Srbobran – glasilo na braniku srpskog identiteta

Piše: Petar Rudić

Tekstovi u Srbobranu govorili su o različitim temama poput kulture, vjere, povijesti, političkih i društvenih problema, a kroz njih se provlačila ideologija stranke, jaka pripadnost srpskom identitetu i njegovo očuvanje
Srbobran
Foto: SKD Prosvjeta

Od osnivanja Srpska samostalna stranka imala je svoje glasilo Srpski glas. Njegovo uredništvo nije se baš zalagalo za prvobitne ideje stranke (boljitak srpske zajednice, ravnopravnost srpskog jezika s drugim jezicima i dr.), te nisu razumjeli značaj i sadržaj samostalske politike. Nakon gašenja ovog glasila Srbi u Hrvatskoj ostali su bez svog medija. Na području južne Ugarske (Srpske Vojvodine), te današnjeg prostora istočne Hrvatske (Vojne krajine) izlazio je časopis Zastava koji nije mogao doprijeti do Srba u zapadnim dijelovima Hrvatske. Zbog svega toga, srpski pravnik i političar baron Jovan Živković s urednikom Pavlom Jovanovićem pokreće list Srbobran i 16. oktobra 1884. izlazi njegov prvi broj.

Pavle Jovanović, profesor fizike i kemije, imao je snažni nacionalni osjećaj i nacionalna ideja ga je uvijek nadahnjivala. Zbog toga se zalagao za svoj narod i priključio se borbi za srpska prava jer je smatrao da su Srbi izvrgnuti nepravdi. Upravo ga je ovo spojilo sa Srpskom samostalnom strankom i nagnalo na pokretanje ovoga glasila. Zbog manjka novca, pokretanje lista su pomogli Vladimir Matijević, Bogdan Medaković, te Petar Nikolić. Intelektualna baza lista bili su učitelji, sveštenici, stalni dopisnici, a u početku nema većih zvučnijih imena, koja bi se istaknula. Tek kasnije samu srž Srbobrana čine Sima Lukin Lazić, Ignjat Dimić, Sava Vakanović i Simeon Bogdanović, poznati novinari i autori toga vremena.

Tekstovi su govorili o različitim temama poput kulture, vjere, povijesti, političkih i društvenih problema, a kroz njih se provlačila ideologija stranke, jaka pripadnost srpskom identitetu i njegovo očuvanje. Povjesničar Mato Artuković, koji se pobliže bavio pitanjem Srba u Hrvatskoj i Srbobranom, navodi da je u Srbobranu prisutna izrazito nacionalistička struja, te da se često znalo negirati postojanje Hrvata, kao i izrazito negativan stav prema hrvatskim strankama i insistiranje na nesuradnji s njima. Često su se moglo pročitati i napadi na one pripadnike srpskog naroda koji su se zalagali za suradnju i usku vezu s Hrvatima, poput članova Ujedinjene omladine. Sve je kulminiralo u augustu 1902. godine objavom članka Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati (Do istrage naše ili vaše)“ u kojem se Hrvati u potpunosti negiraju kao pleme i narod. Kako se uredništvo Srbobrana nije ogradilo od ovoga izbile su desničarske nacionalističke antisrpske demonstracije u Zagrebu koje organiziraju članovi Čiste stranke prave (frankovci). Tada su uništavane srpske kuće, trgovine i lokali, te sjedišta srpskih organizacija. Zbog svega toga kraljevsko državno odvjetništvo ugasilo je Srbobran 5. septembra 1902. godine.

Ubrzo nakon zabrane javila se potreba za obnavljanjem medija koji će predstavljati Srpsku samostalnu stranku i srpski narod u Hrvatskoj. Zbog toga se predstavnicima Ujedinjene srpske i hrvatske omladine, točnije Svetozaru Pribićeviću, ponudilo uređivanje glasila, te on to prihvaća i zajedno s Jovanom Banjaninom i Budom Budisavljevićem krajem 1902. i početkom 1903. pokreće Novi Srbobran. Osim pokretanja glasila koji ima pridjev novi u nazivu, dolazi i do promjene politike Srpske samostalne stranke koja postaje nova i drugačija u odnosu na prije. Od tada tekstovi u ovom glasilu prestaju biti izrazito nacionalistički obojeni, već se više bave slogom Srba i Hrvata i okretanjem politici novog kursa i jugoslavenstvu što je za posljedicu imalo prestanak financiranja od strane nekih dotadašnjih pokrovitelja. Zbog nedostatka novca osniva se fond Srpsko kolo u koji priloge uplaćuju dobrostojeći Srbi za tiskanje i uređivanje Novog Srbobrana.

List je i dalje zagovarao veća ustavna prava i slobode za sve, isključivao je svaki oblik nacionalizma, branio samostalnost Kraljevine Hrvatske i Slavonije, te srpsku narodno-crkvenu autonomiju. U narednom razdoblju dolazilo je i dalje do pojedinačnih cenzura kada se vlastima Austro-Ugarske nije svidjelo ono što je bilo objavljivano, ali se sve promijenilo dolaskom Srpske samostalne stranke odnosno Hrvatsko-srpske koalicije na vlast. Nakon tri godine, uredništvo vraća stari naziv, te se od 1907. ponovno objavljuje pod nazivom Srbobran. Na najvećem udaru Hrvatsko-srpska koalicija i list su se našli u vrijeme Friedjungovog i Veleizdajničkog procesa koji su za cilj imali omalovažiti članove koalicije i proglasiti ih izdajnicima. To je dovelo do tekstova koji su iznosili vrlo negativno mišljenje o vlasti.

Kada je Svetozar Pribićević preuzeo glavnu ulogu u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, došlo je do porasta značaja Srbobrana koji, većinom, ima oportunističku ulogu jer su bili dio vlasti i nisu otkrivali prave motive svoje politike. Glasilo se bavilo i političkim djelovanjem u narodu prateći ekonomsko i kulturno stanje, izvještavalo o osnivanju zadruga, sportskih, kulturnih i dobrotvornih društava. Iznimna je bila kritika obrazovanja i položaja prosvjete koja nije bila na zavidnom nivou i u srpskim se sredinama nije u dovoljnoj mjeri učio srpski jezik i ćirilica. Srbobran se zabranjuje izbijanjem Velikog rata jer zbog ratnih događanja i izrazitog srpskog predznaka ovaj list više nije bio podoban i njegovo izdavanje do danas nije obnovljeno.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: