Priča o rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a sedmicama je plijenila pažnju regionalne javnosti. Najviše zahvaljujući diplomatskom i medijskom djelovanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Glavnu ulogu cijelo vrijeme igrao je Beograd. Zbog svega, u drugi plan su pali odnosi i događaji u zemlji na čijoj teritoriji se Srebrenica nalazi, iako je jedan dio Bosne i Hercegovine, onaj bošnjački, i bio, uz predlagače dokumenta, Njemačku i Ruandu, pokretač ove akcije. A baš bi po zemlju Bosnu jedino i moglo da bude nekih posljedica. I to dijametralno suprotnih od onoga što su očekivali predlagači.

Prije svega, njujorška drama sa rezolucijom do tančina je razobličila rasulo u diplomatiji ove zemlje. Ambasador BiH u UN-u Zlatko Lagumdžija sve što je radio u Njujorku izveo je bez saglasnosti srpske strane. Spoljna politika BiH, po dejtonskom Ustavu, isključivo je u nadležnosti Predsjedništva koje odluke iz te oblasti mora da donosi konsenzusom. Međutim, rezolucija nikada nije došla na dnevni red tog organa. Lagumdžija je sve poteze povlačio u koordinaciji sa bošnjačkim i hrvatskim članom Predsjedništva, Denisom Bećirovićem i Željkom Komšićem, potpuno ignorišući stavove srpskog člana Željke Cvijanović. Na to su ukazali gotovo svi srpski političari iz BiH, ali i sam Vučić dok je lobirao u Njujorku, a da je ta vrsta kampanje donekle napravila rezultat, govori i činjenica da je dio predstavnika zemalja koje su ostale uzdržane ili bile protiv rezolucije, u svojim diskusijama ukazao upravo na fakt da u samoj BiH nije bilo zajedništva po tom pitanju. Uzalud je, međutim, što o tome vode računa u jednoj Namibiji, ali ne i u Sarajevu. Odnosi u spoljnoj politici BiH toliko su uzdrmani da su šanse da ikad budu svedeni u ustavom propisane okvire gotovo nikakve.

Druga posljedica tiče se rezultata glasanja. Bošnjačka politička, intelektualna i medijska elita, koliko god to proteklih dana pokušavala da prikrije, ostala je šokirana činjenicom da za rezoluciju nije glasala ni polovina članica UN-a. Srpska strana je, pak, uz 19 glasova protiv na svoju stranu prigrlila i one uzdržane, a i one koji nisu glasali, pa su u Banjaluci i drugim gradovima Republike Srpske nekoliko dana nakon glasanja osvanuli bilbordi sa „košarkaškim“ rezultatom 109:84. Iako su i jedna i druga strana na određen način proglasile pobjedu, sasvim je jasno da je u ovom slučaju poražena jedino zemlja koja bi trebalo da bude zajednička.

„Ovim je na svjetskom nivou nakon pravnog konsenzusa koji je izražen kroz presude suda oformljenog od strane Ujedinjenih nacija, postignut i politički konsenzus po pitanju genocida koji je izvršen u Bosni i Hercegovini, odnosno u Srebrenici. Mišljenje onih koji se nalaze izvan postignutog pravnog i političkog konsenzusa uopšte nije relevantno“, naveo je Komšić nakon glasanja očigledno ne razumijevajući značenje riječi konsenzus.

Preciznije, Komšić tu riječ tumači na način kako je primjenjuje i u Predsjedništvu.

Jer, kao što konsenzus nije 2:1, tako ne može biti ni 109:84, a ako se na to doda Vučičev argument da u zemljama koje nisu podržale rezoluciju živi dvije trećine svjetskog stanovništva, onda rezultat glasanja može biti sve, samo ne konsenzus.

Pomenuo je Komšić i da je rezolucijom „zaokružena priča“ o Srebrenici, a kako je „zaokružena“, mogao je saznati dok je putovao kući iz Njujorka. Banjaluka je, naime, najavila upućivanje sporazuma o mirnom razdruživanju Sarajevu, a za te potrebe Vlada Republike Srpske već je formirala radnu grupu koja ima zadatak da do kraja juna sačini sporazum. O tome da u Banjaluci niko ili gotovo niko ne misli da je u Srebrenici počinjen genocid već je postalo bespredmetno uopšte pisati ili pričati. Ostaje samo pitanje kako to Komšić misli da je rezolucijom bilo šta „zaokruženo“.

Treća posljedica, možda i najvažnija, tiče se one kategorije koju često nazivaju – obični građani. Rezolucija je sedmicama bila centralna tema rasprava na društvenim mrežama što je sasvim očekivano, ali nije sve ostalo samo na vebu. O „genocidnoj etiketi“ koja je prizivana u političkim nadgornjavanjima, pričalo se čak i na slavama i sličnim okupljanjima. Tri decenije nakon završetka rata među „običnim građanima“ počeo je da se osjeća nemir.

Najgore od svega je što ništa ne sluti da će bilo šta da se promijeni.

Sljedeće godine uslijediće obilježavanje tridesete godišnjice srebreničkog zločina. Svaka „okrugla“ godišnjica Bosni je donosila novu krizu koja je za rezultat imala sve manje države, a sve više podozrenja, nepovjerenja, teških riječi.

Nakon desete godišnjice tenzije u zemlji su splasnule, nakon dvadesete su se dramatično rasplamsale. Šanse da ovakva BiH preživi tridesetu danas se mogu izmjeriti u promilima.