Krajem februara u Banjaluci je počela obnova „Kuće Milanovića“, najstarije građevine u strogom centru grada. Riječ je o objektu sagrađenom 1893. godine u kojem su živjeli članovi ugledne banjalučke trgovačke porodice Milanović. Gradske vlasti poručuju da je u pitanju izuzetno važan objekat koji ima i arhitektonski i ambijentalni značaj, a s obzirom na to da datira još iz perioda Austrougarske, on ima i istorijski značaj. Još nije detaljno poznato za šta će služiti kuća nakon obnove, ali postoje ideje da bude pretvorena u bibloteku, čitaonicu ili neku drugu vrstu kutka za ljubitelje knjige. Istovremeno, istoričari ukazuju na važnost ove kuće za kompletnu istoriju Banjaluke imajući u vidu, kako značaj i ulogu porodice Milanović, tako i događaje koji su se u njoj dešavali tokom proteklih decenija. A jedan od tih događaja, možda i najvažniji u novijoj istoriji Banjaluke je – „veleizdajnički proces“. Istoričari još nisu potpuno saglasni da li je sudski proces protiv nekoliko desetina srpskih prvaka u režiji austrougarskih vlasti od 1915. do 1917. godine vođen baš u objektu koji se danas obnavlja ili u susjednom, udaljenom tek nekoliko desetina metara, ali preovladava stav da se zloglasni proces događao baš u pomenutoj kući.

Banjalučki „veleizdajnički proces“ u kojem se na optuženičkoj klupi našlo 156 Srba počeo je u novembru 1915. godine, a završio se pravosnažnom presudom Vrhovnog suda u februaru 1917. godine. Na smrt je osuđeno 16 optuženika, 83 su dobila zatvorske kazne u rasponu od dvije do 20 godina tamnice (ukupno 768 godina robije), a ostali su oslobođeni. Petorica optuženika umrla su tokom sudskog procesa. Spomen krst posvećen petorici preminulih „veleizdajnika“ na groblju Sveti Pantelija u Banjaluci postoji i danas. Na njemu piše: „Javite Srbiji da je volim“.

Ni poslije 108 godina od „veleizdajničkog procesa“, istoričari nisu u potpunosti saglasni o značaju tog događaja, ali većina ih smatra da je riječ o procesu čiji je osnovni cilj bio obezglavljivanje srpskog nacionalnog pokreta u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i gušenje slobodarske ideje. Ti procesi bila su jedna od „specijalnosti“ austrougarskih vlasti, a širom BiH održano ih je čak 17. Na optuženičkim klupama našli su se ljekari, advokati, studenti, trgovci, domaćini, učitelji, sveštenstvo… Među najpoznatijima svakako su istoričar Vladimir Ćorović, zatim jedan od najomiljenijih profesora i direktora banjalučke gimnazije Vaso Glušac, ugledni srpski ljekar i kasnije jedan od osnivača ZAVNOBiH-a Vojislav Kecmanović, Atanasije Šola, kulturni radnik i političar koji je poslije Prvog svjetskog rata bio i na čelu Zemaljske Vlade BiH. Suđeno je i svešteniku Dušanu Subotiću kog su 1941. godine ubile ustaše zajedno sa tadašnjim vladikom banjalučkim Platonom.

Progon Srba u Bosni i Hercegovini počeo je odmah nakon sarajevskog atentata, a naročito sredinom 1915. kada je na čelo Zemaljske vlade imenovan Stjepan Sarkotić. On je ukinuo Uredbu o autonomiji crkve i škole u BiH, zabranio upotrebu ćirilice, zatvarao škole i srpska kulturna i prosvjetna društva. Nikada nije odgovarao za ono što je počinjeno pod njegovom vlašću. Ono što istorija slabije pamti je podatak da se na optuženičkoj klupi u Banjaluci zamalo našao najveći srpski književnik sa ovog prostora – Petar Kočić. Pomalo je bizarno da je Kočić suđenje koje je vođeno u stilu njegovog „Jazavca“ izbjegao jer je duševno obolio i završio u bolnici u Beogradu.

Kada je izrečena prvostepena presuda 22. aprila 1916. godine, i to samo dan uoči Vaskrsa, za Banjaluku je čula cijela Evropa. Jugoslovenski odbor i srpska vlada preko svojih diplomata upregli su sve snage da osuđenike spasu smrtne kazne. A onda je na scenu stupio španski kralj Alfons XIII. On je bio u rodbinskim vezama sa Habsburzima, a car Franjo Josif je nekoliko godina ranije uvažio nekoliko njegovih molbi za pomilovanje. Međutim, car nije htio ni da čuje za to. Čak je odbio i zahtjev pape Benedikta XV. Dolaskom Karla V na presto 1916. stvari počinju da se mijenjaju. On je 15. marta 1917. godine donio odluku o pomilovanju. U telegramu upućenom kralju Alfonsu XIII navodi: „Udovoljavajući Vašoj želji i iskreno radostan što mogu vršiti pravo pomilovanja, ukinuo sam šesnaestorici Bošnjaka smrtnu kaznu.“

„Umesto da serija veleizdajničkih procesa, a posebno suđenje u Banjaluci, budu instrument opravdanja austrougarske agresivne politike na Balkanu i započinjanja rata 1914. godine, proces se pretvorio u suprotno. Postao je dobar povod jugoslovenskoj propagandi da diskredituje austrougarsku vlast, a monarhiju prikaže kao okrutnu državu koja se bezobzirno obračunavala sa političkim protivnicima“, zabilježio je banjalučki istoričar Borivoje Milošević. Banjaluka nikad nije zaboravila ulogu španskog kralja u ovoj priči, pa mu je dala i jednu od ulica u užem gradskom jezgru. U ulicu Kralja Alfonsa XIII možete ući negdje na sredini Gospodske, čuvenog banjalučkog šetališta čiji je početak baš na mjestu gdje danas obnavljaju „Kuću Milanovića“.