Sredinom aprila u medije se probila vijest kako je stanoviti krčki sudac Anton Hlača odgodio ročište zato što ga je spopala zlovolja kada je ugledao platnu listu za mjesec mart; nakon čega je sam sebe proglasio raspravno nesposobnim. Vijest je to koja je izgledala kao da dolazi iz neke komedije, a ne iz visokopoštovanog hrvatskog pravosudnog sustava. Mediji su je s veseljem dočekali i brzinom munje raširili po domaćem medijskom prostoru izazvavši upravo reakciju kakvoj su se nadali. U komentatorskim sekcijama ispod članaka i na društvenim mrežama organizirale su se falange onih koji bi suca zbog takvog, naizgled, bahatog stava odmah stavili na lomaču. Oni malo tolerantniji sucu bi samo uručili otkaz, a brojni su predlagali da hrvatske suce zamijene novopridošli radnici iz Nepala, izražavajući time svoje mišljenje o kvaliteti domaćeg sudačkog kadra.
Naravno, malo toga se može zamjeriti ozlojeđenom narodu koji je bijesan na svaki ogranak državne vlasti, pa takva reakcija prema zahtjevu suca Hlače nije nikakvo iznenađenje. No, kada se vijest koja je intonirana na način da suca prikaže kao kompletnog luđaka neronovskog tipa stavi u pravi kontekst, sučeva ozlojeđenost dobiva smisao.
Javni dužnosnici i službenici igraju ključnu ulogu u održavanju i napretku društva. Zakoni koje političari donose, a javni službenici provode još uvijek imaju golem, presudan utjecaj na živote svakog građanina, od javne sigurnosti i obrazovanja do gospodarskog rasta i očuvanja okoliša. Kada se iz sektora koji u najvećoj mogućoj mjeri utječe na svakodnevne živote građana uklone visoka primanja, ostaje kadar koji, zanimljivo, u dlaku odgovara kadru kojim Hrvatska danas raspolaže na svim razinama – od ministarskih naniže.
Činjenica je da su plaće sudaca mizerne u odnosu na količinu i ozbiljnost posla koji obavljaju. Nešto više od 1.600 eura mjesečno koliko primaju suci općinskih sudova nije niti blizu adekvatan novčani iznos i ne jamči da će pravosuđe privući najbolje pravne kadrove. Upravo suprotno, konkurencija za upražnjena sudačka mjesta s takvim plaćama bit će s godinama sve manja i manja, što će nedvojbeno dovesti do daljnjeg pada ionako upitne kvalitete. Svako društvo, ako želi biti uspješno, mora za cilj imati što kvalitetnije pravosuđe u kojem se razina donošenja pogrešnih odluka svodi na minimum. Na taj način stvara se pravna država, uređen i predvidiv sustav pravnih pravila u kojem svaki pojedinac ili pravna osoba može s punim pravom očekivati da ako se ponaša na određeni način, očekuje određene rezultate. U uvjetima u kojima pravosuđem upravlja loš sudački kadar, odluke su nekonzistentne, neutemeljene na činjenicama i dokazima, razvija se korupcija i društvo klizi prema dnu u pravnom, ekonomskom i moralnom smislu. Upravo to je ono čemu svjedočimo posljednjih 30 godina u Hrvatskoj. Pravosuđe je s političkim promjenama 90-ih izgubilo autoritet i postalo politički pijun u rukama politike, a time je izgubilo svoj status kod građana koji ga smatraju najkorumpiranijom granom državne vlasti.
Iako je činjenica da je hrvatsko pravosuđe danas loše i puno opskurnih kadrova, jedan od načina da se to promijeni je drastično povećanje standarda sudaca i stvaranje pozitivne konkurencije za svako sudačko mjesto. Ustavni položaj pravosuđa kao neovisne i samostalne grane vlasti onemogućava bilo kakve radikalne zahvate u pravosudni sustav. Dizanje standarda i konkurencije uz brutalnu kontrolu i transparentnost ostaju jedini načini da se u srednjem roku pravosuđe isfiltrira od kadrova koji nikada nisu ni trebali završiti u tom sustavu. U onom trenutku kada hrvatski suci budu u potpunosti financijski neovisni, tek tada će se moći suprotstaviti ne samo pritiscima izvana nego i iznutra, iz vrhova pravosudnog sustava. Javna je tajna da unutar pravosudnog sustava danas postoje brojne metode nevidljivog discipliniranja sudaca, koje su povezane s internim sudačkim mjerilima kojima se može utjecati ne samo na visinu primanja sudaca već i na opseg posla.
Bijes javnosti spram pravosudnog sustava i više je nego razumljiv, ali je isto tako činjenica da su hrvatski suci u europskim razmjerima po primanjima socijalna kategorija. Naprosto je nerealno očekivati da potplaćeni suci budu motivirani činiti išta više od onoga što im je propisano kao minimum. U društvu koje ih ne cijeni mora se napraviti drastičan rez, ako je cilj uređena pravna država. Povećanje sudačkih primanja jedan je od preduvjeta, ali svakako ne i jedini. Značajno viša primanja moraju biti praćena kompletnom reformom sustava, većom transparentnošću, učinkovitošću i kvalitetom.
