Tri decenije od zločina u Srebrenici obilježeno je u Memorijalnom centru u Potočarima krajem prošle sedmice, a iako su mnogi, imajući na umu da je riječ o „okrugloj“ godišnjici očekivali više tenzija, poučeni iskustvom 20. i 10. godišnjice, ipak je sve prošlo bez ozbiljnije drame. Govori vjerskih i političkih zvaničnika, te pojedinih predstavnika međunarodne zajednice nisu se previše razlikovali od onoga što je izgovoreno prethodnih godina, a reakcije iz Beograda i Banjaluke bile su, takođe, prilično slične ranijim. Preciznije, reakcije su se uglavnom mogle čuti iz Beograda gdje su tamošnji predstavnici vladajućih struktura i mediji njima naklonjeni držali tu priču u vrhu prioriteta ocjenjujući je kao vrlo bitnu za ukupnu političku situaciju. U Banjaluci je, pak, bilo nešto drugačije, pa niko od zvaničnika i funkcionera tokom 11. jula nije komentarisao ništa u vezi sa komemoracijom u Potočarima, a takva praksa nastavljena je i u danima nakon godišnjice.
I to govori mnogo više od bilo kakvih izjava.
Pitanje Srebrenice je, zahvaljući sarajevskim političarima, dijelu intelektualaca i medija, te nevladinog sektora, sve do godinu-dvije unazad postalo jedno od najvažnijih u ukupnom javnom diskursu. Prevedno u praksu, svi oni su, prije otpočinjanja bilo kakve ozbiljnije priče sa sagovornicima koji ne dolaze iz tog miljea, tražili od njih prvo da se odrede o karakteru događaja u Srebrenici, pa bi u zavisnosti od odgovora odlučivali kako dalje da se ponašaju. Međutim, taj njihov pristup je, a biće da oni to polako i shvataju, postao prilično besmislen iz prostog razloga što se u proteklih nekoliko godina većina onih koji nešto odlučuju ili imaju priliku da komentarišu, a dolaze iz Banjaluke ili ostatka Republike Srpske, prilično jasno odredila o onome što se dešavalo sredinom jula 1995. godine u tom gradiću na istoku BiH.
Političari, nebitno da li iz vlasti ili opozicije, ogromna većina mejnstrim medija, najveći dio nevladinog sektora i dominantan procenat javnog mnijenja u Republici Srpskoj potpuno je saglasan u stavu da srebrenički zločin ne može biti nazvan genocidom. To, tri decenije nakon tih događaja, danas izgleda kao potpuno jasna i završena priča o kojoj uopšte nema potrebe da se razgovara. O svemu drugom može. Niko iz pomenutih struktura u Republici Srpskoj ne pomišlja da negira da se u Podrinju tada dogodio strašan zločin, da su u njemu učestvovali predstavnici srpskog naroda, a nisu rijetki ni oni koji su spremni da kategorički ustvrde da se učesnici u tom zločinu mogu svrstati u red najvećih izdajnika jer su bez ikakvog smisla i potrebe vlastitom narodu nametnuli ogroman teret sa kojim je, eto, prinuđen da se nosi već 30 godina. U Potočarima su svojevremeno bili i Boris Tadić kao predsjednik Srbije, i Aleksandar Vučič kao premijer, kada je kamenovan, a na tom mjestu svojevremeno je bio čak i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, doduše ne 11. jula, već koji dan ranije. Sve navedeno sasvim je dovoljno predstavnicima Srba da tvrde da su učinili baš sve da pokažu pijetet, odaju počast žrtvama i pokušaju doprinijeti pomirenju.
Za neki duži korak danas, a sve sluti ni ubuduće, u srpskom mejnstrimu prostora neće biti.
Druga strana u BiH, ona bošnjačka, uporno i dalje insistira na narativu o genocidu, koristeći za to podršku u pojedinim međunarodnim krugovima, pokušavajući stalno da slučaj internacionalizuju, što se posljednji put moglo vidjeti na primjeru rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Taj slučaj je, podsjetimo, završio na način da su i jedna i druga strana iz njega izvukle određene benefite, a što je najgore, na terenu, prevashodno onom bosanskohercegovačkom, niko nije promijenio mišljenje.
A valjda je mnogo važnije šta o onome što se dogodilo misle narodi u BiH, nego kako o tome rezonuju političari iz Njemačke ili, pak, Nikaragve. Slučaj iz prošle godine kada su pojedini predstavnici zemalja EU došli u Bratunac i odali počast srpskim žrtvama sahranjenim na lokalnom groblju, što je izazvalo pravu histeriju u Sarajevu, najbolja je slika trenutnog stanja u BiH gdje očigledno nijedna strana nije spremna da napravi korak prema onoj drugoj i otvori prostor za kakav-takav razgovor o prošlosti. U zemlji kakva je BiH, bez jedinstvenog odnosa prema prošlosti, teško će biti izgraditi bilo šta što sluti na jedinstvenu budućnost.
Srebrenica će, bez ikakve sumnje, ostati jedan od najvećih kamena spoticanja u procesu pomirenja u BiH i naredne tri decenije, a za to vrijeme, što je u suštini najveći poraz svih strana, o stvarnom poštovanju žrtava najmanje će se voditi računa.
