Veselin Vujović, selektor slovenske rukometne reprezentacije i istovremeno trener PPD-a Zagreb, bio je najbolji rukometaš svijeta, pa i službeno 1988. u prvom izboru Međunarodne rukometne federacije. Ovaj na Cetinju rođeni Crnogorac kao igrač osvojio je Ligu prvaka dva puta sa šabačkom Metaloplastikom, jednom s Barcelonom, dok je s reprezentacijom bivše Jugoslavije 1986. bio prvak svijeta. Zlatnu olimpijsku medalju ima iz Los Angelesa 1984., brončanu iz Seula 1988. Nakon igračke karijere podjednako je uspješan kao trener.

Kako usklađujete dvije trenerske funkcije, onu u Ljubljani i u Zagrebu?

Kad sam prvi put bio trener Zagreba, to je bila smetnja ljudima iz Zagreba i razlog da ostanem samo izbornik Slovenije, a mjesto trenera Zagreba prepustim nekom drugom. Na to je mjesto došao Lino Červar, koji je istovremeno bio izbornik Hrvatske. Ipak se shvatilo da je malo ljudi koji imaju kvalitet i znanje, a da su slobodni i da se mogu potpuno profesionalno baviti pozicijom izbornika. Ako ste izbornik, imate godišnje samo dva ili tri puta reprezentaciju na okupu, ponekad dođete s nekom idejom kako bi trebali izgledati na velikom takmičenju, ali ako ste profulali, nemate vremena da ispravite. U klubu se radi svakodnevno, iz sedmice u sedmicu, i možete u hodu da mijenjate smjernice. Zahtjevno je, ali ni slovenski rukometni savez ni Zagreb nisu imali ništa protiv da obavljam te dvije funkcije.

Obiteljski ste čovjek, kako usklađujete posao s porodicom?

Istina, ja jesam obiteljski čovjek, ali sam i „diktator“. Rekao sam da ću se baviti ovim poslom dok budem išao tamo gde hoću, gde želim, dok me moja porodica prati. Onog trenutka kad ću zbog kćerke, sina, supruge biti u nekom klubu i tražiti neki klub koji njima odgovara – znat ću da više nisam za to. Sve dok me oni prate, a za sada je to tako, sve je u najboljem redu. Supruga je stalno sa mnom, sin je već devet godina oženjen i ja sam djed već devet godina. I kćerka je tu. Oni imaju svoje živote, tata im ne fali toliko kao prije 20-ak godina. Ako su to izdržali tada, sad im je puno lakše.

Gdje trenutno živite?

U Zagrebu u Kranjčevićevoj ulici imam stan, a stalno sam nastanjen u Šapcu. U Crnoj Gori provodim dio ljeta, imam tamo kuću i prijatelje, širu porodicu… Htio – ne htio, nekima će se svidjeti, a nekima ne – ispada da sam Jugoslaven.

Dolazi Evropsko prvenstvo, kakvi su ciljevi, što očekuje Rukometni savez Slovenije?

Predstojeći EP prilika nam je za plasman na Olimpijske igre. Moramo biti ukupno bolje plasirani od svih onih koji se nisu plasirali na OI, a to su Makedonija, Srbija, Rusija, Mađarska, Poljska – sve redom ozbiljne reprezentacije. Slovenija je dovoljno jaka i trebala bi izboriti OI, ali nam je ždrijeb jako težak. Naša skupina igra se u Švedskoj, igramo protiv domaćina, Poljske i Švicarske. Nikad nisam kukao na ždrijeb, ali i kasnija su nam ukrštanja komplikovana. Treba da igramo i s Dancima i s Norvežanima, bukvalno treba da dobijemo sve žive da bismo došli do medalje. Ukoliko budemo zdravi i ukoliko nas pomazi sreća, na koju ne možeš da računaš, možemo napraviti puno toga.

Hrvatska je u grupi sa Srbijom i Crnom Gorom, kakav tu rasplet očekujete?

To je malo varljiva grupa jer je najteže igrati s ekipama s područja bivše Jugoslavije. Ima tu i povišenih emocija, jedni druge poznaju, postoje tu i specifične taktike i motivacija. Svi su sličnih karaktera, itd. U svakom slučaju, Hrvatska ima reprezentaciju koja se može boriti za medalje, tako je godinama unazad i tako će ostati.

Svih šest ex-YU republika se plasiralo na EP, to je svojevrsno čudo?

Bit će to “prvenstvo bratstva i jedinstva”, konačno smo i to dočekali. Možda to nekome ne odgovara, ali ja sam presretan. Navijao sam za svaku našu reprezentaciju koja se takmičila u kvalifikacijama. Ako izuzmemo ove reprezentacije koje su bile favoriti kao Hrvatska, najviše sam navijao za BiH. Meni je Bosna nekako Jugoslavija u malom, volim te ljude i tamošnji mentalitet i mnogo mi je drago što su se plasirali.

Trenirali ste u svim našim zemljama osim u BiH i svagdje ste dobro prihvaćeni. Koja je tajna vašeg uspjeha?

Ne znam šta da kažem. Ja sam transparentan čovjek, na meni se lako vidi kad sam ljut, kad sam raspoložen. Nikad ne pričam uvijeno, ne govorim nikome iza leđa, direktan sam u izjavama, direktan u razgovorima s novinarima, s igračima. Sa svima sam nekako dobar iako je to gotovo nemoguće, ne možeš se svima sviđati. No, kad čovjek govori iz srca, uvijek dotakne dušu onog ko sluša. To je neka moja „formula“, barem tako pretpostavljam.

Na utakmicima ste jako uživljeni kao da i sami igrate, koje su vaše metode rada, što je najvažnije?

Smatram da sportista, sem fizičke snage, treba da bude nadprosječno inteligentan i ja ću uvijek dati prednost inteligenciji u odnosu na snagu. Danas je u rukometu došlo vrijeme kad snaga dominira i ima puno snažnih igrača koji nisu kreativni. Ubija se ljepota rukometa, ali oni imaju prednost jer snaga klade valja. Osnovno mi je da pokažem igračima koliko su mi bitni i koliko ih volim. Kad oni to shvate, sve mi je lakše. Bez obzira pričam li finim tonom ili vičem na njih i budem brutalan, oni znaju da to govorim za njihovo dobro. Važno je iz igrača izvući maksimum, ako to uspiješ, onda si napravio fantastičan posao. Ako unatoč tome protivnik bude bolji, pružim mu ruku i idem dalje. Najviše, pak, mrzim kad izgubimo zbog sopstvenih strahova i problema, zbog nervoze i treme i kad zbog toga ne daš sve od sebe.

PPD Zagreb trenutno ne stoji baš najbolje u Ligi prvaka. U pet utakmica upisali ste pet poraza?

Ne stojimo, mi trenutno ležimo. PPD Zagreb je godinama u transfer politici, odlaze najbolji igrači, oni koji redovno iz hrvatskih klubova prolaze kroz PPD Zagreb. Tu se afirmišu i idu dalje. Bivša Jugoslavija imala je pravilo po kojem rukometaš ili bilo koji sportaš ne može u strani klub prije navršene 28. godine, a sada igrači odlaze van sa 17-18 godina. Nije da se Zagreb time bavi, nego ne može od toga da se odbrani. Ne možete vi zadržati nekoga za hiljadu ili 1.500 eura ako mu netko vani daje 11.000.

Je li to ključan razlog zašto u svim zemljama bivše Jugoslavije klupski sport stoji loše?

Jasno. Kada se pojavi sponzor, kao što se dogodilo u Vardaru gdje je dovedeno puno inostranih igrača i kad su uključeni najbolji domaći igrači, dobije se evropski prvak u Makedoniji. Zadnja je to „republika“ za koju bi čovjek tako nešto pomislio. U neko sretnije vreme, kad su Hrvatska i Slovenija bile jače države, imali smo ozbiljne ekipe. Sve dok se u klubovima borimo za goli život, tu nema sreće. Osobno govorim ljudima iz kluba da nije smak sveta ako Zagreb ne prođe među najboljih 16 u Ligi prvaka. Šta imaš od toga?! Treba definisati koji su igrači sposobni napraviti nešto veće, treba im ponuditi ozbiljnije i dugoročnije ugovore i treba dovesti eventulatno dva-tri pojačanja. Na taj se način s godinama može opet ciljati vrh, neki plasman na Final Four.

Igrali ste za Barcelonu, u Španiji i za Granollers, ali ste kao trener bili uglavnom angažirani u našim zemljama?

Trenirao sam i španjolski Ciudad Real i s njima osvojio Kup kupova. Bilo je to krasno iskustvo, no tamo sam trenersku karijeru kanalizirao na loš način jer sam učestvovao u jednom icidentu. Kasnije mi je taj detalj obeležio karijeru. Generalno sam poslije toga radio na našim prostorima, najviše u Vardaru i Zagrebu. Stvarno sam ranije mislio da ću dobiti šansu u Barceloni, gdje sam ostavio veliki trag, gdje me ljudi vole i poštuju, ali ova situacija u kojoj se Katalonci pokušavaju odvojiti, ne ide mi u prilog. Oni žele da su im treneri po klubovima Katalonci. Drugo, oni se plaše mojeg autoriteta i karaktera, imaju puno velikih zvezda i boje se kako će igrači reagovati na moj način treniranja. Meni nije bitno imam li u ekipi Nikolu Karabatića, Mikela Hansena…bilo koga. Smatram da sam u rangu najboljih trenera, ali su se klubovi ponekad plašili tog mog karaktera pa su potpisivali španjolske trenere, koji su u principu dosta pomirljivi. Ponekad malo zavidim tim ljudima kako uspjevaju da se kontrolišu. Ja tako ne mogu – oni rade svoje, a ja svoje. Malo je komplikovano kad oni upale formulu 1, a sjednem u „juga“.

Kako doživljavate sukobe u Kataloniji koja vam je prirasla srcu?

To je tragično. Ako jedan narod hoće da se odvoji, sila ga ne može zadržati. Ovo je najružniji način, zašto se to ne riješi mirno, razgovorom… Neka se to regulira nekom fleksibilnom autonomijom. Na kraju krajeva, Katalonci imaju i različit jezik od Španjolaca i oni se bukvalno ne razumiju, ali su Katalonci obavezni, pored svojeg, da uče španjolski jezik u školama. Sve razumem jer sam živeo tamo. Sad je tu došlo do nečeg jako ružnog, pratim to putem medija iako dobijamo filtrirane informacije i prava istina veoma teško dolazi do nas. Agencije prenese vijesti onako na način kako im odgovara, ovisno o tome kakve odnose njihove zemlje imaju sa Španjolskom. U pravilu, ljudi mirno prosvjeduju i onda se pojavi policija i „umlati“ nekog mirnog čoveka i zatim krenu neredi.

Živjeli ste u Jugoslaviji, poznajete način na koji je funkcionirala – kako gledate na njezin raspad?

Bili smo država s renomeom, s fenomenalnim društvenim uređenjem koje je bilo jedno od najboljih na svijetu. Imali smo komunistički sistem u kojem nisi plaćao školu, zdravstvo, godišnje odmore… Ljudi su dobijali stanove od preduzeća – bilo je to savršenstvo. Imali smo predsjednika koji je al pari sjedio pored predsjednika Rusije, SAD-a… Danas “ovi naši” mjere koliko su na nekom skupu bili udaljeni od najvećih faca. Ovaj je bio u četvrtom redu, onaj u petom i oni su presretni. Mediji prenesu sve to kao fenomenalnu vijest jer je te naše glavonje u Americi dočekao neki portir, a vozač ih odvezao do hotela. Meni je to smiješno, Jugoslavija je bila sjajno uređena država, u sportskom i u svakom drugom smislu bila je velesila. Nažalost, dogodilo nam se da su u istom trenutku na vlast došle poremećene ličnosti koje nisu mogle zajedno da sjednu i da se dogovore kako će opstati ta zemlja. Ili kako se na miran način i bez krvi razići, a da opet ostanemo na neki način zajedno. Meni je te države žao, no možda će opet ona na neki način funkcionisati, doživjeli mi to ili ne. Uvijek sam govorio da je bolje imati lošeg brata nego lošeg komšiju. Koliko god da je zla napravio rat, logično je da su Hrvati, Srbi, Bosanci, Makedonci, Crnogorci… međusobno puno bolji nego što to mogu biti s Mađarima, Austrijancima, Bugarima… Svaki se političar danas, čim mu se zaljulja stolica, uhvati nacionalizma i izmisli neprijatelja. Sada je Hrvatska kupila avion, Srbija će odmah kupiti dva. Mjesecima se o tome priča i piše, tko se i koliko naoružao, a ne priča se o tome što je sa zdravstvom, školstvom… Ljudima zamagljuju oči glupostima.

Nažalost, negativni aspekti nacionalizma i dalje su prisutni u svim tim zemljama?

Kad si neobrazovan i ekonomski zavistan, onda mogu da manipulišu s tobom. Znate tko je naconalista? Onaj koji ima dvjesto-tristo eura u džepu. Onog koji ima dvjesto-tristo tisuća eura nije briga. Njemu je bitno da dobro jede, da ima dobar biznis i on ne razmišlja tko je tko i koje je boje i vjere. Tako se manipuliše ljudima, nažalost, niti ja, niti mnogi drugi ne mogu to ispraviti. I Srbija i Hrvatska i Bosna imaju mnogo veće reseurse nego što imaju Austrija ili Švicarska. No, svijest naših ljudi je takva da idu „van“ i rade od šest ujutro do osam uveče i onda dođu i kažu da su zaradili 1500 eura. Ne vide da bi i kod nas toliko zaradili ako toliko rade. Ovdje gledaju da već u 11 ujutro zbrišu s posla i da popiju tko zna koju kaficu. Evo, ja sam u Sloveniji, koja nije puno daleko od ovih država o kojima pričam, ali opet i jeste. Nedavni izbori za predsednika završeni su u nedjelju, a dajem vam časnu riječ da ih dan kasnije više niko nije pomenuo. Oni idu dalje, rade, treniraju, bave se svojim poslovima. Kod nas se još mesecima priča o tome da li su izbori bili regularni, da li je neko nekog pokrao, ko je za koga glasao, kako napraviti koaliciju. To se sve proteže do sljedećih izbora. Tko plaća – plaćaju ljudi.

Politici nema mjesta u sportu, no svaki je čovjek „zoon politikon“ Kakav je vaš svjetonazor?

Moja je politika – živi i pusti druge da žive. Poštujem sve ljude dobre volje koji pozitivno misle, sve one ljude koji neće pružiti ruku da uzmu sa stola više nego što im treba – to je jedina moja filozofija. Demokrat sam, apsloutno, ali posle svega mogu da kažem da je demokratija i uništila našu zemlju. Ispada da je jednopartijski sistem bio bolje rešenje. Ipak, ne može se nekome narediti šta i kako da radi. U našoj me politici užasava nešto drugo. Imamo, na primjer, direktora škole ili bolnice koji fenomenalno radi i napravio je od te ustanove fantaziju. Član je neke političke stranke, no promeni se vlast i druga stranka dovede „nekog svog“ i uništi se sve. Zašto menjati čoveka koji dobro radi?! Valjda se treba ostaviti sve ono dobro od prijašnje vlasti i uneti nešto novo i bolje. Ne, oni promene sve i ništa nije važno – bitno je da se oni učvrste na pozicijima zbog sljedećih izbora i sljedećih krađa. Kako onda da budem stranački opredijeljen – kako?! Za mene je izbor onaj koji može da obezbijedi da ljudi žive dobro, da su sretni, da su veseli, da pune stadione, dvorane i da idu na odmore i imaju pune džepove. Onaj koji može obezbijediti da su ljudi stalno u pozitivi, taj je opcija. Može se zvati ne znam kako i biti bilo koje boje.

Puno je uspjeha iza vas, i kao igrača i kao trenera. Što je od toga najbliže vašem srcu?

Sada već davne 1986. Metaloplastika je osvojila domaće prvenstvo, domaći kup i Ligu prvaka, a reprezentacija je bila prvak svijeta bez poraza. Ja sam poslije i s Barcelonom bio prvak Evrope, s Granollersom sam osvojio Kup kupova. Prije i kasnije bilo je još puno medalja i uspjeha, igračkih i trenerskih, ali ta 1986. bila je posebna. Tada sam izabran i za najboljeg sportistu Jugoslavije, što je neviđen uspjeh i jedni sam rukometaš do sada koji je ponio tu titulu. Biram li najbolji klub i grad, to je nedvojbeno Barcelona, ona je stvarno nešto što je ostavilo traga. Barcelona je jedno sportsko društvo, svi na majicama nose ono “FC” –fudbalski klub – iako su tamo i rukometaši, košarkaši, dvoranski hokejaši… Živjeti tamo i susretati se u ono vrijeme s Bugarinom Hristom Stoičkovim, Dancem Michaelom Laudrupom, Nizozemcem Ronaldom Koemanom, Brazilcem Romarijem ili košarkašem San Epifanijem, biti dio jedne takve porodice, velika je to stvar.

Da, velike ste stvari napravili kao čovjek iz Mikulića, zaselka s “dvije kuće” pored Cetinja…

Istina je, tamo “vuk poštu raznosi”, i asfalt je zaobišao moje Mikuliće. I struja je došla tek nedavno pa su neki dežurni zlobnici u kafanama govorili da to nije dobro i da će u Mikulićima zavladati velika tuga jer će saznati da je umro drug Tito…