Pet parkova ovih dana se gradi ili preuređuje u Banjaluci, a sve u okviru ambiciozno zamišljenih planova gradske administracije koja se suočava i sa testom vlastitog mandata jer u oktobru su izbori za gradonačelnika i odbornike u gradskoj skupštini.

Jedan od budućih parkova na koji su mašine tek ušle i koji bi trebalo da postane najveći u gradu nalazi se između jednog elitnog tržnog centra i univerzitetskog kampusa. Ugledni banjalučki profesor Đorđe Vuković predložio je da taj park ponese ime – Vase Pelagića.

„Imam stotinu i kusur argumenata za. Kome Banjaluka i srpski narod duguju prvu školu, prvu srpsku čitaonicu, prvu bogosloviju? Ko je narodni učitelj, ljekar, prosvetitelj i rodoljub za kojim su Banjalučani lili suze kada je protjeran u Malu Aziju? Ko je u vrijeme tamnog vilajeta sa svojim đacima pjevao srpske pjesme po Banjaluci? Ko je po tom istom polju gdje se gradi park učio svoje đake fizičkim aktivnostima, pa su austrijski špijuni javljali: Izgleda da onaj Vasa sprema srpske soldate, a ne bogoslove! Od čijeg upokojenja se upravo navršava 125 godina. Ne samo šteta, bila bi sramota propustiti ovakvu priliku“, naveo je Vuković u objavi na društvenim mrežama.

I odista, o značaju Vase Pelagića (1838-1899) za razvoj Banjaluke u drugoj polovini 19. vijeka danas se malo ili nikako govori u naučnim i intelektualnim krugovima najvećeg grada Republike Srpske. Banjaluka mu se „odužila“ tek dajući ime jednoj ulici iz kategorije dužih u užem centru grada. Istine radi, najpoznatije kulturno-umjetničko društvo nosi njegovo ime. I to je otprilike to.

Najveći park u Banjaluci danas nosi ime Mladena Stojanovića, heroja sa Kozare u Drugom svjetskom ratu. Onaj u strogom centru nazvan je po Petru Kočiću. Pojedini istoričari tvrde da je Pelagić bio neka vrsta preteče Kočića jer je istovjetno, gorljivo i odlučno, kritikovao sve društvene nepravde svog vremena. Da li će novi i najveći gradski park dobiti ime po Pelagiću, odlučiće gradske vlasti. Ali, to se svakako neće dogoditi prije izbora.

Vaso Pelagić rođen je, dakle, 1833. godine u mjestu Gornji Žabar, u bosanskoj Posavini. Ta varošica danas nosi ime Pelagićevo i jedna je od šezdesetak opština u Republici Srpskoj. Iste godine u obližnjem Brčkom otvorena je jedna od samo osam srpskih osnovnih škola u Bosni. Upravo u Brčkom Pelagić je završio osnovno obrazovanje, a zatim školovanje nastavlja u Beogradu, gdje završava nižu gimnaziju i Bogosloviju. Već 1860. vraća se u Brčko, u istu onu školu koju je pohađao, gdje postaje učitelj. Nakon tri godine odlazi u Moskvu, gdje sluša predavanja iz oblasti istorije, medicine i političke ekonomije. Čita djela ruskih revolucionara Nikolaja Černiševskog i Aleksandra Hercena i nadograđuje svoj duh, već od ranije ispunjen idejama prava i pravde.

Po povratku u Beograd 1865. godine srpskoj vladi predlaže osnivanje tri bogoslovije, i to na područjima gdje žive Srbi, a koja još nisu oslobođena. Izbor je pao na Prizren, Sarajevo i – Banjaluku. U dogovoru sa vladom lično dolazi u Banjaluku, gdje 1866. osniva prvu srednju školu u Bosni i Hercegovini za pravoslavne Srbe – Bogosloviju.

Bila je smještena u jednoj od zgrada u današnjoj Gospodskoj ulici, ali zbog velikog interesovanja polaznika, taj objekat veoma brzo više nije mogao da zadovoljava osnovne potrebe. Pristupilo se izgradnji posebne zgrade koja je završena 1871. godine. Ovaj „projekat“ finansirali su uglavnom bogati banjalučki Srbi. Prosvjetiteljski život od 1866. krenuo je novom putanjom. Pelagić postaje upravitelj i muške i ženske osnovne škole, a njegov aktivizam ne prolazi neprimjećeno kod turskih, ali i austrijskih vlasti. Iz tog doba je opaska austrijskog konzula Stanislava Draganića koji u dopisima koje je slao u Beč navodi da su „bogoslovi više soldati nego đaci što se vidi iz davanja prioriteta gimnastici i utrkivanju na poljem banjalučkom“, baš tamo gdje niče budući najveći park u Banjaluci.

Već 1869. Bogosloviju pohađa preko 60 đaka. Sredinom godine grupa polaznika dolazi u sukob sa turskim stražarima. Pelagić staje u zaštitu svojih đaka i biva uhapšen. Iz Sarajeva stiže naredba da bude sproveden pred sud u tom gradu.

„I žensko i muško, i staro i mlado, tugom i plačem pokrito je bilo. Teško da je do sada ikad sin Bosne i Srpstva sa takvim bratskim učešćem naroda obasut bio, tako ožaljen i oplakan. Svak je govorio: ‘Poješće ga mrak, više nam doći neće’ i briznuo bi u plač“, opisao je Pelagić rastanak sa Banjalučanima.

Čak osam mjeseci trajala je istraga protiv Pelagića. Osumnjičen je za širenje „velikosrpskih“ ideja i na kraju je donijeta odluka da bude protjeran u Malu Aziju.

Dragiša Lapčević zapisao je da Pelagić, iako na čelu bogoslovije i arhimandrit Srpske pravoslane crkve, podučava omladinu da „ne služi pustim zidovima hramova, već potrebama narodnim“. Navodio je Lapčević i da Pelagić u crkvi nije narodu davao prazne nade i vjeru u anđele, niti je govorio o religiji, već je narod krepio pouzdanjem u sopstvenu nesalomljivu i neiscrpnu snagu.

„Oko sebe je prikupljao seljake i kasabalije. U njima je raspirivao plamen oslobođenja ispod socijalnog, političkog i nacionalnog ropstva“, zapisao je.

Iz Male Azije uspijeva da pobjegne 1871. godine. Vraća se u Srbiju, gdje postaje socijalistički revolucionar.

„Jer kakvo nam je školovanje takvo nam je i poslovanje i društveno uređenje. Zar nije užasna glupost što svijet biskupe i vladike, koji ga ponižavaju i svojim molitvenicima zaglupljuju, poštuje deset i sto puta više nego i učitelja narodnog koji mu uči omladinu? Zar se ne vidi duboka glupost i smetenjaštvo u ovome sadanjem školovanju i otuda, što svijet obraća daleko veću pažnju i brigu kako će živjeti i odjevati se po modi, nego o tome kako će živjeti po pravilima istine i pravde“, govorio je Pelagić.

Tokom boravka u Banatu i Bačkoj dolazi u novi sukob sa austrijskim vlastima. Bježi u Beograd, gdje ga prvo dočekuju raširenih ruku, ali ne uspijevši da ukrote njegov nemirni duh, veoma brzo ga protjeruju u Crnu Goru. Na Cetinju je bio ministar prosvjete, ali veoma kratko. Jasno, ponovo je došao u sukob sa vlastima, ovaj put sa knezom Nikolom.

Gdje god je živio i radio dolazio je u sukob sa lokalnim vlastima. Označavan je kao pobunjenik i, modernim rječnikom rečeno, rušilac sistema. Iste te vlasti nisu znale kako da ga ukrote, a onda se 1893. dogodio prelomni trenutak. Vlada u Beogradu proglasila ga je duševno oboljelim, brutalno je uhapšen i odveden u bolnicu.

„Liberalna stranka pokušava da svakog ko se borio za pravdu i slobodu naroda proglasi ludim ili pokuša da ga umrtvi kako bi ga udaljila od politike“, govorio je Pelagić.

Preminuo je u zatvoru u Požarevcu 1899. prije ravno 125 godina.