U Škarama kraj Otočca 24. decembra 1883. godine rođen je Stojan Aralica. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završava u Otočcu, a potom u Osijeku učiteljsku školu. Paralelno s učiteljskim pozivom slikao je portrete na zahtjev i oslikavao zidove crkvi. Nakon što je dobio 1909. godine stipendiju, odlazi u München gdje se školovao do 1914. na Slikarskoj akademiji (do 1912. u klasi Karla Marra, a 1912. kod Ludwiga von Hertericha) kada najviše slika portrete i aktove u formi bliskoj akademizmu i kasnim odjecima secesije.
Za vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata nalazi se u Zagrebu, a dvije godine nakon toga odlazi u Prag gdje uči grafiku. Već 1918. godine vraća se u Zagreb, te se zapošljava u zagrebačkim dnevnim novinama Novosti i otvara umjetnički studio. U Zagrebu će održati svoje prve dvije izložbe. Nakon povratka s putovanja Italijom, sjevernom Afrikom (Alžir, Tunis i Maroko), te Španjolskom Aralica će odbaciti minhenski stil. Godine 1926. odlazi u Pariz gdje se školuje u ateljeu Andrea Lhotea gdje će slikati male aktove i mrtvu prirodu, te se tako udaljiti od forme, a približiti boji i prihvaćati umjereni kubizam. U Parizu se druži intenzivno s Ivom Andrićem („U Parizu 1926. dok je Ivo Andrić bio savjetnik u ambasadi, viđali smo se gotovo svakodnevno na Monparnasu…“). Godine 1934. vratit će se u Zagreb, te će prije odlaska u Beograd 1941. biti član grupe umjetnika „Oblik“ i „Dvanaestorica“. U Beogradu će biti član grupe umjetnika „Šestorica“. U međuratnom periodu Aralica se uključuje u aktualne umjetničke trendove u Jugoslaviji.
Poslije rata odlazi u Švedsku do 1948., kada će se ponovno vratiti u Beograd. Faza između 1951. i 1959. smatra se njegovim umjetničkim zenitom. Godinu 1973. dobiva nagradu AVNOJ-a u oblasti likovne umjetnosti. Uz mnoge poznate umjetnike, jedan od gradova kojima se bavio bio je i Dubrovnik tj. Orebić i Pelješac, koje je 1930-ih Aralica prikazao „paperjastim nanosom boje uskrsava pamučaste i vlaknasto-titrave motive“. U Istri se slično pozabavio Motovunom kada će u Rovinju često provoditi dane slikajući istarske pejsaže. Araličino slikarstvo razvijalo se u fazama, a njihova su imena određena mjestom boravka autora. Tako se redom razlikuju četiri glavne stvaralačke faze: minhenska, pariška, zagrebačka i beogradska. Stilsko opredjeljenje Stojana Aralice najčešće se veže uz impresionizam i postimpresionizam. Spajajući karakteristike tih dvaju pravaca s odlikama fovizma i pariške slikarske škole, Aralica stvara vlastiti i jedinstven koloristički izričaj, uz pejzaže, mrtvu prirodu, interijere, portrete i aktove kao najčešće motive. Aralica je zaslužan za oko 1.500 umjetničkih djela koje se nalaze „u muzejima i privatnim kolekcijama od Zagreba do Beograda, od Osijeka do Cetinja, od Stockholma do Pariza i Londona“. Bio je višegodišnji član SANU-a.
Umro je 4. februara 1980. u Beogradu u 98. godini. Povodom Araličine smrti, u Slobodnoj Dalmaciji 7. februara 1980. godine Đorđe Zorkić se od Aralice oprostio člankom naslovljenim „Slikarski gorostas“ što dovoljno govori koliko je cijenjen Aralica bio. O istome svjedoči činjenica da je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Iza Aralice ostao je niz slika, a zadnjih godina života najviše je bio inspiriran rodnom Likom. Njegova ljubav prema Lici ostala je upamćena i poslije njegove smrti, pa je tako Otočac povodom 35 godina oslobođenja u spomen-domu ZAVNOH-a planirao otvaranje spomen-muzeja ovom velikom umjetniku koji je za života svome gradu poklonio stotinjak predmeta iz svog vlasništva. Stalna izložba i memorijalna zbirka Aralice u Otočcu otvorena je 1980. godine. Danas ti predmeti čine drugu cjelinu stalnog postava Muzeja Gacke. U memorijalnoj zbirci nalazi se čak 548 predmeta. Pored njegovih djela – ulja, akvarela, pastela, crteža olovkom, ugljenom i tušem, izložene su i fotografije, pribor za slikanje, dokumenti, nagrade, publikacije i druge Araličine osobne stvari.
