni više nego „morao pobjeći u Hrvatsku“. Da za ovo nema nikakva dokaza ne treba valjda ni govoriti, no možda vrijedi podsjetiti i na očito – s obzirom na sve što smo prošli, da u takvim riječima nema ni bazične pameti.

Umio je igrati očima

Uglješa Kojadinović (Glamočani, 14. februar 1936. – Bosanska Gradiška, 20. juni 1982), zagrebački glumac, iako zaustavljen u samom naponu karijere i tragično prerano otišao, uspio je uhvatiti najkvalitetnije doba televizijskih serija – onaj „dijamantni period“ između kraja šezdesetih pa do početka osamdesetih godina. Uz izuzetno bogat dramski program Televizije Zagreb u tom periodu, izdvojile su se po popularnosti, uspjehu i značaju, kulturnom i čak društvenom, tri igrane serije – „U registraturi“, „Prosjaci i sinovi“ i „Velo misto“ – u svoju umjetničku biografiju Uglješa je upisao sve tri, i sve tri sa značajnim ulogama. To je fascinantno s obzirom na to da je prije svega bio kazališni glumac, takvoga igračkog manira koji se primjećivao čak i u komornom stilu kojim se tada često na televiziji snimalo i režiralo, a danas kad već odavno postoji svijest o razlici između televizijske i teatarske glume i posebno govora, naročito se primjećuje. Ne smeta ništa: Uglješa Kojadinović, iako više teatarske nego televizijske tehnike govora, imao je nešto idealno za ovaj medij: strahovito ekspresivno lice, trajno ispijeno, umorno i blijedo, i duboke crne, izrazito ekspresivne oči. Bio je jedan od glumaca koji je umio igrati očima, pogledom, malim gestama i mimikom, i zato izuzetan u krupnim kadrovima. Kao dijete svoga kraja, kao Krajišnik, imao je nenadmašnu dikciju, savršene duljine i izgovor glasova, što je, u najčešće purgersko-dalmatinskoj kombinaciji većine glumaca zagrebačkih kazališta i televizije što su se trajno mučili štokavskim izgovorom, bila urođena vrijednost za koju se, poput svoga kolege i prijatelja Rade Šerbedžije, nije trebalo ni trena mučiti – obojica su to nosili već u sebi kao nasljedstvo.

Uglješa Kojadinović umro je šokantno prerano i na vrhuncu karijere, 1982. godine. Iako, nemoguće je ne primijetiti kad danas gledamo kadrove i fotografije da je, poput mnogih u tim generacijama, i prije strašne bolesti djelovao makar deceniju starije nego što je uistinu bio.

Sahranjen je u Srpcu, u krajiškom mjestašcu koje bismo, kad bismo htjeli, gorko i sarkastično mogli geografsko-politički označiti tako da sve odrednice budu donekle točne, a takve brojne i smiješne upravo u razmjeru kaosa i nelogičnih podjela na geografskim i političkim kartama kakve je donijelo novo vrijeme. Vrijeme koje veliki glumac, nakon svega što će se dogoditi u njegovom rodnom kraju, ali i u Zagrebu – skoro da se ponekad gotovo kaže „na sreću“ – nije doživio.

Najviše zaboravljen

Dvije godine mlađi kolega, Stevo Krnjajić kao da je svoj glumački vijek proveo u stalnom klackanju između većih glavnih uloga u teatru – igrao je ni manje ni više nego Raskoljnjikova i Helderlina – i televizijskih epizoda. Kad se tome pribroji i još jedna podijeljenost – zagrebačke formativne godine, u mladosti izgled i izraz zagrebačkog „štemera“ (rekli bi preko „tabadžije“), s onim crnim pramenom koji mu stalno pada na čelo, i ispod toga ono što se probija – izrazit „dinarski“ tip fizionomije, između grubosti i neke više topline, te njegov tihi, gotovo neprimijećen odlazak u vremenu tik poslije posljednjeg rata, možda je sve to pridonijelo da se među imenima u ovom tekstu Stevo Krnjajić (1938-1997), čini najviše zaboravljen.

Rade Šerbedžija u jednom nedavnom osvrtu upravo na Uglješu Kojadinovića spominje druženje grupice glumaca „u specifičnom, posebnom glumačkom odjeljenju koje se zvalo Krajišnici – Uglješa, Stevo Krnjajić, Đuro Utješanović i ja.“ Zanimljivo je to, jer nijedan od ovih glumaca zapravo nije bio iz istoga kraja – ali reklo bi se da je ova geografska oznaka zapravo bila metonimija za njihovu drugačiju vezu i prisnost, izvan i pored glume. Stevo Krnjajić, striktno uzevši, nije čak ni bio Krajišnik – rođen je u Melinovcu kod Donjeg Lapca.

Pa kad smo već citirali riječi o ovoj grupici glumaca, ne mogu se na liniji njihove vezivne pripadnosti i profesionalnih, ličnih i društvenih života, preskočiti neke strašne, a tipično naše historijske ironije koje se lome baš preko struke: Stevu je s Uglješom, tako, vezalo i to što su obojica na filmu i televiziji igrali ustaše (!). Inače, njihov drugar iz grupe koju spominje Šerbedžija, komičar tužnog lika, koji zaslužuje poseban tekst, Đuro Utješanović, on i stvarno Krajišnik, porijeklom je bio iz jednog podgrmečkog sela u kojem su ustaše 1942. pobili gotovo čitavo stanovništvo.

Za Stevu Krnjajića ne znamo kako je kao ratno dijete iz Lapca preživio „onaj rat“, ali biografski podaci govore da je u Zagreb došao već vrlo mlad, pedesetih i zainteresiravši se za glumu počeo igrati u Pionirskom kazalištu Trešnjevka – igrao je skupa s kolegama Srećkom Lipovčanom i kasnije široko popularnim „Gumbekom“ – Mladenom Crnobrnjom. O tri sudbine i tri pozadine ove trojice – Lipovčan, purger, intelektualac, ekstremni hrvatski nacionalist i kasniji emigrant, pa „visoko mimetizirani“ komičar i tipski lik Crnobrnja, i Srbin Krnjajić – mogla bi se napisati čitava istinska drama. U Zagrebu je Stevo završio Građevinsku tehničku školu – naslanja se ovo, što će Zagrepčani određene generacije odmah povezati, na raniju asocijaciju o zagrebačkom „štemeru“ – a onda ipak upisuje Akademiju dramske umjetnosti, postaje član ansambla HNK. Šezdesetih prelazi u Dramsko kazalište Gavella, gdje je debitirao, što bi se danas moglo čitati s još jednom dodatnom ironijom, s obzirom na značenje komada, u Ibzenovom „Neprijatelju naroda“.

U jednoj akademski pisanoj biografiji, Stevo je opisan kao „izrazito karakterni glumac“ koji je „osobito dobro glumio likove pobunjenika protiv konvencija okoline i društvenih nepravda.“

S činjenicom da je igrao ovdje i devedesetih godina, još je veća šteta što je ovaj glumac otišao tako rano. Bilo bi zanimljivo pitati ga sada o tim godinama, nešto o tim spomenutim „konvencijama okoline“ i „društvenim nepravdama“, u ulogama – i van njih. I o tome kako se sa svime time nosio onih godina. Sigurno je da bi nam danas svašta o tome mogao ispričati.

Možda baš ono o čemu jeste ostao trag kod drugoga kolege i štoviše ispisnika.

Esteta i ljepoduh stare škole

Dragan Milivojević rođen je iste godine kao i Krnjajić. Ali i pojavom i stilom specijalizirao se za potpuno suprotne likove i karaktere: kad je trebalo glumiti „fićfiriće“, uštogljene građanske, salonske tipove iz prošlih vremena s komičnom, pomalo ridikuloznom crtom, ali i negativce, Dragan Milivojević je bio često odličan izbor. Iako je klišej o tom glumcu na prvu pomisao i sjećanje to da na kazališnoj sceni stoji u salonroku, štirkanih kragni i govori „glembajevskim“ zagrebačkim naglaskom, Milivojević je rođen u Podgorici.

Izuzetne, briljantne dikcije i tona pomalo kao u ehu, kao da je prehlađen, bio je sjajan recitator. Možda je i iz toga, iz govorenja poezije, obrnutim putem, došlo i sljedeće – bio je i pjesnik, a njegova zbirka „Dvadeset pjesama i nijedna više“ u drugoj polovici osamdesetih imala je dobru i široku recepciju. Milivojević je bio esteta i ljepoduh stare škole, ukratko.

Mnogo je snimao za televiziju, između ostalog i glasove za crtane filmove – u najboljoj tradiciji zagrebačke škole sinkronizacije, kojoj u jednom momentu nije bilo takmaca u Jugoslaviji – i to je radio također izvanredno, obogativši i tako mnoga djetinjstva jedne makar po tome sretne generacije. Pored gostovanja u nekoliko drugih zagrebačkih i hrvatskih kazališta, ostao je vjeran matičnoj kući – Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Kući koja će mu postati usud. Neki kažu da mu je u najgora vremena zapravo i skratila život. Dragan Milivojević umro je u najgore vrijeme, 1993. godine. i trebalo je proći mnogo vremena i moralo se promijeniti (?) mnogo toga pa da decenijama kasnije i ta prerana glumačka smrt bude stavljena u kontekst i time i očajno vrijeme na etički, zakašnjeli sud.

I na trajnu sramotu ove kulture.

Kad je prije koju godinu na red došlo raščišćavanje oko skandala sa šikaniranjem i otpuštanjem Mire Furlan početkom tih užasnih devedesetih, kako su se detalji množili, a ljudi koji su bili spremni svjedočiti i napokon govorili slobodno, čak i u medijima srednje struje, izašla je na svjetlo dana sva mutna i prljava voda što se gurala u stranu decenijama. Izašla je – nedovoljno naravno – i slika o tome kako se kazališna zajednica ponijela, profesionalno i ljudski, u gadna vremena. U svemu, izašao je i zapanjujući naslov koji je objavio jedan zagrebački neovisni portal, zapanjujući i nakon toliko godina i nakon svih iskustava koje smo prošli, kao kolektiv i kao pojedinci.

Naslov je glasio: „Dragana Milivojevića ucijenili su kao Srbina da Miri Furlan da otkaz“.

Dramaturginja Sanja Ivić koja je osamdesetih i devedesetih bila zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu, dugogodišnja ravnteljica Drame i vršiteljica dužnosti intendantice u tom kazalištu, odlučila je progovoriti u intervjuu koji je vodio Goran Borković. Ivićka je govorila bez zadrške o atmosferi početkom devedesetih u prvoj od svih nacionalnih kazališnih kuća, i odmah na početku teksta, najprije bez pojašnjavanja, izgovara strašnu i neočekivanu rečenicu o „metodu“ kojim je Miri Furlan naprasno uručen otkaz – „i to iz ruku ravnatelja Drame, glumca Dragana Milivojevića.“ Sleđenom i frapiranom čitaocu, koji se sjeća što je Dragan Milivojević bio prije tih godina, i pogotovo ako nije znao što je s glumcem bilo poslije, rečenica je zazvonila kao uvreda, višestruka. I kao neka strašna zabuna. Ivićka nakon toga odmah pojašnjava kontekst: prvo suštinski birokratske i nezanimljive stvari o tome kako su se zbog štrajkova mijenjali v.d. upravitelji drame, među kojima zadnji po redu tada i Dragan Milivojević. A onda dramaturginja bez uvijanja i bez uljepšavanja izgovara punu istinu: njenim riječima – „Dragan Milivojević, kao Srbin i slučajni v.d. u to vrijeme, bio je ucijenjen da Miri Furlan da otkaz“.

Eto slike, dramske i životne, o vremenu, slike kojoj ništa više ne treba, koja zvoni kao šamar i slazi kao pljuvačka na licu poniženih.

A ako je dosad uz ove redove netko pomislio, kako se to već manipulativno i tipičnom zamjenom teza često izokreće kod domaće lažne „multikulti“ bratije, da nepotrebno ovim tekstom brojimo krvna zrnca mrtvih pripadnika zagrebačkog glumišta – slučaj i sudbina Dragana Milivojevića, glumca, pjesnika i bezopasnog estete, pokazuje pravo lice te i takve hipokrizije i prljave savjesti danas, a nasilja i moralnog i materijalnog zlostavljanja tada.

Nismo ih mi brojali prvi, naime.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba