Ovogodišnje izdanje glazbeno-scenske manifestacije Večeri na Griču u svoju je završnicu ušlo uprizorenjem opere „Regoč“, nastale po motivima istoimene bajke Ivane Brlić-Mažuranić, a osmišljene od Umjetničke organizacije Euterpa i Udruge za promicanje kulture „DUD“. Izvedbom predstave čiju fabulu velikim dijelom oblikuju vile, divovi i personificirane prirodne ili astronomske pojave i čije su poruke ispunjene djetinjom vedrinom i nadom, Večerima na Griču pošlo je za rukom kostimografijom i pripovjednom tehnikom ostvariti atmosferu kojom je zagrebački Gornji grad, odnosno Grič iz uloge elitnog centra grada i države, političkih vlasti i visoke umjetnosti, makar na jednu večer vraćen više stoljeća u prošlost, u staro vrijeme kada Zagreb još nije bio glavni, a niti jedinstveni grad. Riječ je o vremenu kada je glavnina Gornjega grada, uključivo s prostorom današnje galerije Klovićevi dvori u kojoj je predstava izvedena, nasuprot „službenom“ i sakrosanktnom Kaptolu, činila dio pučkoga Gradeca, prostora još uvijek na pola puta između urbanog i ruralnog unutar kojeg su se, kroz život i dalje usklađen s prirodom, odvijale narodne igre i oživljavale predaje. To je onaj Gradec poznat iz djela Augusta Šenoe čijeg mentaliteta, dakako, ne bi bilo bez onog još starijeg, oživljavanog i za budućnost očuvanog u pričama Ivane Brlić-Mažuranić, a u kojem vile, patuljci, duhovi, divovi i ostala bića iz tradicijskih vjerovanja kao da su ravnopravno živjela uz lokalno, ljudsko stanovništvo. Djelo Ivane Brlić-Mažuranić Večerima na Griču, a i čitavom Griču, tako je pružilo mogućnost za ostvarivanje one vrste čarobne atmosfere toga prostora, na najljepši način sažete u stihovima Antuna Gustava Matoša ispisanim na obilježju preko puta njegova najpoznatijeg spomenika, smještenog svega nekoliko desetaka metara dalje od Klovićevih dvora: „Idite noću na Grič i kao iz misterijskog fonografa čut ćete poruku toga grada, te zemlje, tog naroda“.

Večeri na Griču su se postavljanjem Euterpine izvedbe u svoj repertoar pridružile obilježavanju velike, 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, koja je dala vjerojatno najsnažniji pečat domaćoj kulturnoj produkciji ove godine, a glazbenim sladokuscima su ponudile vlastiti oblik reinterpretiranja njezina literarnog djela, proteklih godina viđanog u formi slikovnica, animiranih i igranih filmova, a recentno i stripova, murala itd.

Uprizoren kao opera, „Regoč“ još jednom dokazuje Ivanu Brlić-Mažuranić kao multimedijalnog umjetnika, s neograničenom širinom mogućnosti njezinih djela u generiranju novih oblika inspiracije i kreativnosti. Isto tako, aktualizacija njezina opusa povodom ove godišnjice ponovno pruža i priliku za shvaćanje Ivane Brlić-Mažuranić šire od stalnog epiteta „hrvatskog Andersena“ i kreatora autorskih, generacijama djece omiljenih zapleta, likova i pouka, već i kao popularizatora etnologije i skupljača narodne predaje, jer motivi i likovi njezinih su priča puno drevniji od vremena u kojem je ona sama živjela i radila, iz čega proizlazi i potreba da ih se ne doživljava kao (isključivo) dječju literaturu.

Moglo bi se stoga reći da, kao što Ujedinjeno Kraljevstvo ima Šekspira i njegove vještice-suđenice u „Magbetu“ ili pak Njemačka Vagnera i njegove Valkire u „Prstenu Nibelunga“, tako i mi imamo Ivanu Brlić-Mažuranić s bajkama o vili Kosjenki i brojnim drugim likovima sličnoga podrijetla, očito podjednako primjenjivim i za operne aranžmane, a koji ujedno služe i kao dokaz utjecaja drevnih, pretkršćanskih mitova na formiranje modernoga kulturnog imaginarija svih velikih europskih skupina naroda. Slično Švabovim „Pričama iz klasične starine“ koje su imale za cilj podsjetiti na antičku mitološku baštinu kao korijen pripovjednih tehnika čitave Europe, Ivana Brlić-Mažuranić je pričama o Regoču i Kosjenki, Jaglencu i Rutvici, Potjehu, Maliku Tintiliniću i drugima ciljala na uspostavu putokaza ka pričama iz slavenske starine odnosno „davnine“, kao temelju kulture (južno)slavenskog dijela Europe. Glede bogatstva programa kojim se ove, a i prethodnih godina osigurava sjećanje na njezin rad, možemo zaključiti da je u svom naumu i uspjela.

Stoga se ponovno može pojaviti i nada da će pojačani interes za djelo Ivane Brlić-Mažuranić pridonijeti i jačem zanimanju za u znanosti i obrazovanju inače nepravedno zapostavljen staroslavenski, pretkršćanski mitološki korpus, izvorište nebrojenih i danas maglovito prisutnih običajnih praksi kod svih južnoslavenskih naroda. Priča o divu Regoču i vili Kosjenki tako nam, u svom izvorniku, a i ovoj opernoj obradi, primarno prenosi važnost zanimanja za najraniju narodnu tradiciju, baš kao i cjelokupni opus Ivane Brlić-Mažuranić. Tim više, jer baš kao što su od gomila naoko bezvrijednog kamenja radom diva Regoča nastale zidine grada Legena, tako je i od mnoštva priča, vjerovanja i običaja, zahvaljujući katkad intuitivnom, a katkad promišljenom djelovanju naroda kroz stoljeća nastalo ono što se danas naziva njegovom kulturom, baštinom itd. U tom smislu, osim što predstavljaju skladno djelovanje parnjaka utjelovljene fizičke moći i misaone moći, karakteristično za svijet usmene narodne tradicije, Regoč i Kosjenka su i prikazi emocionalnog, odnosno racionalnog uma koji prilikom rada s elementima pučkih vjerovanja uvijek moraju biti istodobno prisutni. Uz takav odnos prema baštini ne samo da ćemo, poput Kosjenke, među gomilom kamenja pronaći i nekolicinu dijamanata, već ćemo i, poput Regoča, shvatiti važnost samoga kamenja tj. svakog kamena pojedinačno.

U našem je podneblju ovakav pristup dodatno potrebno naglašavati, budući da se ovdje tradicijom bavimo glavninom samo kako bismo je svojatali ili je nastojali učiniti ekskluzivno našom, najčešće nacionalnom ili pak regionalnom, upravo onako kako su u „Regoču“ prikazane dvije zavađene skupine seljaka čije prepirke glase: „Mlin je naš!“ –„Kako kad je zemlja naša?“; „Ali žito je naše!“ –„Da, ali je voda naša!“ –„Mi smo tu prvi došli!“ –„Jer smo vam mi pokazali put!“.

Tko, međutim, razumije načine na koje kulturna baština nastaje, mora biti svjestan da ona ne može biti isključivo nečija, baš kao što ni tzv. nacionalne kuhinje nikad ne mogu pripadati samo jednom narodu ili državi. Ipak, i svijet u kojem će takav stav prevladavati trebao bi biti lako zamisliv, makar, kao što to Ivana Brlić-Mažuranić nerijetko navodi u svojim bajkama, uz pomoć mašte, jer mašta je ništa drugo do, u kontekstu primarno djeci namijenjenih izvedbi, pandan pojmu ideala iz svijeta odraslih. A graditi ideale u realnosti inicijalno jest teško, ali zbog snage njihovih posljedica itekako vrijedno truda, osobito imamo li na umu citat još jednoga pisca čuvara kulturne baštine, Redžinalda Skota, o mašti koja „učiniti može da gospa na viteza liči, ljuska orahova na barku pozlaćenu, koliba na palaču velelepnu, da mlad star izgleda i star kao mlad“. Dakle, uvodnim riječima Regočeve Kosjenke iz bajke i opere – zažmirite i u goste pozovite maštu…