Već pri prvoj pomisli na Istru, gotovo svima će asocijacija vjerojatno biti otvorenost i odsustvo međunacionalnih i svakih drugih netrpeljivosti. Za ovu, najslobodniju od hrvatskih regija, većina ima neku vrstu pozitivne predrasude, daleke predodžbe o mentalitetu kao blagom i nenasilnom, i disponiranosti ka drugim nacijama, odnosno, današnjim rječnikom – multikulturnom principu suživota i tolerancije kao istaknutim osobinama. Ta se predodžba, uz ponešto izuzetaka, potvrdila i kroz historiju, pogotovo ovu recentnu, a potvrđuje se u stvarnosti i danas. Oni koji pokušaju proniknuti i misliti o razlozima takve otvorenosti, najvjerojatnije će njene korijene vidjeti prije svega u suvremenom pozitivnom nasljedstvu i tekovini života u multietničkoj sredini, a kao naslijeđu iskustva polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, na epohu kad se zbog ekonomije, razvoja industrije i poglavito turizma, ali i brojnosti vojske u ovoj pograničnoj regiji što je, „pripala Matici” tek nakon Drugog svjetskog rata i NOB-a, kroz tih nekoliko decenija „zlatnog doba” doseljavalo mnogo ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, pa tako i Srba kao najbrojnijih. Nakon teškog iskustva protekle tri decenije, kod Srba u Hrvatskoj gotovo refleksna pomisao u vezi s Istrom bit će najčešće ona o mjestu gdje su pripadnici ovoga naroda u usporedbi s ostatkom Hrvatske mogli preživjeti bez većih posljedica ili čak komotno poživjeti u najgora vremena. Razlozi i moguća objašnjenja kod većine će se vezati ponovo za period Jugoslavije u kojem su se stvorili uvjeti za takvu toleranciju.

Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku. Na iznenađenje mnogih, radi se o historiji višestoljetnoj, i kao u našom sveukupnom povijesnom iskustvu, mučnoj također, no, ponovo, ako se poredi s drugim krajevima gdje se rasprostirao i gdje još opstoji ovaj narod, moglo bi se reći ipak znatno manje mučnoj. Njegova sreća, u smislu latinske „fortune” ili „dobre kobi”, jednako kao i njegova tragedija, za razliku od stravične krvave historije našeg naroda u drugim dijelovima ovoga prostora, leže drugdje i drugačije su se očitavale.

Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova

Još u vrijeme Bizanta doseljavali su u Istru Grci s Cipra i poluotoka Peloponeza. Pripadnost kulturnim i vjerskim korijenima je ostajala, pa su ti doseljenici u Puli dobili i jednu ranokršćansku crkvu koja će biti osveštana, a u njoj će sve do kraja 17. stoljeća bogosluženje vršiti sveštenici Grci. Taj sakralni objekt, Crkva svetoga Nikolaja neprekinuto postoji od, što je nevjerojatan podatak, šestoga vijeka. U kasnijim vjekovima zbog sve većega naseljavanja slavenskih pravoslavaca, odnosno uslijed asimilacije Grka, napokon godine 1794., kao dio Istarske eparhije kojom su upravljali dalmatinski episkopi – postaje srpska bogomolja. Kao takva, ona postoji i danas, kao sveto mjesto i kao „materijalizirana metafora” opstojnosti ovoga naroda. No, da bi se on održao potrebno je bilo proći bezbroj iskušenja na tom putu, od samoga početka već.

U srednjem vijeku i kasnije, Istra je kao mletačka provincija bila opustošena kugom, pa je venecijanska vlast okolnim porobljenim narodima nudila da nasele napuštena sela i gradove gdje bi im se darovala ili davala u zakup zemlja. Na toj politici počinje i historija Srba u Istri. Koloni su dovođeni u velikim grupama: najprije grupe koje su dijelile religiju s Mlecima, katolici iz Dalmacije, priobalja i zaleđa. Kompletne obitelji iseljavale su, kako pseudoneutralnim i eufemističkim jezikom povijesna znanost uglavnom piše „u potrazi za boljim uvjetima života”, iako se radilo o najbazičnijem spašavanju žive glave ili bijegom od padanja u ropstvo ili kmetstvo pred surovim i neciviliziranim zavojevačem. Nije isto biti podanikom, makar i na razini koja je među najnižima, jedne evropske napredne i razvijene države koja po svojoj povijesti i strukturi nema paralele, ili biti podčinjen u neljudskim, anticivilizacijskim uvjetima azijatske sile koja ti briše povijest, pali crkve i mošti svetaca, uništava pisanu, materijalnu i duhovnu kulturu i mijenja bez sumnje evropski identitet nastao na razmeđi dvije ogromne kulture, okrećući to nasiljem u pravcu surove, neevropske, korumpirane i nezdrave satrapije.

Slavenski katolički živalj čine Morlaci i Hrvati, a s njima i za njima stižu i pravoslavni žitelji obale i unutrašnjosti. Naseljavani su i jedni i drugi po raznim točkama Istre, uglavnom po napuštenim i slabo naseljenim selima, ali se prisustvo Srba od 1583. godine bilježi i u Puli.

Pedeset čudesnih obitelji

Nakon već stoljeća pod turskim barbarstvom i dekulturalizacijom nastavlja se val dolazaka s područja što će kasnije činiti suvremenu Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Tako, desetljećima prije Velike seobe 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem III, u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu” usred potpuno talijanizirane okoline. Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore, što je broj koji je mogao isto tako lako i nestati, kao što se događalo na brojnim drugim mjestima. No, ne samo da se, poput tolikih drugih geografskih točaka, i na istok i na zapad, ovdje nisu dogodili asimilacija i nestajanje, nego su ti dolaznici svoj identitet branili, učvrstili, čuvali i održali. Taj je identitet u vrijeme prije nacija u suvremenom smislu bio okupljen dakako oko kulturnog, jezičnog i nadasve vjerskog pripadništva. U Peroju je 1788. godine izgrađena Crkva svetog Spiridona čudotvorca, obnovili su je 1834., zadržavši njen prvobitni izgled izvana, kao i ikonostas. Peroj – mjesto što je zadržalo vjeru svojih predaka iz prapostojbine, svoju konfesiju, etničku i danas nacionalnu pripadnost, svoje običaje i bivstvovanje – postoji i opstaje do danas. Uopće, unutar do ekstrema različitog i proturječnog opstojanja našega naroda, Peroj je fenomen sui generis, jedan mali svijet za sebe, koji je upornošću, lukavstvom, persistencijom, vjerom, pameću i, ponovo, srećom (u klasičnom i renesansnom smislu te riječi), uspio preživjeti i sačuvati svoje pripadništvo.

Nevjerojatna je činjenica da tih pedesetak obitelji, koje su direktni i izvorni potomci onih naših sunarodnjaka koji su sredinom 17. vijeka stigli u Peroj, i danas pripada pravoslavnoj vjeri. Iz nekih, reklo bi se, vjerojatno opravdanih i praktičnih razloga, oni se često deklariraju kao Crnogorci. No čuveni tamošnji sveštenik, intelektualac i javna ličnost, otac Danilo Ljubotina u intervjuima i pisanju pokazuje da ta, više geografska nego nacionalna odrednica, ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i to da se ta dva pripadništva, usprkos svim ambivalentnostima i nekim današnjim ideološkim tendencijama u Hrvatskoj i u samoj Crnoj Gori, međusobno nikako ne isključuju.

Crnogorski element

Problem imenovanja i pripadnosti stari je i razumljiv problem. U periodu prvog i drugog dolaska, s prostora Crne Gore poglavito, može se govoriti u terminima protonacionalnog, budući da se političke nacije razvijaju mnogo kasnije, pripadnici naroda što ga danas zovemo srpskim stizali su u Istru i nakon tog sudbonosnog 16. vijeka.

I u danas nezaobilaznoj knjizi „Srbi u Hrvatskoj”, izdatoj pred sam rat 1990. godine, istaknuti povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. vijeku kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale. Dio seoba naroda s istoka, iz unutrašnjosti, određen je previranjima i interesima habsburške politike i carstva, dok su seobe s priobalja potpuno pod utjecajem Venecije, s oba moćna centra u dinamici njihovih međusobnih sukoba i trajnih antagonizama u epohi gotovo u potpunosti određenoj ratovima s Otomanskim carstvom. Ti su se tokovi našeg naroda miješali, kako pokazuje Roksandić, odnosno bili u „kružnim kretanjima“, a što će imati utjecaj i na seobe u Istru. Ovaj povjesničar dodaje pak kako je „bogatstvo srpskih migracijskih iskustava u velikom nerazmjeru s etnodemografskom ukorijenjenošću srpskih skupina u istarskom plurietničkom ambijentu” – jednostavnijim riječima rečeno: migracije su nesrazmjerno velike, ali se naš narod u obliku zajednica malo primio na tlu gdje je stigao.

Specifikum Srba u Istri, karakteristika što će se u vanjskim previranjima i okolnostima zadržati do danas, kako i Roksandić ističe, jest izražen crnogorski element, što je jedinstvenost u čitavom hrvatskom prostoru gdje je taj element također historijski gledano prisutan, ali se ne izdvaja u odnosu na samu srpsku etniju kako se ona definirala kroz stoljeća.

Srbi u Istri, stigli medijacijom Venecije, najvećim dijelom migriraju i stižu zaista iz Crne Gore, ali i iz Hercegovine, kao i s prostora takozvane „Mletačke Albanije”, što danas kao pojam može zazvučati egzotično, no radi se zapravo o prostoru u čijem se centru tada nalaze najvažniji naši gradovi na obali – Boka Kotorska i Budva s okolinom. Ove se migracije poklapaju s periodom kad Venecija gubi moć nad, kako se u spomenutoj knjizi navodi, „albanskim etničkim prostorom”, a pod habsburškim utjecajem ta moć slabi i na drugim prostorima gdje žive Srbi.

Povijest ove migracije, bez obzira na mnogo pisanih dokumenata što se nalaze po arhivima koje je gotovo do savršenstva dovela mletačka vlast, nedovoljno je i malo istraživana. Kako apostrofira i prof. Roksandić, ono što jest istraženo dugujemo najboljem poznavatelju ovoga dijela srpskog korpusa u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, istarskom povjesničaru Miroslavu Bertoši, koji je do ovih dokaza došao unutar drugačijeg kadra, istražujući povijest hrvatskog, odnosno slavenskog katoličkog puka na liniji pak istarske multikulturalnosti.

Prelazak na katoličku vjeru

Kako god bilo, činjenica je da su koloni u 17. stoljeću zatekli prostore pogođene depopulacijom. Doseljenicima je kolonizacija donosila i stanovite beneficije, kao što su takozvane „podložničke obaveze” i odgađanje na više godina plaćanja najma. Kolonisti su, istina, dobivali zemlju, no ta je zemlja često bila škrta i zapuštena, puna kamenja, kao što je u velikim dijelovima Istre i danas. Današnjim jezikom i ponešto ironično rečeno, ove mletačke „subvencije” uzrokovale su dijelom i prve konflikte, kroz odbacivanje novih stanovnika od strane već domicilnog stanovništva koje je odmah razvilo neprijateljstvo prema novim, pa još k tome i pravoslavnim doseljenicima. Postojao je i dodatni, a krucijalan problem: pravoslavci s Juga i Istoka davali su prije polaska obećanje da će prijeći i na katoličku vjeru. Postoji zapisana, fascinantna rečenica, izrečena u sedamnaestom stoljeću – rečenica koja odzvanja nama tako poznatim, sramnim ehom koji smo slušali i slušamo trajno ovdje: „To su skupine koje starosjedioci doživljavaju kao barbarski svijet, željan da se dočepa oranica i vinograda koje su drugi obradili…“

Tužan je podatak i kontrast koje iznosi Bertoša u vezi toga dijela naše historije: budući da su pravoslavni samo prelazili na katoličanstvo, taj proces nije detaljnije dokumentiran „kao što je to bio slučaj s pokrštavanjem nekih porodica albanskih muslimana u Poreču, turske djece u Rijeci ili muslimanskih veslača-sužanja na galijama u Puli.” Drugim riječima, pravoslavni su „šaptom padali” i brzo nestajali u okvirima rimskoga obreda i drugačijeg identiteta koji će ostati kao trajnost.

Ali nije uvijek uspijevalo. Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.

Bertoša navodi između ostalog i jedan fascinantan, upravo zapanjujući izvor iz toga doba, nađen njegovim izuzetnim trudom u Državnom arhivu u Veneciji. To je pismo – „izvještaj centrali”, rekli bismo kasnijim političkim rječnikom – što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. Taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati:

„Prejasni Kneže, svojim sam prijašnjim poniznim pismom od 25. kolovoza prošle godine upoznao Vašu Prejasnost s koliko spremnosti nastojim izvršiti primljene upute i dukale o smještaju u ovoj Pokrajini trinaest porodica, došlih iz Crne Gore, i što sam sve učinio da ih prehranim, budući da je većina njih oboljela. Učinilo mi se prikladnim da za njihove potrebe posudim novac iz ovoga Fontika (javnog spremišta), pa molim Vašu Prejasnost da se udostoji vratiti taj novac (što dosad nije učinjeno); osim toga, moram nastaviti pomagati doseljenike zbog njihova sažalnog stanja i opasnosti da umru od bijede. Morao sam, prisiljen potrebama jer u Fontiku više nema novaca, da izvršim dalje posudbe iz blagajne bratovština. Budući da su se doseljenici oporavili i vrijeme popravilo krenuo sam u Puljštinu gdje se, kako sam obaviješten, nalazi prikladno mjesto za njihov smještaj. Poslije uobičajenog pregleda i objave proglasa, odlučio sam da rečenih trinaest porodica, s ukupno 77 duša, što muškaraca, što žena i djece, naselim na mjestu na kojem nekoć bijaše selo zvano Peroj, već puno godina pusto i nenastanjeno, u distriktu Pule, udaljeno dvije milje od Fažane. I davši im to mjesto i kontradu na njihovo zadovoljstvo i na način kako je to uobičajeno činiti najnovijim stanovnicima (habitanti novisssimi), dodijelio sam im državno zemljište – i to u tolikoj količini koja će biti odgovarajuća i prikladna da naporom i radinošću mogu izvući plodove za svoju ugodu, a da pri tom nikoga ne oštete. Pretpostavljajući da bi stari podanici i vlasnici mogli izraziti svoje nezadovoljstvo odjahao sam na samo mjesto i pomno pregledao dobra svakog posjednika i s popustljivošću im dopustio da uživaju i one parcele koje već mnogo godina nisu obrađivali; no, pri tom sam im naložio da ih brzo počnu raditi i obrađivati. Davnom sam mjerniku naredio da izmjeri neke od parcela, ali uz sudjelovanje starih stanovnika čiji posjedi graniče s onima koji će biti ucrtani u mapu posjeda doseljenika, kako nikada ne bi došlo do pometnja i mržnja između staroga i novog žiteljstva, već da dobra uživaju u miru i u skladu s odredbama koje ću izdavati i koje treba da poštuju i najnoviji došljaci. U njima sam otkrio sjajnu naklonost da ustraju u naporima kako bi ostvarili urode, a da ne nanose štetu starim podanicima.

Pristiglih 100 stara kukuruza i 50 sirka već sam podijelio u Peroju, vodeći računa o broju glava u obiteljima; isto sam tako podijelio 300 dasaka, čavala, te motike i pijuke, a opskrbio sam ih i manjom količinom drveta, koje se može upotrijebiti za Kuću Arsenal, kako bi mogli podići nastambe. To će im lako poći za rukom, jer u rečenome selu Peroju ima dosta urušenih i napuštenih kuća. Preostaje još da im što prije nabavim stoku za rad, jer su oni tako bijedni da nemaju ništa. Bez stoke i ne mogu započeti obrađivanje zemlje, a to je glavni temelj njihovog izdržavanja, jer sve ono što je dosad učinjeno i svi izdaci koji su dosad isplaćeni, bez stoke ne bi ništa koristili.

Kada budu sve dovršili ostat će oni zaduženi u javnim knjigama i morat će vratiti dug na uobičajeni način.”

Iz jedne nesreće u drugu

Siromašan je dakle taj svijet doseljeni, pobjegao iz jedne nesreće, a došao u drugu, nešto manju, no osjetnu i trajnu. Roksandić citira i građu o doseljavanju pravoslavnih koja svjedoči o ljudima „punim bijede“, „loše obučenim i bez ičega na velikoj hladnoći“, „u lošem stanju i bolesni(h), koji trpe oskudicu“, koji „sa sobom nose samo gole živote“.

Kapetan Priuli spominje i konfesionalni problem, odnosno pitanje mjesta za bogosluženje: „Neke se crkve nalaze na rečenome selu, pa sam, budući da oni žele da dobiju jednu od njih, razgovarao s monsinjorom vikarom iz Pule; on mi je najprije davao nadu”, a zatim mletački oficir iznosi poteškoće i nastavlja ispisujući ključnu rečenicu o našemu doseljenom svijetu, jedno neoborivo svjedočanstvo o krucijalnoj distinkciji: „njihov obred nije isti kao onih Grka koji se nalaze u gradu.”

Eto, to su zasade naših predaka koji, iako dijeleći pravoslavlje s Grcima, imaju svoj vlastiti, slavenski, pravoslavni identitet i obrede.

Priuli zabrinuto nudi rješenje: „Zato bi bilo potrebno da Vaša Prejasnost izda naredbu kako bi im bila dodijeljena neka od crkvi u kojoj bi vršili svoje propovijedi.“

Strašna je ironija historije ovdje, u suočavanju s tim dokumentima i istinom koju prikrivaju: narod u grupama putuje daleki put, iz Crne Gore, s brda, s obale i planina, put pun opasnosti, a onda kad stigne u, doslovno i metaforički, „obećanu zemlju”, započevši život kolona, tu međutim odmah nastaje vjerska polarizacija, kako sa starosjediocima, tako i, mnogo gore, sa svojom braćom, po jeziku, krvi, običajima, i po nesreći, ako hoćemo, braćom od koje je dijeli druga konfesija. Amblematska je priča o dvije grupe doseljenika, pravoslavnih i katoličkih,  o naseljavanju pravoslavnih porodica iz Mrkojevića koje je u 17. stoljeću u Istru doveo izvjesni pop Jovan. Zajedno s njima stižu i katoličke porodice čiji je glavar franjevac Poruba. Mletački rektori pokušavaju ih „uđuture” smjestiti na područja Novigrada i Umaga, ali starosjedilačko stanovništvo se buni. Bez obzira na pripadnost jednoga dijela istoj vjeri, protiv doseljenika je i novigradski biskup.

Ako su se dotad grupe naših ljudi s dvije konfesije i držale zajedno, vezane kulturom i navikama, vezane jezikom, tada dolazi do rascjepa: fra Poruba svoje familije odvaja od onih popa Jovana, s objašnjenjem da ovi „žive po katoličkom obredu, dok su ostali pravoslavni i nikad ne bi mogli zajedno opstati u slozi”. Razdvajaju ih u dva mjesta: katolike u sela oko Poreča, Srbe i Crnogorce u zaboravljeni Jural. Finalnu historijsku presudu opisuje Bertoša: u sredini u kojoj je dominirao venetski i stari hrvatski čakavski sloj, kao i doseljenici iz ranijih seoba (takvi, znamo, umiju biti najtvrdokorniji protiv novih doseljenika) — naši ljudi iz Mrkojevića bivaju, Bertošinim eufemizmom rečeno, „podvrgnuti činiteljima akulturacije”. Prostije rečeno: postepeno se stapaju (ili utapaju?) „s ostalim žiteljstvom”.

Kroz četiri epohe

Kolonizacije Srba i Crnogoraca nastavljaju se u 17. vijeku poslije još jedne epidemije kuge. No, umjesto obećane zemlje mnogi pravoslavni ne izdržavaju u Istri i bježe dalje. Navodi se primjer grupe pod glavarom Nikolom Jovanovićem iz Obrovca s „32 porodice i oko 200 duša”, koja u Istri dobiva i zemlju i sve potrebno za rad, žitarice za hranu i sjetvu, ali se u Istri ne zadržava i s venecijanske zemlje tajno se prebacuje preko granice, na posjed Zrinskih – grofove su povlastice veće naprosto – opet dakle u kontinentalne predjele, tamo gdje će naš narod postati sinonimom za te prostore. Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla”.

Bilo je i sukoba katoličkih i pravoslavnih doseljenika kod raspodjele i dijeljenja zemlje, a zaboravljena činjenica jeste i to da nisu svi pravoslavni doseljenici bili samo zemljoradnici, koloni ili pak zanatlije – bilo je tu i hajdučkih glava, čak i grupa.

Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju.

Mada, na kraju, osim u Peroju, nigdje u Istri nema ukorjenjivanja srpsko-crnogorskih zajednica, i iako se one pohrvaćuju – ipak, i ključno, kako ističe Bertoša, te grupe dolaznika „u istarsko biće unose dio svojeg etnosa i svoje kulture”.

U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.

Tako su u raznim promjenama, osipanjima i upornim nastojanjem i borbom za opstanak doživjeli – skoro tri decenije kasnije od ostalih Južnih Slavena – i zajedničku državu, Jugoslaviju, drugu, republiku, u kojoj će Istra pripasti hrvatskoj federalnoj jedinici.

Činilo se da su svi problemi riješeni i da unatoč porušenosti, žrtvama (proporcionalno manjim naravno u odnosu na svoju braću u ostatku prve Jugoslavije), osiromašenosti, zaostalosti i svim drugim izazovima – ipak počinje bolje vrijeme.

Decenijama i jeste bilo tako. Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu. Za one koji su se svim snagama tukli protiv asimilacije, propadanja, sporog nestanka, ekonomskih i svakih drugih teških okolnosti, to mora da je bila gotovo neshvatljiva promjena i uspostavljanje jedne neusporedive nove stvarnosti.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine