Gračac se najčešće u medijima spominje kao najveća, ali ujedno i jedna od najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj. Ali u takvim opustjelim sredinama postoje male oaze kreativnosti, zajedništva i uspjeha. Takvo mjesto zasigurno je i Udruga Prospero koja već 20 godina brine o ljudskim, a naročito ženskim pravima te educira i zapošljava one koji nisu konkurentni na tržištu rada. Tu se, pored ostalog, proizvode neke od najposebnijih unikatnih ručno rađenih cipela u Hrvatskoj.

U malim sredinama, kao što je Gračac, žene su uglavnom neobrazovane i ekonomski su ovisne o svojim roditeljima ili muževima. Prilike za kvalitetni društveni život gotovo da i ne postoji. Nema klubova, kina, kazališta, šetnica… Sve ove nedostatke prepoznala je Slavica Miličić, jedna od osnivačica Udruge Prospero.

„Kad žene imaju novac, onda su jače i osnaženije. U razgovoru s njima govorili smo im koliko je bitno da rade i da izađu iz kuće. U udruzi smo se htjele nalaziti, družiti, razgovarati, ali i kreativno se izraziti“, prisjeća se Slavica. Najprije su krenuli su s izradom keramičkih suvenira, filcanjem vune i tkanjem. Ženama su ove vještine bile bliske i polako se sve više njih priključivalo aktivnostima. S vremenom su širile svoje aktivnosti i krenule su s edukacijama za rad na računalu, učenje stranih jezika, osposobljavanje za izradu predmeta od keramike, za tkanje, kao i za njegovateljice. Nakon završenih edukacija, žene su dobile certifikate koji su im se upisivali u radnu knjižicu, a one koje su imale samo osnovnu školu, dobile su kvalifikaciju KV, a samim tim i veću šansu za zaposlenjem.

Suvenire koje su izrađivale prodavale su na sajmovima i na taj način osiguravale sredstva i u onim periodima kada nisu provodile projekte. „Jer ako napravimo suvenirčiće i prodamo ih na sajmu, onda imamo za plaćanje struje, telefona…. i  ne moramo staviti ključ u bravu kad nemamo projektnih sredstava“, objašnjava nam Slavica. Jedan od njihovih najprepoznatljivijih suvenira bila je keramička ovčica obložena filcanom vunom koja je i danas jako tražena.

Kada su vidjele da suveniri jako dobro prolaze, ove žene su odlučile proširiti svoju proizvodnju na obuću. Prije pet godina osnovale su društveno poduzeće i krenule s proizvodnjom. Svoj brend nazvale su Kalliopi, što dolazi od grčke riječi za lijepo. I ova obuća doista je lijepa. Kupci mogu sami birati boje za obuću te na taj način dobiti unikatan proizvod. U početku su u udruzi angažirali stručnjake koji su ih učili kako dizajnirati i izraditi obuću. Pazilo se na svaki detalj, a pored estetike važna je bila i udobnost. Slavica kaže da ono što su željele za sebe, to su odlučile ponuditi i drugima. Posebnost ovog brenda je u tome da i dame koje nose veliki broj obuće mogu kupiti sebi cipele koje žele, što nije slučaj kod većine drugih proizvođača. Također, osobe koje imaju razne deformitete na stopalima mogu naručiti svoj par cipela jer se svaki par radi po narudžbi i prilagođava se potrebama kupaca.

Prednost društvenog poduzeća je što mu je vlasnik udruga i članovi sami odlučuju o radu poduzeća. „Mi nemamo privatnog vlasnika koji hoće dobro zaraditi i sagraditi sebi kuću s bazenom. Vlasnici smo mi“, ističe Slavica. Iako nemaju još uvijek veliku dobit jer puno ulažu u materijale i strojeve, plan je da 75 % svoje dobiti vraćaju u zajednicu i na taj način pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Osim što zapošljavaju uglavnom žene, udruga i poduzeće zapošljavaju i osobe s invaliditetom. Važno im je, kaže predsjednica, da pomažu ljudima koji su u teškoj situaciji i koji nemaju gotovo nikakve šanse na tržištu rada.

Udruga Prospero je jedan od najvećih poslodavaca u Općini Gračac koji nema niti jednu tvornicu, osim one za preradu ribe koja samo sezonski radi. Nekada se tu nalazio pogon tvornice obuće „Šimecki“ koji je već odavno zatvorio svoja vrata. „Gračac je u poslijeratnom periodu uništen, prostor u kojem se proizvodila obuća za Šimecki je spaljen, a mi smo pokrenule ponovo izradu obuće“, kaže nam Slavica. Osim obuće, naglašava, izrađuju keramiku, daju tkalačke stanove ženama na korištenje, organizirali su tečaj za varenje, za montera solarnih sustava, preko 250 ljudi educirali su za rad na računalu te su provodili brojne druge aktivnosti. Unatoč svemu tome, zajednica im nije pružila veliku podršku.

„Ne mogu reći da smo imali neku podršku, pogotovo zato što smo ženska organizacija. Mada mi zapošljavamo i muškarce, ali cijelu tu priču su pokrenule žene. Ljudi su to uvijek omalovažavali – ma to su one tamo žene što bezveze heklaju, pletu, one se druže, nemaju pametnijeg posla. Ali oni ne vide koliki smo mi projekata odradile, koliko smo ljudi educirale, koliko smo dobrih stvari donijele“, poručuje Slavica Miličić. No, ovakvi komentari nisu je obeshrabrili. „Da se mi još ne borimo, pa gdje bismo završili. Moramo, nemamo drugog izbora. Pa i ja osobno, gdje bih radila da mi nema udruge? Jedino bi mi kafić preostao. U državnim institucijama su se već uhljebili oni koji imaju veze… Ja ne znam ko bi me zaposlio da se nisam sama zaposlila“, pojašnjava nam Slavica kroz smijeh.

Pred njom i udrugom je puno izazova. Voljela bi da je netko u budućnosti zamjeni i zato stalno prenosi svoja znanja. Mada, ističe kako je mlade žene sve teže zadržati u ovakvoj sredini. Odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Slavica ima još puno planova za razvoj udruge, a najveća joj je želja postaviti poduzeće na čvrste noge. Otvorili su i trgovinu sa svojom obućom u Gračacu, ali, nažalost, njihovi mještani nemaju veliku kupovnu moć i zato češće kupuju jeftinu i nekvalitetnu obuću. Zato bi Slavica voljela da se mogu proširiti i otvoriti trgovine u većim gradovima, iako bi tada troškovi bili znatno veći. „Mi se trebamo sad izboriti s većim tvrtkama koje dugi niz godina rade i imaju bolju opremu, moramo naći sebi sredstva kako da dođemo do te opreme, da sve ide brže i jednostavnije jer većinu toga sada radimo ručno“, pojašnjava ova ambiciozna predsjednica udruge.

U općini kroz koju se uglavnom samo prolazi kad se ide na more starom cestom, od koje kao da su svi digli ruke, nekoliko hrabrih i kreativnih žena uspjelo je pokrenuti proizvodnju unikatnih suvenira i obuće. Te žene vide potencijale koje drugi ne vide i vjeruju da mogu doprinijeti razvoju svoje zajednice.

„Ja ne znam koje je to prokletstvo ovog Gračaca da smo tako zaostali. A zemljopisno smo na tako lijepom položaju, nismo daleko od mora, maltene u srcu smo Hrvatske“, pita se Slavica. I doista, ovaj kraj, iako je pust i nerazvijen, ima prekrasnu prirodu. Toliko je potencijala koje malo tko prepoznaje. Zato su ovakve male oaze poput Udruge Prospero važne i potrebne. Žene iz udruge uspjele su sebi stvoriti posao, zbližiti se i osnažiti. Učinile su da njihova općina bude prepoznatljiva i po nečem dobrom, kreativnom i perspektivnom.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije