Hrvatska ulazi u zadnju godinu stabilne vladavine Andreja Plenkovića koji uz pomoć manjina i pokojeg žetončića ispalog iz džepova oporbenih stranaka uspješno odrađuje posljednju godinu sada već osmogodišnjeg mandata. I dok je aktualni mandat osvojio iznenađujuće glatko, bez ikakve potrebe za velikim i teškim pregovorima s koalicijskim partnerima, sve je izglednije da to više neće biti u stanju. Nebrojena uhićenja HDZ-ovih visokih dužnosnika u protekle četiri godine upotpunjena s rapidnim padom životnog standarda i općim nezadovoljstvom građana u čitavoj EU značajno su smanjili šanse HDZ-u da i ovoga puta sastavi vladu bez znakovitih ustupaka nekoj od trenutno oporbenih stranaka. A znakoviti ustupci su upravo ono što Plenković, navikao na potpunu kontrolu nad svime, najviše mrzi. Upitno je i s kim bi Plenković mogao sastavljati sljedeću vlast ako manjinski zastupnici ne budu dovoljni. Iako mu i SDP i Možemo nisu prihvatljivi, negativni osjećaju koje gaji prema njima nisu ni blizu onome što Plenković misli o Mostu i Domovinskom pokretu koji mu, osim dvojca s ljevice, ostaju kao jedini mogući partneri za novi četverogodišnji mandat.
O Plenkovićevom odnosu s Mostom znamo sve, otkad ih je izbacio iz Vlade zbog njihove podrške zahtjevu za smjenu ministra financija Marića, oni su za njega oličenje onoga najgoreg u politici. Plenković, odgojen po briselskim normama, otada ih naziva populistima, prevarantima, lažljivcima, političkim niškoristima, bez ikakvog plana i programa i ne propušta priliku istaknuti kako nikakva koalicija s njima ne dolazi u obzir u bilo kojem obliku. S druge strane, Mostovi prvoborci Grmoja i Petrov mu u tome pomažu i sa svoje strane ističu da nikakva koalicija s HDZ-om ne dolazi u obzir. Doduše, to su govorili i nakon njihove prve epizode s Karamarkom, pa su vrlo brzo osvanuli u novoj HDZ-ovoj vladi. Od tih vremena se doduše štošta promijenilo, a Mostu se pridružio i bračni par Raspudić Selak koji je u Mostove političke strategije uveo dosta svoga štiha. Od tada, dojam je da Most aktivno cilja na dugotrajni boravak u oporbi kao najsigurniji i najunosniji oblik političkog djelovanja.
Druga stranka o kojoj će Plenković najizglednije ovisiti ukoliko HDZ ostvari iole slabiji rezultat nego prošli put je svakako Domovinski pokret. O toj stranci Plenković, ako nema gore mišljenje nego o Mostu, nema ni značajno bolje, radi se o nijansama prezira koji vrlo često i vrlo javno iskazuje. Započelo je još u doba kada je tu stranku vodio Škoro, a nastavilo se i s Penavom kao čelnim čovjekom Domovinskog pokreta. Plenković ih je osuđivao za poticanje na terorizam, radikalno desničarenje, a u Saboru njegove saborske zastupnike otvoreno naziva lažljivcima i neznalicama. Naravno, i njima kao i svima ostalima Plenković lijepi etiketu populista ne bi li tako sebe prikazao kao jedinu validnu opciju na izborima.
Nema nikakve sumnje da bi Plenković najradije izbjegao Domovinski pokret jer s njima u vladi nikada ne bi bio miran kao što je danas s manjinskim zastupnicima ili primjerice Radimirom Čačićem. Domovinski pokret imao bi svoje zahtjeve u vezi s braniteljskom populacijom, pravima manjina, imigracijom, poljoprivredom… Sve što danas Domovinski pokret pokušava progurati na ulici Plenković bi sutra imao u vladi, a to je nešto što on svakako ne podnosi. S druge strane, ako HDZ ostvari lošiji rezultat može se dogoditi da ne bude izbora. Da situacija bude ili Domovinski pokret ili oporba. Tada nema puno mjesta kalkulacijama i nastupa instinkt opstanka na vlasti. U tom trenutku Plenkovićevi osobni animoziteti postaju nebitni jer o vlasti ovise stotine tisuća HDZ-ovih članova koji imaju razne vrste koristi od stranačke vladavine. Tada se može očekivati poprilična transformacija Plenkovićeve retorike i prigodno skretanje prema desno ne bi li se izbalansirale razlike koje postoje. U tome bi Plenkoviću mogla pomoći i politička realnost, a ona je takva da diljem Europe desne stranke odnose pobjedu, čak i u onim državama u kojima je to donedavno bilo nezamislivo. Pa ako je u jednoj Nizozemskoj pobjedu odnio jedan Gert Vilders, onda i u Hrvatskoj na vlasti može biti Domovinski pokret. Posebno će zanimljiva biti situacija ako Plenkoviću osim Domovinskog pokreta bude trebalo još podrške u vidu nacionalnih manjina. Tada se otvara gotovo nezamisliva situacija u kojoj bi pod istim krovom u Banskim dvorima egzistirali i Plenković i Penava i saborski zastupnici manjina.
Kako bi to moglo izgledati teško je uopće zamisliti, ali rezultati izbora su ti koji će nam reći što je realno i moguće. Dok izborna utakmica traje, svi su politički neprijatelji, ali kad se glasovi zbroje, onda sve kombinacije postaju moguće, pa čak i one koje danas zvuče potpuno nevjerojatno.
