Ove nedjelje hrvatski će građani, zajedno sa stotinama milijuna drugih Europljana izaći na birališta i izabrati novi saziv Europskog parlamenta koji broji nemalih 720 zastupnika iz 27 država članica. Ipak, u Hrvatskoj, kao i većini država članica, europska politika ostaje na marginama zanimanja javnosti i svaki marketinški pokušaj europskih institucija da se zanimanje građana produbi ostaje bez uspjeha. Nebrojene javne ankete u kojima se građane na ulici propituje o ključnim europskim institucijama, njihovim ulogama i značaju, završavaju općim neznanjem ispitanika, do razine da ne znaju ni tko su izabrani predstavnici njihove zemlje. Pogoditi razliku između Europskog vijeća, Vijeća Europe i Vijeća EU nemoguća je misija za preko 90 posto građana Hrvatske, a radi se o nekim od ključnih institucija EU i Europe.

Jedan od najvećih krivaca takvog stanja svakako je odnos mejnstrim medija prema europskim temama, koji je potpuno površan i sporadičan. Dok ćemo prosječnu saborsku verbalnu makljažu slušati do u detalje, istovremeno europske teme, rezolucije o kojima se raspravlja i posljedice njihovog izglasavanja, nemaju nikakvu šansu doći u fokus domaćih medija. Istovremeno, europski zakoni, uredbe, direktive i odluke, tzv. europska pravna stečevina iz godine u godinu zamjenjuju domaću pravnu regulativu do razine u kojoj će domaće zakonodavstvo postati potpuno irelevantno. U domenama europske nadležnosti, Europska komisija, Europski parlament i Vijeće imaju nadmoć nad domaćim zakonima i s vremenom europsko zakonodavstvo preuzima primat nad zakonima iz domaće radinosti. Istovremeno, EU iz ciklusa u ciklus priprema teren za proširenje svojih ovlasti nad domenama koje trenutno nisu u njenom krugu ovlasti, a sve češće se govori i o potpunom ukidanju načela jednoglasnosti, tj. prava veta država članica na ključne odluke EU koje se tiču proširenja i zaista krucijalnih zajedničkih politika.

Nesrazmjer između važnosti europskih izbora za živote svih europskih građana i pažnje koju ti izbori dobivaju je golem i rezultira dodatnim smanjenjem demokratske snage europskih institucija. Tako članovi Europskog parlamenta iz Hrvatske bivaju izabrani uz izlaznost od mizernih 20-30 posto, što je za demokratski karakter tih izbora potpuno poražavajuće. Istovremeno mediji temi europskih izbora prilaze populistički, stavljajući u prvi plan plaće zastupnika u Europskom parlamentu, bildajući bijes naroda i pozivajući praktički na njihov bojkot. Prevladavajući sentiment građana koji se na taj način informiraju o europskim izborima očekivano je negativan uz popratne komentare da im ne pada na pamet izaći na izbore kako bi političari imali plaće od 10.000 eura. Posljedično, na europske izbore izlaze u pravilu stranačke mašinerije, ljudi koji glasaju isključivo po naputcima i na temelju preferencija koje nemaju nikakve veze s temom izbora, programima ili ičime što bi podsjećalo na informiranu građansku odluku. Na taj način demokratski legitimitet europskih institucija, koji je u startu jadan, postaje gotovo nepostojeći, a odluke se, uslijed potpune nezainteresiranosti javnosti, donose pod vrlo mlakim nadzorom. Najbolji primjer takve prakse je činjenica da je predsjednica Europske komisije dogovor o kupnji cjepiva tijekom pandemije težak 70 milijardi eura dogovorila direktno sa šefom farmaceutske kompanije putem neformalnih SMS poruka. Te je poruke, nakon što su ugovori potpisani, naprosto izbrisala.

Nakon što u nedjelju Europa i Hrvatska izaberu svoje predstavnike, ništa se neće promijeniti. Javnost i sljedećih pet godina o europskim temama neće znati gotovo ništa, iako će utjecaj tih odluka na naše živote biti sve veći. I dalje će nebitna lupetanja i prepirke saborskih zastupnika u sitnim noćnim satima biti važniji za popunjavanje udarnih termina dnevnika. I dalje će mediji pisati o plaćama, dnevnicama, naknadama i uredima europskih zastupnika, nesposobni da prodru dublje u načine na koje europske institucije utječu na naše živote. Demokratska kontrola nad onima koji stvarno donose odluke postaje sve manja i slabija, kao i interes građana, upravljan djelovanjem medija i onih koji kreiraju javno mnijenje.