Bilo je predvečerje kada je Stojan Latinović stigao na zagrebački željeznički kolodvor sada već davne 1973. godine. Nakon završene osnovne škole uputio se iz svog rodnog sela Srednji Dubovik, nadomak Grmeča u Bosni i Hercegovini, u Zagreb da izuči postolarski zanat. Tada je i prvi put sjeo u vlak. Stojan potječe iz jako siromašne porodice. Imao je brata i dvije sestre. Njegovi roditelji nisu imali sredstava da ih školuju. Po završetku osmog razreda, dok su se njegovi razredni drugovi veselili ekskurziji na Plitvička jezera, Stojan je bio tužan jer je njemu njegovi roditelji nisu mogli priuštiti. Njegov bi život otišao u tko zna kojem pravcu da seoski poštar nije imao prijatelja postolara u Zagrebu.

– Pita mene tako jednog dana poštar da li bih išao u Zagreb učiti postolarski zanat, jer da jedan njegov prijatelj postolar traži mladog dečka za šegrta. Bez razmišljanja sam pristao. Još mi je rekao da za desetak dana putuje u Zagreb, pa mogu ići s njim i da će mi još i kartu platiti – prisjeća se Stojan sudbonosnog vremena koje mu je odredilo životni put.

Tek tada je za Stojana nastao problem jer roditelji nisu imali sredstava da ga opreme za put, a otac je već obećao da ide jednom bogatijem mještaninu.

– Majka, s kojom sam bio veoma blizak, nakon nekog vremena ipak mi je rekla da ako želim ići u Zagreb, moram imati nešto bolje za obući. Imao sam vrlo malo odjeće i obuće. Tada smo imali nekoliko tuka i majka je rekla da ako ih uspijemo prodati, kupit će mi nešto bolje za obući, pa onda mogu za Zagreb. Sutradan smo prodali dvije tuke i majka mi je kupila tenisice, traperice, jednu majicu i još mi je dala nešto da imam za put – priča Stojan.

Kada je došao u Zagreb, imao je osiguran smještaj na Žitnjaku i hranu. Jedan susjed ga je prvo jutro vodio u majstorsku radionu gdje je trebao šegrtovati. Radiona se nalazila u Bauerovoj ulici u centru grada. Njegov vodič mu je rekao da pamti put i broji tramvajske stanice jer će se morati sam vratiti. Međutim, na povratku Stojan ulazi u dvojku koja vozi u suprotnom smjeru. Ipak, sve se sretno završilo uz pomoć dobrih ljudi u tramvaju.

Sam se snalazio u velikom gradu kako je znao i umio. Svaki dan je prije ili poslije nastave, ovisno o smjeni, išao kod majstora učiti zanat.

– S vremenom sam zavolio postolarski posao, jer sam oduvijek volio nešto raditi rukama. Iako je bilo teško učiti i raditi, nisam nikada očajavao, jer sve što mi se dogodilo shvatio sam kao jednu veliku životnu priliku – kaže Stojan.

On je jedini iz svog razreda ostao u ovoj struci. A u srednjoj školi konačno je s razredom otišao na ekskurziju na Plitvička jezera. Po završetku škole odlazi na odsluženje vojnog roka u Crnu Goru. Najprije je bio u Nikšiću, ali kako se i tu pokazao kao vrijedan i marljiv, dobio je prekomandu u Herceg Novi.

– Kada sam dolazio u Zagreb, prvi put sam se vozio vlakom, a u vojsci sam prvi put vidio more, limune i naranče. Meni je sve to bilo novo i nepoznato – prisjeća se.

Nakon vojske vratio se u Zagreb i zaposlio u Tvornici obuće Astra. Oženio se i dobio dva sina. U Astri je radio do početka rata devedesetih, kada su on i supruga dobili otkaze. Tada je počeo raditi za privatnike, a u međuvremenu je otvorio i svoju postolarsku radnju. Stojan se cijelo vrijeme uz rad dodatno školovao i usavršavao svoj zanat. Nikada nije zaboravio veliku pomoć svog seoskog poštara zahvaljujući kojem je dobio životnu priliku školovati se i raditi ono što voli. Kako bi mu se zahvalio, svojim rukama mu je izradio lijepe i kvalitetne cipele.

Danas Stojan ima svoju postolarsku radionu u robnoj kući Nama na zagrebačkom Kvatriću. Tamo ga zatičemo nasmijanog kako jednoj zadovoljnoj mušteriji predaje popravljene cipele. U svijetu hiperprodukcije svega, pa i cipela, Stojan ima dosta posla jer je kvaliteta današnjih cipela puno lošija nego prije.

– Danas imamo cipele za sto kuna do onih brendiranih za nekoliko hiljada kuna, gdje se najviše plaća ime brenda, ali ne i kvaliteta – ističe.

Prisjeća se kako je prije statusni simbol bilo imati cipele koje su ručni rad ili krojeno odijelo.

– Danas imam puno mušterija koje mi kažu kako znaju da to što kupuju nije kvalitetno, ali oni jednostavno nemaju sredstava da naruče izradu dobre i kvalitetne cipele – upozorava.

On cipele radi isključivo od kože koja je obrađivana na poseban način i drugih prirodnih materijala. Pri izradi pazi na svaki detalj.

– Takve cipele su udobne, noga u njima diše i imaju dugi vijek trajanja – ističe.

Isto tako, za Stojana nije sve u novcu i materijalnoj koristi.

– Cijeli život se budim rano i kasno liježem, ali ujutro pjevušim kada idem na posao. Volim to što radim, znam da ću taj dan nekome svojim radom pomoći, da ću nešto zaraditi za život i jako sam zadovoljan – kaže.

A imao je veoma težak životni put. Za vrijeme rata devedesetih zadesila ga je velika tragedija. Njegova majka ubijena je na kućnom pragu samo zato što nije htjela otići i ostaviti kuću i blago. I danas je vezan za svoje selo i rado tamo odlazi. Ali njegov život je u Zagrebu, gdje je njegova obitelj, dok ga trenutno najviše veseli vrijeme koje provodi s unukom. Aktivan je i u svim srpskim organizacijama u Zagrebu kojima daje značajan doprinos. Posebno mu je drago što je član Privrednika jer je svjestan važnosti pomaganja mladima u školovanju. Zna koliko bi njemu bilo lakše da je svojevremeno, za vrijeme svog školovanja, mogao primati stipendiju. Zato on danas pomaže drugima onoliko koliko može. I danas ga možete zateći kako u svojoj radnji s osmijehom razgovara s mušterijama kojima više od 40 godina izrađuje i popravlja cipele. Sve zahvaljujući dobrom poštaru, dvjema tukama i svom velikom trudu i poštenju.