Tekstovi na koje se direktno referiram objavljeni su u Novostima, autor Viktor Ivančić, i na Portalu Lupiga, autor Ivan Cingel. Polemika je vrijedna čitanja, premda u međuvremenu narasla do kabastih dimenzija. Za potpunije razumijevanje bilo bi dobro preletjeti i moj raniji tekst na portalu Oko RTS-a, zatim Mirjanu Kasapović na Portalu Heretica, pa moj odgovor objavljen na istom mjestu, dan ranije i na Autografu. Komplicirano, čisto vremenski. Kome ta priča ipak bude zanimljiva, linkovi spomenutih tekstova su dolje poredani, od najnovijeg na vrhu, do najstarijeg na kraju. Za one pak koje intrigira samo suština, minimalna prethodna literatura su Ivančićeve gliste i Cingelov panegirik ober-Viktorijancu Diogenu.
https://portalnovosti.com/o-glistama-i-zmajevima (V. Ivančić, 7.9.2024)
https://heretica.com.hr/vesna-knezevic-o-vjecnosti-i-ostalim-prolaznim-stvarima-odgovor-mirjani-kasapovic/ (V. Kneževič, 8.9.2024; na Portalu Autograf dan ranije, 7.9.2024)
https://www.lupiga.com/vijesti/radikalna-nihilisticka-ideologija-mirjani-kasapovic-milostivama-i-preciozama-za-dusu (I. Cingel, 26.8.2024)
https://heretica.com.hr/mirjana-kasapovic-zasto-srbi-napustaju-viktora-i-viktorijance-raskol-u-postjugoslavenskom-taboru/ (M. Kasapović, 12.8.2024)
https://oko.rts.rs/lat/politika/5084025/zagreb-u-politickom-ofsajdu-viktorijanci-zabili-gol-ozaloscena-medijska-porodica-mila-djukanovica-.html (V. Knežević, 2.5.2023)
Viktorijanci se kreću i napadaju u grupama. To je korisna metoda, jer proizvodi kakofoniju visokog napona u kojoj tone svaka smislena argumentacija. Njihov stil javne komunikacije sliči na maorske haka-plesove novozelandskih ragbista, onih što se izvode u supstituciji rata sportom.
Svejedno nemam namjeru uzvraćati istim tonom. I dalje su mi strani fekalni i urinarni termini, zbog čega me je jedan od Viktorijanaca, Ivan Cingel, kojeg nemam zadovoljstvo poznavati, nazvao „milostivom“. To smatram rijetkim primjerom šarma unutar grube viktorijanske retorike i prihvaćam kao nenadani poklon jednog, očito još neiskusnog člana tog labavog kružoka.
Niti mi je namjera osvrnuti se na sve optužbe iz Ivančićevog traktata ezopovskog naslova. Recimo o onoj da loše pišem. Sad bih se trebala pravdati jer sam više pročitala nego napisala…? Ivančić je svijet podijelio na neprijatelje i sljedbenike, namjerno ne kažem prijatelje. Osim što ne prepoznaju njegovo humanističko-prosvjetiteljsko poslanje, sasvim se podrazumijeva da su Ivančićevi tzv. neprijatelji uz to i nepismeni, glupi, jadni, prodani, debilni, nesposobni za samostalnu misao, uvijek nečije sluge i hrana njegove paranoje, te se kao takvi kvalificiraju samo za sastavljače „škovacinskih“ tekstova. Ovo nije dio odgovora, samo konstatacija.
Moje će se reakcije svesti na samo nekoliko Ivančevićevih tvrdnji:
- Da Kasapovićka i ja nismo uskladile kako se pišu Viktorijanci, malim ili velikim slovom. Smeta mu da nismo uvele jedinstveni standard. Odgovor odmah, jer je kratak: ja Viktorijance uvijek pišem velikim slovom, iz poštovanja;
- Da mu je iz estetskih razloga teško zamisliti Kasapovićku i mene u erotskom zagrljaju. I to u nekoj postelji prostrtoj u „medijskoj kanalizaciji“;
- Da je u ideološkoj bazi našeg pisanja „crv i tlo“. Jasno je da cilja na „blu-bo intelektualce“, akronim od Blut & Boden, popularan pojam za herderovsku, uopće romantičarsku školu o krvi i tlu kao odrednicama kolektivnog identiteta. Jedino što je kod Ivančića krv postala crv, jer njegove metafore uvijek ciljaju na centar za gađenje;
- Da moji senzori verbalne higijeničarke ne registriraju tzv. nepristojne riječi, nego nepristojne stavove;
- Da su njegova zanovijetanja uvijek principijelne prirode, jer on „kritički razmatra i hrvatski državno-crkveni vođovod, i to znatno učestalije nego onaj srpski“.
Romansa pod forniksom: odgovor na točku 2
Potpuno mi je nejasno odakle mu poriv da Kasapovićku i mene spoji u seksualnom aktu. Gdje uzima pravo da u javnosti, iz jednog političkog tjednika, opisuje hipotetske slike dviju žena u bludnom stisku u nekoj prljavoj kanalizaciji? S muškim pravom nasilnika? S pravom malog Robija koji se kukavički sakrio u srpsko dvorište i sad zna da mu nitko ne može ništa jer ga brani manjinski princip? Zato što svoje neprijatelje i inače zamišlja u metaforama fornikacije?
I u crvotočnom tekstu on kaže da su uvredama zasuti „Novosti i on“. Uvijek gura prvo Novosti, pa sebe, ništa mu se ne smije reći, a da to istovremeno nije napad na Novosti i srpsku manjinu. Za jednog izrazitog individualistu, Ivančić pokazuje zapanjujući refleks da se u kriznim momentima zabije u neko kolektivno „mi“. Ajme, što ću ja ovako pošten i inokosan, na „nas“ se krenulo! „Mi“ su Novosti, „mi“ je slobodno novinarstvo, „mi“ je izmučena srpska manjina, koju eto napadaju „i hrvatski i srpski nacionalisti u bratskom zagrljaju“. Pardon, sestrinsko-lezbijskom.
Ivančić bi naravno mogao i znao da bude grub i bez posezanja za fiziološko-seksualno-fekalnim metaforama. E da, ali tada ne bi zadovoljio svoje wet dreams/feuchte Träume, prevedeno na naša oba jezika, svoju prljavu maštu. Visceralne izlučevine imaju tako veliki udio u simboličkim formama kojima se služi u pisanju, da je u tome teško previdjeti sustav. Drugačije si ne mogu objasniti zašto se on stalno, evo već 31 godinu kako sam evocira, kreće u istim mokrim metaforama i to prodaje kao dobar stil prosvjetitelja. Perzistentnost kojom to radi više je znak voajerizma niskih strasti sastavljenog od jednakih količina intrigantnog i odvratnog. Nekome je pokretački motiv u novinarstvu radoznalost – Ivančiću gađenje. Njegov habitualni moto je: „Gadim se, dakle postojim.“
Ako je Ivančiću zaista stalo da promatra bakanalije žena preko šezdeset po prljavim rupama, ako su mu takvi semiotski interpretanti preduvjet za sladostrasno gađenje, molim da nabavi pravi film, pod uvjetom da takav postoji. Ne da zamišlja akterke koje su spojene samo u njegovoj glavi i nigdje drugdje.
Kad crv popije krv: odgovor na točku 3
Ivančić, Viktorijanci generalno, vole da otkrivaju toplu vodu svojim čitateljima, kako su nacija religija, Bog i čitav paket simbola koji idu uz njih samo „društveni konstrukti“. Uvijek me nasmiju. Očito su otkrili teoriju društvenog konstruktivizma, to je dobro. I sama često kod svojih škovacinskih analiza polazim od konstruktivističke paradigme. Najradije ju kombiniram s fenomenološkom i pragmatičnom, a unutar ove posljednje s posebno izdašnom metodologijom simboličkog interakcionizma.
Viktorijanci, nažalost, nisu pročitali do kraja dispozitive društvenog konstruktivizma. Inače bi znali da se on više nigdje ne primjenjuje u čistom obliku, jer vodi ka ekstremnoj relativizaciji i banalnim istinama. Da li će itko tko vjeruje u Boga prestati vjerovati u Boga kad mu Viktorijanci objasne da je Bog konstrukt? Hoće li itko prestat navijati za Dinamo, kad mu se dokaže da je Dinamo konstrukt? Hoće li neologizam Viktorijanci izići iz medijske uporabe kad Ivančić dokaže da je to samo moj konstrukt?
Problem s društvenim konstruktima je da oni, kad su jednom već konstruirani i dobro primljeni od velikih grupa, postaju realni objekti koji proizvode vlastitu stvarnost. Oni posjeduju sposobnost trajanja, jer uspijevaju da zahvate u emocije i smisao milijuna za ordo, red stvari. Kao prosvjetitelji-petopozivci, Ivančić i Viktorijanci idu okolo i naučavaju, ne dajte se navuć’ ljudi, sve su vam to socijalni konstrukti! Jeste, slažem se, no svejedno nisu manje realni nego stol u sredini sobe.
Bilo bi pretjerano reći da Ivančić nikad nije u pravu, iako je devedesetih bio više u pravu. Sad se sve to stanjilo, jer tvrdokorno odbija shvatiti koliko su danas politički izazovi drugačiji, dok on i dalje sjedi na operativnim pojmovima antifašizma, fašizma i boljševičkog pogleda na naciju. Konstrukt nacije je već našao prihvatljiviji modus trajanja, tako što je koncept nacionalnih država/nation states podigao na novu razinu. Kamuflirao se, reklo bi se. Protiv čega se onda Ivančić bori – protiv uzroka, izvedenica ili kamuflaže? I da ih sve ukine, što bi umjesto njih? Svatko svoje bure, pa na gradski trg kao Diogen?
Religiju Ivančić vidi u marksističkom tumačenju opijuma za narod, nesvjestan da ima i drugih, kasnijih objašnjenja za vještinu religioznog „konstrukta“ da se prilagodi i traje. Prepotentno bih spomenula teorije Rudolpha Otta, Emila Durkheima ili Williama Jamesa.
U intervjuu za emisiju HRT-a „Razgovor s razlogom“ proljeća 2023., Ivančić primjećuje kako je u nas „kult radništva zamijenjen kultom vjerništva. Dogodilo se ideološko pokrštavanje radničke klase (…) koja se tome dobrovoljno prepustila.“ A što on misli, gdje su te prevrtljive mase bile prije nego što su ih komunisti 1945 ideološki pokrstili u radnike? Pa u crkvi! Sad su se samo tamo i vratili. Protuargument da neki od njih fingiraju vjeru, iako vjerojatno točan, nije pretjerano smislen. I taj je fenomen, naime, užasno star. Sve antičke religije su bile performativne k’o Marina Abramović – izvodili bi se obredi, recitirale pjesmice, klali ovnovi i volovi, a da unutarnja iskrenost pojedinca uopće nije bila preduvjet za kolektivni identitet.
No za Ivančića se sve događa prvi put. Početak je kad se on rodio, a kraja nema. Upravo je taj refleks diktatorsko-emancipatorskog napada on prenio Viktorijancima – da je jedina i dovoljna društvena analiza ta da se preko nepoželjnog izliju kofe dreka i blata. Podrazumijeva se da u takvom rasteru ovakvi kao ja, koji inzistiraju na nijansama, automatski dobivaju etiketu nacionalista, vučićevca i porfirijanca.
O plemenitosti sirove psovke: odgovor na točku 4
Ivančić vrlo griješi kad kaže da me prevashodno smetaju njegovi stavovi, a ne „tzv. nepristojne riječi“. Ne znam što mu treba takvo obrtanje teze. Nikada se ne bih javno oglašavala o njegovim stavovima da dolaze iz privatnog lista. Čemu, s kojim pravom? Ne bih ni sada, da ne dolaze u moru tzv. nepristojnih riječi ravno iz lista srpske manjine, koji po društvenom ugovoru ima i drugih obaveza osim da njega prati u osobnim vendetama.
Tu sam potpuno iskrena. Čitava ova tzv. polemika mi nije draga i nisam rado zašla u tu jakobinsku šikaru. No na njihov napadački, čini se da i ja imam jedan refleks – zaštitnički. Smatram da je svojim bijesom Ivančić dovoljno terorizirao neistomišljenike. To je čovjek koji se bori za demokraciju tako što zavodi male osobne diktature gdje god si uredi stanište.
Ne smetaju meni njegovi stavovi. Smeta mi fiziologija njegovih stavova – oni se naprosto nisu naučili biti stubenrein.
„Ja sam prema svima isti“: odgovor na točku 5
Gruba laž. To je treći razlog da sam napisala tekst o Viktorijancima. Prvi je opsceni rječnik, drugi da se on širi iz lista jedne slabe i podijeljene manjine (dobrim dijelom zbog njega i oko njega!), treći da je u proljeće prošle godine pokazao kako on nije prema svima isti. Prema „vođovodu“ Mile Đukanovića nije imao primjedbi.
Čitav dokazni postupak o tome kako su Ivančić i Viktorijanci pokleknuli pod šarmom balkanskog autoritarca i vođe organiziranog kriminala Mile Đukanovića, nalazi se u mom tekstu iz svibnja. Ivančić sada nije odgovorio ni na jednu stavku odatle, naprotiv, samo je ponavljao da on jednako šamara zastranjivanja u civilnoj religiji i hrvatske i srpske države. To nije sporno. Nitko ozbiljan ne može proglasiti Ivančića nacionalistom. On je tog momenta, kod Đukanovićevog pada, samo otkrio koliko je u njegovoj navodnoj principijelnosti osobnog i samovoljnog. Pokazao je da on ne reagira na pojave, zbivanja i procese, već, znam da to sad dolazi kao veliko iznenađenje – na ljude.
Navest ću samo jedan primjer njegove hirovitosti, primjer kojeg nema u mom tekstu, jer se dio dogodio kasnije.
Kada je trinaestogodišnji psihopata svibnja 2023. u beogradskom Ribnikaru pobio deset ljudi, Viktorijanci iz srpskih opozicionih medija, kao i iz Ivančevićevih Novosti (Dežulović, u ekstra-niskom tekstu), ad hoc su podigli čitavu kampanju u kojoj se taj zločin tumačio kao konačni moralni bankrot Vučićeve vlasti. Mali Kecmanović je povukao obarač, točno, tata ga je snabdio oružjem, točno, ali pravi ubojica bi ustvari bio sustav Vučić, a kako u sustavu Vučić postoji samo Vučić, onda osobno Vučić.
Kada je međutim u kolovozu 2022., dakle samo osam mjeseci ranije, V. Borilović pobio jedanaest ljudi na Cetinju, od toga dvoje djece i njihovu majku, o tome Ivančić i Viktorijanci nisu prozborili ni riječi. Nigdje nisam našla da je bilo tko od njih, bilo gdje taj zločin prokomentirao kao moralni bankrot Đukanovićevog režima. Nitko nije rekao „psihopata Borilović povukao obarač, točno, ali pravi ubojica je sustav Đukanović, štoviše sam Đukanović, zbog kojeg je zemlja ogrezla u oružju, drogi i bezakonju.“
I onda Viktorijanci nešto pričaju o principijelnosti.
Ivan Cingel: O blagodatima Diogenove politeie
Tekst Ivana Cingela s Lupige (Lupi-ga?) je najdetaljniji do sada teorijski i programatski okvir viktorijanske političke misli. Argumentira nevino otvoreno, da se ja pitam – zašto oni meni prave takve poklone?
Cingel je izrazito dug, s razuđenim epizodama nacističkih spaljivanja knjiga i citatima iz Diogenovog bureta, Gebelsovih govora, Nietzscheove „Vesele znanosti“ (aforizam 125) i Sloterdijkove „Kritik der zynischen Vernunft“. Tako fortifikovano body of proof ima za cilj da neupućenima didaktički objasni da su „Države-Nacije-Crkve-Identiteti-Simboli-Rat-Himne-Zastave-Grb-Tradicije, pa i Žrtve“ samo konstrukti, pa ih treba tretirati s prezirom, kao obsoletne himere, fantome, fetiše, ništavilo i šuplju opnu, te svako malo preko njih izliti koju kofu fekalija umjesto interpunkcije.
Svatko tko tim konstruktima priznaje realni karakter, konkretno „Kasapović & Knežević i precioza Radanović“ podržava „’zamišljene zajednice’ s ove i one strane rijeke“, čime zavedene uljuljkuje u njihovoj iskrivljenoj ideološkoj svijesti. Ubi ih prejaki simbol, rekao bi Branko Miljković.
Autor koristi moj stariji tekst da civilizatorska dostignuća preokrene u Orwellovoj maniri: nisu moja pristojnost i uljuđeni diskurs standard javne komunikacije, naprotiv, standard odgovornog društva su Viktorijanske kofe raznih izlučevina. Viktorijanci trgaju šuplje konstrukte u namjeri da poprave svijet, da čovjeka učine boljim, približe pravim istinama, dok mi spadamo u grupu „propovjednika ničega, fetišista praznine“. Nevjerojatna prepotentnost, kad se pomisli da su Viktorijanci objavili rat nekim višemilenijskim konstruktima, religiji na primjer.
Mirjana generalno prolazi bolje kod Cingela, jer je barem spremna koristiti „urinarni rječnik“, pa tim pokazuje da joj stanje svijeta leži na srcu, dok ja milostiva čak niti to.
U tekstu Cingel uspostavlja direktnu vezu između viktorijanskih ideala orda/društvenog reda i političkog nasljeđa Diogena zvanog Pas, grčkog filozofa-kiničara iz 4. stoljeća prije Krista. Kiničari bi bili dobri psi, oni koji markiraju iz milja.
Diogen je umro od psećeg ugriza, to je jedna teorija. Njegov biograf, povjesničar Diogen Laertije iz 3. stoljeće poslije Krista, dakle, nekih pola milenija kasnije, prenosi i druge. Da je iz prkosa zaustavio dah i više ga nije pronašao, da se udavio komadom žive hobotnice ili lignje, možda od upaljene žuči. A kakav je ideal društvenog uređenja Diogenes the Dog prije toga zagovarao, najbolje neka objasni neki specijalista za antiku, jer sam ja pristrana, dodala bih.
Prijevod potiče iz knjige „Der Idealstaat“ Alexandera Demandta, vodećeg njemačkog specijalista za političke ideje antike. Dio o Diogenu Demandtova je kompilacija po Laertiju:
„Diogen je sastavio danas izgubljeni spis o državi, jednu ‘politeiu’ u kojoj kao jedini ustav priznaje cjelinu svijeta, a život po prirodi podiže u opći zakon. Među ljudima je sve dozvoljeno. Nema zakona, nema braka, nema svojine. Novac je nepoželjan „jer se majka svakog zla zove pohlepa“. Ako već mora neko sredstvo razmjene, Diogen dopušta izbijeljene kosti i astragale (kosti sitnijih zglobova, obluci, kamenčići i sl., prim. V.K.). S novcem je nestao i građanski poredak: nema više ni javnih službi ni počasti, zabranjuju se muzika i geometrija, nema porodice, nema škola, nema vojnika, nema robova, nema nikakvih socijalno relevantnih razlika između spolova – samo više ili manje golih ljudi koji tumaraju okolo, jedu korijenje i drijemaju na suncu. Onako kako kineski kozmopolitizam negira državu, tako negira i ljudske zakone. Jedina prava sreća leži u anarhiji. Pitanja o najboljoj državi su besmislena, jer kako nijedna moguća država nije „najbolja“, najbolje je nemati nikakvu državu.
Pa lijepo. Ponovit ću svoje rješenje iz starijeg teksta: najbolje da Viktorijanci osnuju regionalnu političku partiju i registriraju je za izbore po svim nation states bivše Yu. I do sada su pokazivali veliku reformatorsku energiju, a s ovim Cingelovim tekstom dobivaju jasnu teorijsku platformu i program mjera, čak bi se reklo spremni su preuzeti i neku odgovornost za budući razvoj društva. To je dobro, dokaz da su porasli i kao ljudi i kao psi.
Sastanak kod zagrebačkih „Five Points“?
Pred kraj Ivančić zaključuje kako „zajapurenim damama ionako nije rekao ni deseti dio onog što ih spada, ali ostaje nada da ćemo se uskoro – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – raskusurati do kraja.“
Raskusuravanje do kraja, do istrage vaše ili naše? To sliči pozivu na uličnu tučnjavu, Viktorijanci vs. Babe. Bez mene. Ja sam milostiva, ne tučem se, samo ciničarim i nihiličarim.
Ne samo da u jednom javnom mediju, koji se financira iz državnog proračuna, Ivančić dobiva legalnu priliku da širi svoje feuchte Träume, nego sad i otvoreno prijeti damama koje su povrijedile njegovu diogensku čast.
Što on misli tko je on, tabadžija iz srpskog dvorišta?
