Još uvijek je Petrinja ranjen grad. Vidi se to čim se cestom preko Bresta približite raskršću na kojem skrećete lijevo. Desno su Topusko i Glina. Par stotina metara dalje počinje Petrinja, centar Banije. Banije ranjene 40-ih i 90-ih i onaj posljednji put, kada ju je prije četiri godine skoro polomio potres. Ali, evo je još ovdje. Dok ulazim u nju i parkiram uz rub prekrasnog gradskog parka u čijem je središtu crkva Svetog Lovre i gledam zgrade s novim fasadama, razmišljam kako bi ovdje bilo lijepo živjeti. Onda se sjetim da sam došao kratko nakon što su na Crkvi Svetog Spiridona osvanuli ustaški grafiti i usred polemike oko najavljene gradnje Srpskog kulturnog centra (SKC), kojeg Srpsko narodno vijeće (SNV) namjerava izgraditi u Petrinji. Već pola godine grad bruji o tome, navodno samo zbog toga što se centar treba graditi na Trgu hrvatskih branitelja, a to je navodno nedopustivo.

Na terasi lokalnog kafića, pored zgrade suda koja je granatirana na početku srpskog napada na grad 2. septembra 1991., kada je krenulo ludilo koje je kulminiralo 21. istog mjeseca predajom hrvatskih snaga, čeka me lokalna političarka, jedna od najglasnijih protivnica gradnje SKC-a, Luca Gašpar Šako, županijska vijećnica MOST-a: „Ja sam protiv lokacije. Mi u Petrinji imamo 598 poginulih, 78 ljudi se još uvijek traži. Ne može mi netko reći – prošlo je preko 30 godina, to je bilo davno. Nije davno, jer roditelji još uvijek traže svoju djecu. Znači, nije davno. Rane su friške i ne treba im sol na ranu. Lokacija stvarno nije u redu, da se na Trgu hrvatskih branitelja gradi Srpski kulturni centar na 1.100 kvadrata. Čemu gradnja? Prvo pitam čemu gradnja? Tko će dolaziti u taj centar, jer svi su ti ljudi, nažalost, starije životne dobi. Ljudi srpske nacionalnosti.“

Gašpar Šako tvrdi da je jako zabrinuta za srpske bake i djedove koji teško žive i pita se za koga se uopće gradi kulturni centar. S druge strane, Gašpar Šako, rođena je u Gornjem Vakufu iz kojeg je s obitelji u ratu izbjegla u Njemačku. U Hrvatsku se doselila prije 30 godina, kada je upisivala fakultet, a u Petrinju prije 20-ak kada je doselila sa suprugom, profesionalnim vojnikom u potrazi za jeftinijim stambenim kvadratima od onih u Zagrebu, gdje su živjeli i gdje suprug i dalje radi. Impresioniran njenom brigom za srpsku zajednicu, ostao sam malo šokiran kada mi je rekla da osuđuje šaranje ustaških grafita po pravoslavnoj crkvi uz koju bi se trebao graditi dom, ali smatra da je krivac tamo gdje ga nitko ne očekuje: „Jako bih voljela da se privedu osobe koje su oskrnavile vjerski objekt. To je katastrofa. Ono što mene inicira da pomislim da iza toga stoji netko srpske nacionalnosti, jeste to što je dan prije s parohove kuće, koja se obnavlja, bačena hrvatska zastava. Paroh ju je bacio. Skinuo? Bacio.“

Nesretni paroh o kojem priča Gašpar Šako je Saša Umićević: do incidenta sa zastavom, omiljen na petrinjskim ulicama, čovjek koji je nakon potresa pomagao svima, bez obzira na nacionalnost, što ističu i mnogi Hrvati s kojima smo razgovarali. Njemu su početkom septembra radnici splitske tvrtke koja radi na obnovi parohijskog doma, bez pitanja, na krov postavili hrvatsku zastavu. Paroh je zastavu skinuo, uredno složio i vratio radnicima. Zastava nije bačena, nije oskrnavljena. Uglavnom, nakon toga, išarane su dvije pravoslavne crkve. Pored Crkve Svetog Spiridona trebalo bi uskoro početi gradnja SKC-a.

Pored crkve nailazim na čovjeka koji mobitelom fotografira grafite. Kaže mi da je Srbin iz Jabukovca, ne želi mi reći svoje ime, ali ima mišljenje o gradnji doma: „Ja sam za gradnju, Petrinja je ipak centar i mislim da centar treba biti ovdje. Razumijem sve, ali mislim da treba graditi. Inače, ovdje nema većih incidenata, ja sam se vratio prije 24 godine i dobar sam sa svima. Nisam odavno čuo za neki međunacionalni eksces, uvijek ima pijanih budala po birtijama. U mom selu toga nema. Imamo jako dobru saradnju s policijom. Oni ne mogu bez naroda i traže saradnju s nama u vezi migranata. Javimo im ono što vidimo i dobro sarađujemo.“

Samo nekoliko metara pored je kafić na samom Trgu hrvatskih branitelja, koji je danas veliko gradilište. Za stolom su dva lokalna Hrvata u 50-ima. Miroslav Lipak je protiv gradnje SKC-a bilo gdje u gradu, dok njegov prijatelj Mirko Purger, koji je također protiv, ipak nudi malo šire objašnjenje: „Ja sam tu rođen, imam 58 godina. Sve te ljude znam, ima tu i dobrih ljudi, Srba. Ljudi koji su ok. ‘91. sam nekima rekao kada su radili bunu, nemojte to raditi, zavest će vas, pa će vas ostaviti. Nije to u redu. Ja sam tu blizu. Imao sam dvije kuće, veliko imanje. Meni je mati ostala bez noge, punac bez noge… 2. 9. 1991. pala je granata i ubila troje djece. To su bila djeca moje svastike…“

Što reći čovjeku kojem su granate desetkovale porodicu? Što mu reći o suživotu, o tome da ti koji su to radili danas nisu ovdje i da ovi preostali Srbi, kao i on, danas dijele iste brige i imaju iste probleme, a imaju valjda i ista prava. Bježim s trga i od teških ratnih priča dok trgom urlaju motori građevinskih strojeva. Radnici iz Nepala i Indije visoko na skelama brinu neke svoje brige. Prolazim pored krupnog Albanca koji nešto urla sunarodnjaku koji je na krovu zgrade odmah pored parohijskog doma. Oni su u nekom drugom filmu. Njih ne zanima bratoubilački rat 90-ih koji je ostavio trajne rane na dušama mojih sugovornika.

Ratni veterani, civilne žrtve rata, udovice, djeca poginulih, najviše rogobore protiv gradnje SKC-a. U emisiji lokalnog radija nedavno su gostovali čelnici dviju braniteljskih udruga. Jedan od njih, Zlatko Iskrić, nastupio je tada emotivno: „Nekа bude što dalje od nas, to je tamo Jabukovac, možda i Gornja Bačuga, da odmah imaju i branje kestena, izlete da organiziraju i tako dalje, a iz Gornje Bačuge ih nećemo čuti, njihove ojkače, što će sigurno iritirati naše udovice, roditelje poginulih, djecu, jer znate koji smo mi imali pritisak, nama su telefoni bili užareni.“

Poželio sam upoznati Iskrića i uvjeriti se osobno kakav je čovjek. Otišao sam do sela Moštanica u kojem živi. Zatičem ga na izlasku. Njegova supruga me dočekuje s četkom u ruci. Popravlja greške majstora koji su bojali zidove. Zlatko me pita za koga ovo pišem. „Za najgore“, šalim se. Samo se nasmijao. Ne odustaje od protivljenja gradnji: „Nemamo protiv centra ništa, ali smo predlagali da se radi negdje gdje je većinsko srpsko stanovništvo. Mi smo ljudima pružili ruku oprosta, zaborava nismo. 598 žrtava Petrinje, 78 se vodi još kao nestali. Ja neću ulaziti tko je krivac, međutim, iskreno govoreći, mi znamo tko je bio agresor, a tko je žrtva. Život se malo normalizirаo, govorim o suživotu. Оvo je za nas provokacija koje nije trebalo biti. Plastično rečeno, mi slavimo Oluju, Dan pobjede, 6. 8. Dan hrvatskih branitelja. Što će se tamo slaviti? Svaka čast svakome, mi nismo protiv izgradnje SKC-a, ali na drugoj lokaciji.“

„Оvo je za nas provokacija. Plastično rečeno, mi slavimo Oluju, Dan pobjede, 6. 8. Dan hrvatskih branitelja. Što će se tamo slaviti? Svaka čast svakome, mi nismo protiv izgradnje SKC-a, ali na drugoj lokaciji“, kaže Zlatko Iskrić, čelnik jedne od petrinjskih braniteljskih udruga

Odlazim na kraju do Mare Vilus, dobrog duha srpske zajednice u Petrinji, žene koja je organizirala četiri festivala ojkače u Petrinji prije korone i potresa i sva četiri puta trpjela nacionalistička iživljavanja, koja očito neće tako skoro prestati. Dočekuje me ispred svog novog doma. Uskoro će četiri duge godine života u kontejneru biti iza nje. Nije joj jasno zašto se mnogi Srbi boje govoriti javno: „Uvijek sam otvoreno govorila i izražavala sve ono što mislim, na što imamo pravo. Nisam nikada tražila nešto na što nemamo pravo. Ako smo mi državljani ove države i rođeni u Petrinji, smatram da imamo ista prava kao i drugi Petrinjci i doseljenici koji su se 96. doselili.“

Mara godinama vodi petrinjsku podružnicu Prosvjete. Nemaju svoj prostor, gotovo svi drugi ga imaju. Srbi iz Prosvjete sastaju se u njenoj šupi ili dvorištu. Da, tražila je prostor od grada, kao i svi drugi: „Bila sam pozvana na razgovor kod zamjenika gradonačelnice i tada mi je rečeno da nam je odobren kontejner. Bilo je to prije godinu dana. Kada sam došla kod pročelnice za društvene djelatnosti, ona je rekla – obratite se prizemno kod koleginice, dat će vam ključ od kontejnera. Ja sam došla dolje, ona je rekla da nema ključ kod sebe, ali da joj dam broj mobitela da mi se javi. Ja sam nakon par dana ponovo navratila, a ona je rekla da me nije zvala. Rekoh, bila sam u gradu, logično je da sam svratila po ključ. Nakon nekog vremena sam još jednom išla i do dana današnjeg nemam ni ključ, ni kontejner, iako druge udruge imaju ili kontejner ili zamjenski prostor. Mi nemamo ništa. Sve radimo iz mog privatnog kontejnera, skupštine obavljamo na dvorištu, kad je kiša padala, ušli bi u kontejner ili u moju šupu. Mislim da to nema nigdje. Kulturni centar je neophodan za Srbe u Petrinji.“

„Mi nemamo ništa. Sve radimo iz mog privatnog kontejnera, skupštine obavljamo na dvorištu, kad je kiša padala, ušli bi u kontejner ili u moju šupu. Kulturni centar je neophodan za Srbe u Petrinji“, smatra Mara Vilus, dugogodišnja predsjednica petrinjske Prosvjete

Marine riječi više od svega govore o tome koliko je Srbima na Baniji potreban kulturni centar u kojem će pokušati novim generacijama u amanet ostaviti svoje kulturno naslijeđe. Grad koji su razarali neki drugi, danas za to nema sluha. Vješto se prikriva činjenica da su problem Srbi, pa se govori o premještanju lokacije, iako se centar uopće ne gradi na Trgu hrvatskih branitelja, nego odmah pored njega. Pitamo se tko je taj koji je mjerodavan odrediti od kojih se sve petrinjskih trgova i na koliko metara Srbi moraju odmaknuti da bi im se dozvolila gradnja. Ratni veterani najavljuju prosvjede na ulicama ukoliko SNV ne pristane na ucjenu i odustane od gradnje. U toku je uklanjanje zadnjih administrativnih prepreka i s gradnjom četiri milijuna vrijednog objekta trebalo bi se početi do kraja godine. Nadamo se da će ratni veterani i svi stradalnici strašnog rata koji je mnoge Petrinjce zavio u crno do tada shvatiti da su pogriješili i da će na otvorenje doći svi zajedno.