Tvrtko Kulenović (Šabac, 1935 – Sarajevo, 2019) ima intrigantan porodični pedigre. Otac mu je bio poznati slikar Hakija Kulenović iz legendarne porodice Kulenovića, a majka mu je pak iz istorijski istaknute srpske porodice Loma. Prije rata devedesetih svoje je knjige pisao na markantnoj srpskoj ekavici, a u ratnom Sarajevu počinje da piše ijekavski. Ovaj autor započeo je svoju književnu avanturu putopisima i esejistikom. Njegovi putopisi osvajaju mješavinom avanturizma i erudicije tako da su ga neki kritičari prozvali intelektualnim pikarom. Tek kasnije u njegovu prozu ući će priče i romani: najprije zbirka priča „Karavan“, a zatim romani  „Kasino“ i „Čovekova porodica“. Ova djela već su otkrivala jednog ispisanog pripovjedača koji svoja iskustva iz pisanja putopisa i eseja koristi na najbolji mogući način u romanesknoj građi. No tek će s dva kasna djela, s romanima „Istorija bolesti“ i „Jesenja violina“, Kulenović uspjeti u potpunosti načiniti perfektnu sintezu i znalački amalgam svog cjelokupnog proznog umijeća. „Jesenju violinu“ moguće je naravno čitati i bez prethodnog poznavanja „Istorije bolesti“, no nesporno je da su one svojevrsne blizanke. Poznavanje „Istorije bolesti“  olakšava i obogaćuje čitanje „Jesenje violine“. Obje ove knjige ustvari su svojevrsni autobiografski eseji-romani s mnoštvom identičnih lajtmotiva. No dok se „Istorija bolesti“ poput Kafkinog „Procesa“ koncentrisala na dijagnozu i neizbježnost, „Jesenja violina“ nalik „Zamku“ nudi mogućnost lijeka i izlaza. Kao da se nakon lične tragedije život piscu malko osmijehnuo. Lajtmotivi „Jesenje violine“ jesu lајtmotivi Kulenovićevog cjelokupnog djela i života: tu je Bulgakov s „Majstorom i Margaritom“, Malro sa „Antimemoarima“, veliki prijatelj i generacijski ispisnik, kolega vršnjak s Beogradskog univerziteta – Danilo Kiš, Indija, Amerika i Bosna. Ovaj roman u podnaslovu nosi odrednicu bildungsroman. Ta odrednica vjerovatno aludira na ona poglavlja djela što su ponešto portret umjetnika u mladosti, stranice što se dotiču sjećanja na beogradske studentske godine, na mladalačka putovanja i književne početke. No vizura ovog romana ipak je vizura sartrovskog zrelog doba. Specifična gustina ovog romana možda je ponajviše posljedica baš te mogućnosti da se između mladosti i starosti, između dvije različite inkarnacije istog čovjeka odvojene u vremenu s nekoliko decenija, uspostavi svojevrstan Voltin luk u vidu asocijacije, reminiscencije, lajtmotiva. Kulenović je u stanju u jednoj rečenici pokriti sav raspon svog života. Na jednom mjestu on, recimo, kaže kako je kao mladić preferirao Krležu u odnosu na Andrića, kako se onda skoro čitav život kajao zbog toga, a kako danas opet više voli Krležu. Drugdje će se prisjetiti svojih boravaka u Americi u rasponu od tridesetak godina. Među bolje stranice romana spadaju u njega vješto inkorporirani mikro eseji. Slično je bilo i u „Istoriji bolesti“. U „Jesenjoj violini“ ističu se poređenje filma i romana „Engleski pacijent“, te digresija o stavu Cvetana Todorova spram koncentracionih logora. Takođe, zanimljive su i one skoro anegdotalne stranice o Kišu, Jeržiju Kosinskom, Predragu Matvejeviću i drugim piscima. U maniri vrsnog kazivača Kulenović hvata čitaoca nekom vrstom pikanterije da bi zatim svoj iskaz produbio i načinio ozbiljnijim tako da od događajne pikanterije na kraju ostane tek mamac, mamac na koji se čitalac lovi u savladavanju zahtjevnijih dijelova ove knjige. I ovoj knjizi Kulenović radikalno prezentira svoje književne stavove i afinitete s kojim se čitalac ne mora saglasiti, no koji otkrivaju jednog velikog ljubitelja književnosti potpuno lišenog kompleksa poštivanja autoriteta. Kao što je u jednom eseju rekao da je Ekovo „Fukoovo klatno“ nastalo tako što je autoru dupe zinulo za slavom, tako će ovdje kazati da Kundera nakon „Šale“ nije napisao dobar roman makar su mu eseji o romanu odlični. No Kulenović će zato u poglavlju „Razgovori sa Žakom“ nanovo otkriti francuskog nobelovca Žaka Monoda načinivši od njegove filozofije i neku vrstu vlastitog pogleda na svijet.

No ključ određene vedrine koja postoji u ovoj Kulenovićevoj knjizi jest ljubav. To je onaj najmanji zajednički sadržilac koji povezuje dijametralno suprotne poetike dvojice savremenika Pasternaka i Bulgakova i njihova remek djela „Majstora i Margaritu“ i „Doktora Živaga“. Ponajljepša metafora vrijednosti ljubavi možda ipak jest stih trećeg ruskog suvremenika, pjesnika Osipa Mandeljštama, stih iz pjesme bez naslova što se obično imenuje svojim početkom: „Nesanica. Homer. Razapeta jedra“, pjesme koju Kulenović gotovo cijelu citira u ovom romanu. A famozni stih obraća se ahejskim junacima i kaže: „Ako nema Helene, šta će vam Troja sama?“