Kada je 28. aprila 2022. godine Sud BiH osudio nekadašnjeg komandanta Trećeg korpusa bošnjačke Armije BiH Sakiba Mahmuljina na osam godina zatvora zato što nije spriječio ubistva i nečovječna postupanja pripadnika odreda „El Mudžahid“ na području Vozuće kod Zavidovića tokom rata u BiH, reagovanja u Republici Srpskoj bila su dvojaka. Dominiralo je razočarenje, jer je za tako gnusne zločine koji su sadržavali i ritualna odsijecanja glava izrečena sramotno niska kazna, a u drugom planu ostala je mala doza zadovoljstva ovakvim ishodom jer se prvi put otkako postoji pravosuđe na zajedničkom nivou dogodilo da jedan visokopozicioniran oficir bošnjačke armije uopšte bude osuđen.

Do tada su ili bivali oslobađani ili su procesi protiv njih odugovlačeni unedogled. Neki od tih procesa i dalje su u toku, poput suđenja za zločin nad vojnicima JNA u Dobrovljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine ili, pak, onaj za zločine nad Srbima na području Bosanske krajine, gdje je prvooptuženi general Atif Dudaković.

Mahmuljin je, nakon izricanja presude, pušten da ide kući i da čeka poziv za izdržavanje kazne. Nekoliko mjeseci javnost je bila uskraćena za informacije o tom slučaju, a onda je na pomenuto razočarenje niskom kaznom u Srpskoj stiglo još jedno – osuđeni ratni zločinac nije se javio na poziv za odlazak u zatvor, nego je otišao u Tursku, navodno na liječenje, gdje je nestao bez traga.

Suđenja za ratne zločine jedan su od glavnih kamena spoticanja sveukupnih odnosa među narodima u Bosni i Hercegovini. Zlu krv prvo je posijao Haški tribunal, optužujući uglavnom Srbe i izričući drakonske kazne optuženicima, istovremeno oslobađajući glavne bošnjačke, hrvatske i albanske protagoniste ratnih dešavanja devedesetih. Na hašku praksu nadovezale su se pravosudne institucije u Sarajevu, Tužilaštvo i Sud BiH, čije postojanje nije ni predviđeno Dejtonskim sporazumom, nego su osnovane odlukama visokog predstavnika, što je još jedan u nizu bosanskih apsurda. Sarajevsko pravosuđe nastavilo je po haškom receptu, optužujući i osuđujući uglavnom Srbe, pa je presuda Mahmuljinu praktično incident, potpuno neuobičajena pojava, raritet…

Selektivna pravda koju sprovodi bh. pravosuđe razlog je žestokog nezadovoljstva u Republici Srpskoj koje je u jednom momentu preraslo u institucionalnu borbu, pa je republički parlament donio odluku o raspisivanju referenduma na kojem su građani trebali da se izjasne o tome da li prihvataju postojanje Tužilaštva i Suda BiH. Odluka o tom referendumu, međutim, nestala je u službenim skupštinskim ladicama, nešto slično kao što je i Sakib Mahmuljin iščezao u Turskoj.

Sud BiH je za dvije decenije postojanja Srbe osudio na ukupno 2.450 godina zatvora, dok su optuženici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti zajedno osuđeni na nešto manje od 900 godina. Ta disproporcija nije u skladu sa onim što se dešavalo tokom rata, tvrde u Republici Srpskoj, naročito imajući u vidu da nikada niko nije osuđen za zločine nad Srbima u Sarajevu ili Podrinju, regijama koje svakako pripadaju u red kritičnih tačaka građanskog rata u Bosni.

Potrebno je biti maksimalno korektan pa pomenuti da se zna dogoditi da ovaj sud oslobodi i ponekog Srbina optuženog za ratni zločin, što u Banjaluci takođe počesto ocjenjuju kao incident. „Sve ovo nam daje za pravo da Sud BiH smatramo političkim sudom čiji je osnovni cilj i namjera procesuiranje Srba“, kaže Viktor Nuždić iz Centra za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske.

Ova institucija već godinama prikuplja, obrađuje, dokumentuje i publikuje različita izdanja koja se tiču ratnih zločina nad Srbima. Najobimniji je svakako „Atlas zločina nad Srbima“ u kojem su pobrojana sva stratišta, a letimičan pogled na taj spisak otkriva da za većinu tih zlodjela nikada niko nije odgovarao, počev od onog u Sijekovcu (mart, 1992), preko smrti banjalučkih beba (ljeto, 1992), pa sve do Dobrovoljačke ulice i Tuzlanske kolone i već pomenutih Sarajeva i Podrinja.

Zločini na Ozrenu spadaju u posebnu kategoriju jer se ističu po brutalnosti i činjenici da su ih počinile osobe koje nisu iz BiH. Zloglasni odred „El Mudžahid“ činili su ratnici iz Jemena, Afganistana, Saudijske Arabije, Sirije, Alžira i drugih arapskih zemalja. Bošnjački vojni vrh, ali i dio intelektualaca i medija, bili su u proteklom periodu skloni da te ljude nazivaju „braniocima Bosne“, iako su rodom sa Bliskog istoka, istovremeno nazivajući vojnike Vojske Republike Srpske rođene u Bihaću, Zenici ili Sarajevu – agresorima. Tu vrstu apsurda, međutim, u zemlji poput BiH, nemoguće je ispraviti.

Ipak, do Sakiba Mahmuljina koji već dvije godine „ljetuje“ u Turskoj nije tako nemoguće doći, no, sudeći po svemu navedenom, ključni problem je volja, kako politička, tako i ona u policijskim i pravosudnim organima. Iako je Ministarstvo pravde u Sarajevu u više navrata tražilo informacije od turskih kolega o statusu Mahmuljina u toj zemlji, odgovor nisu dobili. Ili jesu, ali informacije o tome nisu stigle u javnost.

U slučaju slanja urgencija u Tursku bar forma je ostala zadovoljena. Apeli porodica žrtava i dalje će odjekivati uprazno.