Dobrodošli u „Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo“. Ova poruka osvanula je prije 15-ak dana na tablama postavljenim na ulazima u grad Istočno Sarajevo. Iz svih smjerova, uključujući i one sa teritorije Federacije BiH. Sasvim dovoljno da nastane novi haos u BiH, ovaj put baš na međuentitetskoj liniji. Odluka gradskih vlasti u Istočnom Sarajevu u Sarajevu je shvaćena kao – provokacija. I ne samo to. U reagovanjima iz glavnog grada BiH prednjačile su ocjene da je u pitanju falsfikovanje istorije. U prevodu, 157.000 Srba nije „moralo“ da napusti Sarajevo. Sami su otišli.
Na ovaj način tema rata u Sarajevu ponovo je vraćena u udarne minute i naslovne stupce medijskih kuća u BiH. Čini se da je to i bio cilj kreatora ideje, a dodatno im je na ruku išao i bizaran potez vlasti kantona Sarajevo. Krajem prošle sedmice jedna od „spornih“ tabli, u mjestu Lapišnica, uklonjena je jer je utvrđeno da se nalazi na teritoriji Federacije BiH. A za vlasti u Federaciji nedopustivo je da neko iz Republike Srpske postavlja bilo kakve table na njenoj teritoriji, a naročito one koje smatraju provokacijom. Preciznom analizom utvrđeno je, kažu u Sarajevu, da je tabla postavljena čak 10 metara unutar teritorije tog entiteta. Iz komšijskog, nekada srpskog, danas istočnog, Sarajeva, uzvraćaju da je na istom mjestu 20 godina stajala tabla sa nešto drugačijim tekstom. „Nikome ta tabla 20 godina nije bila sporna, ali ova nova odjednom jeste“, poruka je iz grada u Republici Srpskoj koji je danas sastavljen od šest opština – Pale, Sokolac, Trnovo, Istočno Novo Sarajevo, Istočni Stari Grad i Istočna Ilidža. Sve sluti na novu bosansku priču bez epiloga, osim dijela koji se tiče međuenitetske linije. Ona, naime, nikada nije detaljno utvrđena iako su bh. vlasti imale obavezu, još nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, da formiraju komisiju koja će markirati liniju. To tri decenije nije učinjeno zbog čega velike probleme ima narod koji živi na „pograničnim područjima“. Oni najglasniji iz Istočnog Sarajeva kažu da je sada prilika da ta linija konačno bude utvrđena. Nema naznaka da su ih u Sarajevu čuli.
Priča o odlasku Srba iz Sarajeva i sveukupna ratna dešavanja u tom gradu jedna je od tema oko koje u BiH nikada neće biti jedinstva. I dok bošnjačka strana tri decenije tvrdi da je grad bio pod opsadom srpskih snaga, što je narativ koji je velikim dijelom prihvaćen i na Zapadu, srpski političari, istoričari i istraživači kazuju da nije bila u pitanju opsada, već blokada, da grad nije bio u okruženju već podijeljen i da su u njemu ginuli pripadnici svih naroda, a ne samo bošnjačkog.
Drugi dio ove priče tiče se postratnog perioda. Nakon potpisivanja sporazuma u Dejtonu, gotovo kompletno predratno Sarajevo pripalo je, po novim kartama, Federaciji BiH. To je praktično značilo da će dijelovi grada koje su tokom rata držale srpske snage (Ilijaš, Grbavica, Ilidža, Rajlovac, Hadžići…) pripasti dojučerašnjim neprijateljima. Mit da je Slobodan Milošević u Dejtonu dao Sarajevo „uz čašu viskija“ nikada do kraja nije raskopčan. Da li uz čašu ili ne, Sarajevo je moralo u Federaciju, a dio srpske delegacije u Dejtonu koji su činili predstavnici vlasti Republike Srpske, po povratku iz Amerike u javnosti je počeo da priča da je to neprihvatljivo. Između parafiranja (21. novembar 1995) i potpisivanja sporazuma (14. decembar), stanovnici srpskog dijela grada na referendumu su se izjasnili da ne žele da administrativno pripadnu dojučerašnjem neprijateljskom entitetu. Uzalud. U Parizu je potpisano isto ono što je u Dejtonu dogovoreno.
Egzodus sarajevskih Srba, odnosno godišnjica tog čina, danas je u Republici Srpskoj događaj od republičkog značaja koji se obilježava svake godine. Ne prihvatajući da žive sa onima koji su ih do juče gledali preko nišana, sarajevski Srbi su u februaru i martu 1996. godine napustili svoje kuće, stanove, ognjišta i zauvijek otišli iz grada koji su decenijama i vjekovima gradili. Većina ih je ponijela i grobove svojih najmilijih, žrtve netom završenog rata, ne želeći da iko skrnavi njihovu vječnu kuću. Više od 150.000 ljudi nije željelo da ostane na svojim ognjištima. Iako su ih u ratu odbranili, u miru su bili prinuđeni da ih predaju pod vlast ratnih protivnika. Uplela se i međunarodna zajednica koja je tih dana građanima Sarajeva srpske nacionalnosti čak i dijelila letke sa stihovima pjesme „Ostajte ovdje“ velikog srpskog pjesnika Alekse Šantića. Kakav istorijski paradoks je u pitanju svjedoči i fakt da se Šantić u svoje vrijeme ovom pjesmom obraćao muslimanima koji su počeli da se iseljavaju iz Bosne i Hercegovine nakon dolaska austrougarske vlasti bježeći u krajeve pod kontrolom Turske.
Nisu ostali. Otišli su gotovo svi, i to uglavnom na teritoriju današnjeg Istočnog Sarajeva, gdje je nastao potpuno nov grad, ali i u Bratunac, Bijeljinu, Zvornik i u inostranstvo. Danas ćete rijetko sresti Sarajliju koji će vam reći da je pogriješio što je bio dio egzodusa. Jednostavno, bila su takva vremena. Dva mjeseca nakon završetka rata nikome od njih nije padalo na pamet da se stavi pod vlast dojučerašnjeg neprijatelja. Strah je bio isuviše velik. Nisu istjerani oružjem, ali jesu olovkom. A olovka i tabla danas su im jedino oružje. Pa makar tabla bila i 10 metara u dubini teritorije Federacije BiH.
