Književnica, publicistkinja i kolumnistica Tatjana Gromača spisateljica je rafiniranog rukopisa, koja često u svojim romanima uranja, s dobrom dozom melankolije, u teške egzistencijalne i psihološke teme svojih junaka. Smiraj na zadnjim stranicama njenih knjiga lebdi u suosjećanju nad ljudskom sudbinom koja je mogla biti svjetlija od one koja kao mračna noć pritišće njene likove. Zato su junaci njenih priča možda najjači onda kada su najranjiviji, lijepi u patnji i hrabri u bolu. Nakon prve zbirke pjesama „Nešto nije u redu?“, napisala je više romana, priča, poetskih tekstova i proznih prikaza, najčešće u izdanju kuće Sandorf iz Zagreba, a za roman „Božanska dječica“ nagrađena je 2012. godine nagradom „Vladimir Nazor“. S Tatjanom Gromačom razgovaramo o poetskoj osjetljivosti pisca, o tragedijama u vlastitoj obitelji u Sisku izazvanih ratom, o stradanju Srba u tom gradu, o vrijednostima za koje čovjek treba da se bori i o ljepoti pogleda s njene terase, u kući iznad Pazina, u kojoj s mužem Radenkom Vadanjelom, također piscem, i kćeri, živi već više godina.

Kada se čitaju vaši romani, „Carstvo nemoći“ i drugi, onda se čini da ulazimo u intimni svijet pritajene apatije. Kako kuca vaš književni nerv?

Mislim da je prirodna težnja pisca da pokušava prodrijeti u pozadinu stvari ili onoga što se sa ljudima događa. Tada ćemo najvjerojatnije doći do neke točke koja nas nužno neće oduševiti nekom svojom radošću. Ono što je važno za mene kao književnicu jest da tu točku oblikujem na način da ona vibrira snagom, strašću, pa čak i vedrinom, kako kaže Ujević, kako bi bilo moguće da ona u čitatelju potakne određenu vitalnost i volju za životom, unatoč apatiji koja lebdi oko nje.

Od ljudi očekujem volju da se mijenjaju i da napreduju. Možda to jako idealistički zvuči, ali meni je teško pomiriti se sa činjenicom da netko definitivno nije dobar

Još bih dodao kako mi se čini da galerija vaših upečatljivih likova djeluju kao herbarij duša koje su lijepe zato što su tragične.

Herbarij duša je lijep izraz. Da, moja osobna težnja općenito i težnja mog oka, i kada pišem i kada samo gledam ljude oko sebe, jest da ne budem ravnodušna prema onome što duše nose kao svoje tragove. Nisam nikada bila impresionirana formalnim pojavnostima ljudi i simbolima njihovog statusa, pa onda takve pojavnosti nisu bile niti sposobne da me zavedu. Htjela ja to ili ne, ljude doživljavam vrlo osobno.

Kapi vedrine

Što je vrijedno u ljudima koje u vašim djelima opisujete, među hiljadama zrnaca patnje kroz koje ti ljudi prolaze?

Moje najdublje uvjerenje je da svaki čovjek zaslužuje najbolji mogući život koji može imati. Međutim, čovjek je često nemoćan da ostvari dobar život kojeg je dostojan. Bolest, rat i teške životne i porodične okolnosti ga udaljuju od toga, ali sigurna sam da čovjek barem ima misao, ideju, pa i bar neki trag perspektive dobrog života. Kraće rečeno, mislim da vrlo često ispunjenje tih mogućnosti ovise o čovjeku samom. To je ono do čega je meni istinski stalo kada gledam ljude. Često, međutim, vidim gdje je taj čovjek zalutao i u onome što pišem pokušavam reći u čemu je greška.

Da li onda ljude žalite ili ih činite odgovornim za ono što rade?

Ne želim hraniti čovjeka njegovim žaljenjem. Suosjećanje, ljudskost i pomoć ljudima je ono što me za ljude vezuje, ali od ljudi očekujem volju da se mijenjaju i da napreduju. Možda to jako idealistički zvuči, ali meni je teško pomiriti se sa činjenicom da netko definitivno nije dobar. Ipak, moja velika lekcija u životu bila je da shvatim da postoje ljudi koji, vlastitom voljom, ne žele biti na strani dobra. Mislim da negdje duboko u sebi volim ljude, ali ne mogu pristati na zlo. Ljudi se sa zlom u sebi moraju izboriti.

Da li nas volja za dobrotom vodi i prema „Gospođi O“, kako glasi naslov jednog od vaših romana?

U romanu „Gospođa O“ željela sam tematizirati težnju, iz pozicije jedne obiteljske žene, prema idealu duhovnog, stvaralačkog života. Taj „O“ predstavlja u isto vrijeme stanovitu zaokruženost u spiritualnom aspektu života i u isto vrijeme povezanost s okolnom stvarnošću, u kojoj pomalo idealiziram život u prirodi, u kojoj sa svojom obitelji i sama živim, na brdu, među livadama i šumama, pored Pazina. Mislim da takva priča predstavlja san svakog čovjeka koji svoj život želi puniti nekom plemenitošću.

U zbirci pjesama „Ivan Bezdomnik i njegove pjesme“ čitamo stihove kako pjesnici i bezdomnici „srču sada svoju juhu od kamena, praznu od neimaštine, gorku od poniženja“. Što vam u pogledu na junake u vašoj prozi i poeziji znači pojam hrabrosti?

Znači mi puno. Čovjeku je potrebna odvažnost da bi prošao kroz ovaj život. Ne samo da bi istrpio taj život nego i da bi ga učinio iole smislenim. Hrabrost je najprije u tome da se ljudsko biće suoči samo sa sobom, kao što sam maloprije rekla i da samo sebe upozna. Spoznaj samoga sebe – to je taj stari zapis u Delfima koji uopće nije bezazlen. Paradoksalno je da u čovjeku postoji veliki otpor da uopće razmišlja o sebi samom. Zato je golema hrabrost da se čovjek uopće usudi zaputiti u svoju nutrinu, da izađe iz zone komfora u kojem živi i spusti se u tu vlastitu mračnu jamu punu nepoznanica i neodgovorenih pitanja, što sve predstavlja čovjekovo dublje i istinitije ja.

U vašoj knjizi proznih zapisa „Mrtvi rukavac rijeke Save“ ljudi žive jedan gotovo beznadan život. Kaže jedan mislilac, kako uzalud želimo prevaliti udaljenost do Mjeseca, kada ne možemo premostiti provaliju prema samima sebi. Zašto je to tako?

Ljudska patnja vrlo često govori o tome da ljudi nisu bili sposobni iskoristiti svoje talente ili su ih jeftino propustili kroz prste. I to ne kažem samo ja, nego puno iskustveniji ljudi od mene, premda sam do ovakvih zaključaka došla prije svojim neposrednim opažanjem, manje znanjem koje sam pokupila iz knjiga. Ali mogla bih reći da se moje neposredno iskustvo o ljudima slaže sa stavom, na primjer Eriha Froma, koji kaže da preko 90 posto ljudi prožive svoj život bez prave svijesti o tom životu.

Da li su slike tužnih događaja u vašim romanima u stvari razumijevanje tuđe nesreće?

Da, mislim da pokušavam razumjeti ljude u njihovoj bijedi. Možda time pokušavam opravdati vlastitu savjest jer nisam učinila ništa da pomognem. Vjerojatno imam problem s granicama empatije. Možda je moje pisanje o drugima neka vrsta posrednika, odnosno pokušaj da tuđu patnju ponešto udaljim od tolike prisnosti sa sobom.

Kako se u životu i u književnosti izlazi iz patnje, odnosno koje su to tri kapi vedrine u koje biste mogli povjerovati?

Mislim da pred užasom svijeta treba prizvati mir u sebi. Kada smo na tom području onda se već nalazimo blizu ljepote, ljubavi i topline. U tom prostoru uviđamo da nam više ništa ne treba.

Razmišljanja o žrtvi

Vaša druga knjiga proznih zapisa nosi naslov „Berlin, Pula, Varšava“. Putovanja su već dobar znak za prisutnost optimizma? 

To je istina. U Berlinu sam prolazila razne vrste raspoloženja, ali sam upoznala beogradskog pisca Boru Ćosića i zagrebačku književnicu Irenu Vrkljan i s njima sam ostala prijateljica cijeli život. Bila sam tada još jako mlada i to dvoje ljudi su me baš nekako gotovo očinski prigrlili, toplo i obiteljski, i uzajamno smo tu vezu osjećali i u ljudskome, i u literarnom pogledu.

U vašem romanu „Bolest svijeta“, čini se da se osjeća neka vrsta lamentacije nad životom koji se teško može izboriti sa zlom. Kako se vi lično borite s tom lošom stranom stvarnosti koja nas okružuje?

Ja nisam neki veliki borac, ali borim se onako kakva je moja zadaća kao književnice, javne publicistkinje i novinske kolumnistice: borim se za zdrav razum, za istinitu interpretaciju, za humanost i za čistoću pogleda. Mislim da svega toga jako nedostaje u našem javnom prostoru i ja pišem s namjerom da ojačam sve one koji žele takve vrijednosti očuvati u sebi. Govorim javno tamo gdje mogu. Osim toga, mene pisanje spašava od užasa mržnje u kojoj ljudi neprestano žive.

Napisali ste roman „Početnica za luđake“. Koliko čovjek treba biti lud da bi u ovom svijetu ostao normalan?

Treba biti radostan. Kada je Johanu Sebastijanu Bahu umrla žena i dijete, on je zapisao u svoj dnevnik: „Bože ne daj da izgubim svoju radost“.  Moramo se boriti za svoju radost unatoč okolnostima. Ako uspijemo zadržati djetinju iskrenu radost, onda smo spasili svoju dušu. I ne želim tražiti puno: potreban je možda samo pogled, nešto ljubaznosti i jedan osmijeh…

U proznim zapisima „Mrtav rukavac rijeke Save“ govorite o Sisku u kojem ste odrasli, ali i govorite o ratu u tom gradu, u kojem su naročito stradali civili srpske narodnosti.

Мoram reći da imam kompleks osobe koja je preživjela, spašena i sačuvana od pakla ratu u Sisku i oko njega, zahvaljujući činjenici što sam otišla na studij u Zagreb. Uspjela sam otići na studij zato što su mi moji roditelji, unatoč groznim okolnostima, uspjeli osigurati sredstva za život u Zagrebu. Oni su se za mene žrtvovali, ne samo na egzistencijalan način i o tome je riječ. Jer, da bi se netko egzistencijalno žrtvovao, on mora stradati kao ličnost i tu nema spasa. Prije ili kasnije čovjek mora podnijeti posljedice te traume. Ukoliko si čovjek od nekih kvaliteta, a ne beštija. Beštije su ljudi koji su u paklu ratа činile zlo i od toga su dobro živjele.

Moram reći da imam kompleks osobe koja je preživjela, spašena i sačuvana od pakla ratu u Sisku i oko njega, zahvaljujući činjenici što sam otišla na studij u Zagreb

Da li ste zbog traume koju ste ponijeli iz ratnog Siska napisali roman „Crnac“?

I roman „Crnac“ i roman „Božanska dječica“ proizašli su iz moje osobne patnje zbog bolesti moje majke, koja se javila neposredno po završetku rata. Ona je u tom ratu bila jako pogođena neljudskim okolnostima u kojima se nalazila kao osoba srpskog porijekla. Bila je gledana u sredini u kojoj je provela čitav život kao potpuno nepoćudna osoba, iako je bila sasvim nevina i lojalna građanka. Kao što je Prima Levija mučilo to što je on preživio Aušvic, a drugi su u njemu stradali, tako mene i danas muči to što sam ja preživjela rat u Sisku otišavši u Zagreb, a moji roditelji su u Sisku ostali i teško su stradali, pokušavajući meni pomoći da preživim u Zagrebu.

Niti Primo Levi, niti vi niste krivi zato što ste preživjeli. Zašto se mučite s tim osjećajem?

Osjećam grižnju savjesti, jer ja nisam bila pritisnuta ucjenama okoline, kao što su to bili moji roditelji. Ja mogu slobodno i jasno govoriti o neljudskostima koje su se u ratu događale u tom gradu. Oni to nisu mogli. Inače, kada sam pisala romane „Crnac“ i „Božanska dječica“, tada u Hrvatskoj još nije bilo rukopisa koji bi se bavili tako bolnim temama sudbine „drugoga“ u okruženju ratnog nasilja. I moj izdavač i uža kulturna javnost su 2004. godine bili uzbuđeni oko toga kako će ta tema biti akceptirana, ali sve je veoma dobro prošlo, pa čak je nekoliko godina po objavi knjige riječki HNK postavio istoimenu predstavu, u jako dobroj režiji Tomija Janežića, za što je dobio i nagrade.

Da li osim traume postoji ikakva spasonosna misija žrtve?

Kada razmišljam o žrtvi, ja vidim veličanstvenost mojih roditelja. U tom smislu moje pisanje i umjetnički rad motivirani su idejom vlastitog iskupiteljstva, koje se onda širi i na moje rodoslovno stablo i na čitavu širu zajednicu. Kada kažem „zajednica“ mislim na sve sukobljene strane. Ja nisam samo kćer moga oca, nego i kćer moje majke. U meni je ujedinjeno ono što je u ovim ratovima, na obje strane, prokazano kao nešto najgore. Iz toga proizlazi – bez obzira što ljudi jedni druge ne podnose često zbog najbanalnijih razloga – da ja jedino s drugima mogu živjeti, razumijevajući te druge kao svoju braću i sestre.