Deset mjeseci bilo je potrebno gradskim vlastima u Mostaru da odluku o preimenovanju šest ulica koje su decenijama nosile imena po nekadašnjim ustaškim funkcionerima sprovedu u djelo. Simbolično, 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom počelo je uklanjanje tabli sa imenima Mile Budaka, Jure Francetića i ostalih zloglasnih članova režima Ante Pavelića. Tri decenije nakon što mu je „oduzeta“, najveći i najvažniji mostarski pjesnik Aleksa Šantić ponovo je dobio svoju ulicu.
Mile Budak bio je, između ostalog, ministar spoljnih poslova NDH i ambasador te ustaške tvorevine u Berlinu. Krajem rata je osuđen i pogubljen u zagrebačkom Maksimiru, a njegovi posmrtni ostaci zakopani su na nepoznatom mjestu. U proteklih nekoliko decenija ulice u više hrvatskih gradova ponijele su njegovo ime, a na takav potez odlučile su se i vlasti zapadnog dijela Mostara kojim vladaju hrvatski političari. Nakon izbora 2020, prvih u Mostaru nakon 2008, i ulaska predstavnika Srba u gradsko vijeće, otvorena je priča o preimenovanju spornih ulica. Na kraju je odluka o tome dvotrećinskom većinom donijeta u gradskom vijeću u julu prošle godine.
„Mi u Mostaru smo odlučili da idemo ka nekom boljem Mostaru, a mogu reći i starom Mostaru gdje su se sve građanske i međuvjerske razlike poštovale. Aleksa Šantić jedan je od najvećih srpskih i mostarskih pisaca, te je on zaslužio da se vrati u svoju ulicu“, riječi su vijećnika iz reda Srba Velibora Milivojevića.
Ulica Vokića i Lorkovića, takođe ministara u NDH, sada se zove Ulica Tina Ujevića, a Ulica Đure Spuževića, jednog od ključnih Pavelićevih ljudi na području Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata, sada je Ulica Ismeta Ice Voljevice, poznatog slikara.
Ulica tabornika Ive Zelenike sada nosi naziv Ulica Ciglana. Interesantno je da je ta ulica do rata nosile ime Ante Zelenike, rođenog Ivinog brata, koji je bio član partizanskog pokreta. Pojedini hrvatski istoričari, poput Dragana Markovine, svojevremeno su preimenovanje ove ulice nazvali „čistim pasjalukom“.
Ulica ustaškog oficira Rafaela Bobana promijenila je naziv u Ulica fra Ljudevita Laste, sveštenika koji se tokom građanskog rata početkom devedesetih zalagao za dobrobit pripadnika svih naroda u gradu. I na kraju, ulica koja je nosila ime po ustaškom povjereniku za BiH Juri Francetiću sada će biti Humska.
Mostar je tako, ako je suditi po riječima lokalnih funkcionera, okrenuo novu stranicu. Da li će uklanjanje ustaških prvaka sa ulica rezultirati relaksacijom atmosfere u gradu i popravljanjem međunacionalnih odnosa niko sa stoodstotnom sigurnošću ne smije da kaže. Da stvar nije samo u nazivima ulica, svjedoči i stalno uništavanje spomenika na Partizanskom groblju, kao i nedavni napadi na pojedine bogomolje u okolini grada.
Mostarskim putevima još ne namjeravaju krenuti neki drugi gradovi.
U Sarajevu se, na primjer, prije manje od mjesec dana glasalo o promjeni naziva pojedinih ulica, pa je donijeta odluka da jedna, nedaleko od stadiona „Grbavica“ ponese ime legendarnog fudbalera i trenera Ivice Osima. Čuveni Švabo je, bez sumnje, zaslužio ulicu u svom gradu. Na sjednici kantonalne skupštine neke druge ulice ostale su nedirnute. Jedna od njih je i Mustafe Busuladžića za koga će dio istoričara reći da je uvaženi intelektualac iz sredine 20. vijeka, dok će ga drugi nazvati antisemitom i žestokim zagovaračem ustaške i nacističke ideologije tokom Drugog svjetskog rata. Zbog njegovih stavova komunisti su ga nakon rata osudili na smrtnu kaznu. Jedna ulica u glavnom gradu BiH nosi ime Muhameda Pandže, jedinog hodže koji je učestvovao u poznatoj ustaškoj povorci kroz Sarajevo na početku rata. Pisao je tekstove u kojima hvali Pavelića i Adolfa Hitlera, a i on je osuđen nakon rata, ali ne na smrt, već na 15 godina zatvora. Sporni su i Husein Đozo, koji je bio u „handžar diviziji“, Sulejman Pačariz Hodža koji je imao vlastitu miliciju u Prijepolju, koju je kasnije stavio na raspolaganje ustašama, te Enver Čolaković, ataše za kulturu u ambasadi NDH u Mađarskoj. Svi oni i dalje imaju ulice u Sarajevu i tek povremeno bivaju pokrenute inicijative da ti nazivi budu promijenjeni. Bez uspjeha.
Ni Banjaluka nije izostavljena iz „uličnih borbi“ u BiH. Mnogima u Sarajevu, a i nekima u Mostaru smeta što u najvećem gradu Republike Srpske ulicu imaju ideolozi četničkog pokreta Dragiša Vasić i Stevan Moljević. Sporne su i ulice lokalnog krajiškog četnika Uroša Drenovića, te Rade Radića, takođe pripadnika četničkog pokreta. Prema nekim istoričarima, upravo je Rade Radić glavni krivac za smrt legendarnog predratnog ljekara i ratnog partizanskog komandanta Mladena Stojanovića, simbola odbrane Kozare i potkozarskih sela od nacista i ustaša. Ono što je Sarajlijama i Mostarcima poseban paradoks jeste da ulicu u Banjaluci, i to vrlo važnu i prometnu, ima i sam Mladen Stojanović, kao i Radić koji ga je navodno ubio. U Banjaluci će vam, pak, ozbiljna većina intelektualaca, otvoreno reći da u tome ne vidi ništa sporno.
Tih uličnih paradoksa ima na desetine širom zemlje i svi su nastali tokom rata ili netom nakon završetka sukoba. Često se pominje slučaj ulice Vojislava Đede Kecmanovića u Sarajevu koja danas nosi ime Nusreta Šišića Dede. Kecmanović je bio predsjedavajući ZAVNOBiH-a 1943. u Mrkonjić Gradu, a Šišić pripadnik „Zelenih beretki“ tokom građanskog rata u BiH. U Sarajevu svečno proslavljaju 25. novembar, dan zasjedanja ZAVNOBiH-a, ali su Đedu ipak zamijenili Dedom. U Banjaluci pak ne pomišljaju da slave 25. novembar, ali Đedo Kecmanović ima svoju ulicu kao i još neki istaknuti delegati iz Mrkonjić Grada. poput Rade Vranješević.
