U malim evropskim zemljama, akademije nauka su po pravilu prestižne institucije. Naslanjajući se na francusku tradiciju, u akademijama nauka su projektovani filteri najuže nacionalne naučne i umjetničke elite. Ipak, čini mi se da nema akademije nauka kod koje su inostrana percepcija i objektivna stvarnost u većoj distorziji nego kad je riječ o Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU). Još od famoznog i notornog Memoranduma, a naročito od nekih njegovih bizarnih interpretacija, u zagrebačkim, sarajevskim, prištinskim i inim medijima, SANU se zna predstavljati kao maltrene „glavni štab“ nekakve „duboke države srpskog šovinizma i velikodržavlja“. To zna da dovede i do nesvjesno komičnih posljedica. Jedna od anegdota iz Haškog tribunala kaže da je izvjesni tužilac htio da uvrsti prevod Memoranduma u jednu od optužnica, pa se navodno šokirao kad je pročitao njegovu englesku verziju, jer u tekstu kao takvom nije našao ništa što se rutinski pominjalo u njegovim medijskim interpretacijama.
S druge strane, već najmanje petnaest ili dvadeset godina, patriotskiji dio javnosti u samoj Srbiji sve glasnije kritikuje SANU. Naime, u tim godinama iz SANU se očito tendenciozno izbjegavalo reagovanje na (dnevno)političke teme. Takođe, indikativno je bilo da su kroz sve to vrijeme na čelu Akademije po pravilu ljudi iz prirodnih nauka koji, je li, obično manje imaju potrebu da se bave društvenim pitanjima. Takođe, među novim članovima su na svim glasanjima izrazito dominirali novi članovi iz odjeljenja za prirodne nauke. Za to bi moglo biti više razloga: od veće „posvađanosti“ scena društvenih nauka i umjetnosti, a u odnosno na svijet prirodnih nauka, preko pokušaja „objektivizacije“ važnosti naučnih doprinosa koje je kod prirodnih nauka jednostavnije do naročito cinične ideje da u SANU najlakše ulaze medicinari jer su akademici svakako ljudi u poznim godinama, kad im više treba medicinska njega, pa je zgodno među „kolegama akademicima“ imati stručnjake svih specijalnosti.
Uglavnom, šira javnost se u posljednje vrijeme i ne interesuje toliko za SANU, osim kad dođe vrijeme za izbor novih članova. Tako je ta tema otvorena i, evo, nepuna dva mjeseca pred izbornu skupštinu koja je zakazana za 7. novembar, pošto su objavljene liste kandidata za nove akademike, redovne, dopisne i inostrane, pa sad te liste razni komentarišu i „ocjenjuju“.
Kandidati za redovne članove Odjeljenja SANU za matematiku, fiziku i geonauke su Branislav Jelenković i Slobodan Marković, a za dopisne Magdalena Đorđević, Mirjana Ivanović, Antun Balaž, Stevo Stević, Dejan Prelević i Veljko Milutinović. Kandidat Odjeljenja hemijskih i bioloških nauka za redovnog člana SANU je Tanja Ćirković Veličković, a dopisnog Igor Pašti, dok je kandidat Odjeljenja tehničkih nauka za redovnog člana Vlada Veljković, a dopisnog Vesna Mišković Stanković, Branko Kolundžija, Branko Matović i Miroslav Dramićanin. Iz Odjeljenja medicinskih nauka kandidat za redovnog člana je Tatjana Simić, a za dopisne Branko Beleslin, Lazar Davidović, Gordana Kocić i Milan Nedeljković, a iz Odjeljenja jezika i književnosti za redovne su Zoran Paunović, Ljubinko Radenković, Slobodan Grubačić i Jovan Delić, a dopisne spisateljica Milena Marković, Marta Bjeletić i Gorana Raičević. Kandidati Odjeljenja društvenih nauka za redovne članove su Alpar Lošonc i Pavle Petrović, a za dopisne Slobodan Antonić, Milojko Arsić, Boris Milosavljević, Mirjana Rašević i Snežana Smederevac. Za redovne članove iz Odjeljenja istorijskih nauka kandidati su Dragan Vojvodić, Vujadin Ivanišević i Mira Radojević, a za dopisne Petar Krestić, Vesna Bikić, Igor Borozan, Bojana Krsmanović, Aleksandar Rastović i Ivan Jordović. Kandidati Odjeljenja umjetnosti za redovne članove SANU su Jelena Jovanović, Milan Marić, Sava Halugin, a dopisne Dejan Miljković, Aleksandra Vrebalov, Želimir Žilnik i Vida Ognjenović. Kandidati za inostrane članove SANU su Vladan Vuletić, Nikos Makris, Vesna Garović, Janko Ž. Nikolić i Drago Kekanović.
Ako se gledaju novinski naslovi, kandidati koji su privukli najveću pažnju bivaju vjerovatno Slobodan Antonić, Milena Marković, Želimir Žilnk, Vida Ognjenović i Drago Kekanović. Različiti su razlozi. Antonić, recimo, osim što je sociolog sa višedecenijskom akademskom karijerom, vrlo je plodan i aktivan publicista čiji tekstovi izazivaju kontroverze. Milena Marković je već godinama najvoljenija srpska pjesnikinja, ali je, takođe, za skorašnje standarde, dosta mlada za ulazak u SANU (u tim kalkulacijama se često zaboravlja koliko je, recimo, mlad bio Matija Bećković kad je primljen). Režiseri tek odnedavno ulaze u SANU, pa je to ljudima još uvijek neobično, bez obzira na neupitnost Žilnikovih dometa. Vida Ognjenović je bila visoko pozicionirana u politici, što takođe uvijek privlači pažnju. Kod Kekanovića je pak nekima indikativno da je predložen za inostranog člana, mada mu se kao piscu nikada nije osporavala pripadnost srpskoj književnosti, bez obzira na mjesto stalnog boravka.
Uglavnom, početkom novembra, netom nakon globalnih izbora koji potresaju čitav svijet (američki predsjednički, naravno), na programu će biti i izbor novih članova SANU koji teško da će imati ikakve vidljivije posljedice izuzev eventualne nove male medijske bure, odnosno povećane dobrobiti u privatnim životima izabranih kandidata i kandidatkinja u kontekstu socijalnog statusa i akademske „apanaže“.
