Zvaničnici EU u martu će odlučiti da li je BiH spremna za početak pregovora o pridruživanju sa Briselom. Iako je evropski put tema koja je počesto prilično trivijalna u političkim odnosima u zemlji, sve sluti da su lideri u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci sada odlučni da do trećeg mjeseca ubijede evropske birokrate da je BiH spremna za razgovore o ulasku u „evropsku porodicu“. Kao znak dobre volje predstavnicima EU sa Ursulom fon der Lajen na čelu, koji su početkom prethodne sedmice posjetili Sarajevo, ponuđen je dogovor sa sastanka u Laktašima, na porodičnom imanju Milorada Dodika. Sve je, međutim, palo u drugi plan nakon što je hrvatski premijer Andrej Plenković odbio da, sa fon der Lajenovom i holandskim premijerom Markom Ruteom, dođe na sastanak u Predsjedništvo BiH, a sve zbog toga što je tamo trebalo da ih ugosti Željko Komšić. Šta se zaista dogodilo i zbog čega, pitanje je na koje ovih dana sve strane u BiH žele dati odgovore. I dok sarajevski političari, i njima naklonjene struje iz Mostara i Banjaluke, tvrde da je Plenković ponizio institucije BiH, hrvatska linija, kao i srpska strana, smatraju da je premijer Hrvatske simbolički udario šamar Komšiću koji je posebno odjeknuo u Zagrebu, a posredno i u samom Briselu.
Podsjećanja radi, Željko Komšić je sarajevski političar koji je prvo bio u SDP-u BiH, a zatim je osnovao vlastitu stranku, Demokratsku frontu. Kako se izjašnjava kao Hrvat, nema nikakvih prepreka da se kandiduje za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, iako ne dolazi iz stranke sa takozvanim hrvatskim predznakom, što je trenutno u BiH, bar kad su jače partije u pitanju, samo HDZ BiH, partnerska stranka Plenkovićevog HDZ-a. Kako na teritoriji Federacije BiH i za kandidate iz reda Hrvata mogu da glasaju svi građani tog entiteta, brojnost Bošnjaka u odnosu na Hrvate uticala je na to da Komšić već četvrti put u proteklih 20 godina biva izabran za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Svih tih 20 godina takvu praksu HDZ BiH ocjenjuje kao klasičnu uzurpaciju pozicije koja pripada „iskonskim“ Hrvatima. Sada se, simboličkim „šamarom“, na tu priču, pred važnim ljudima iz Brisela, nadovezao i sam Plenković. Još ranije je o tome otvoreno govorio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović. „To je stvarno već jedna perverzija i travestija volje biračkog tijela. To tako dalje ne bi smjelo ići“, rekao je nedavno. Ni on, ni Plenković ne mare previše za nespornu činjenicu – Komšić u tu spornu fotelju je svaki put biran u skladu sa Ustavom BiH i zakonima ove zemlje. Da li je on pravi Hrvat, nije stvar zakona.
Otuda je i jedna od najvažnijih tema na pomenutom sastanku u Laktašima bio izborni zakon. Osim stvari poput skenera na biralištima, većeg cenzusa ili obaveznog glasanja, lideri vladajuće koalicije dogovorili su i drugačiji izbor članova Predsjedništva i to, kako su naveli, „po modelu koji predlaže HDZ BiH“. Dva dana kasnije Dragan Čović je saopštio šta podrazumijeva taj izuzetno komplikovani model za čije bi objašnjenje bilo potrebno napisati feljton. U najkraćem i najprostije rečeno, on bi garantovao da na svakim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH pobijedi kandidat HDZ-a BiH, što znači da se nikad više ne bi mogao dogoditi slučaj „Komšić“. Za provođenje dogovora dat je optimističan rok – kraj februara, ali razvoj situacije nakon sastanka u Laktašima nagovještava ne da rok neće biti ispoštovan, nego da uopšte neće biti sproveden u djelo. Zasluge za to idu na adresu najprije američke ambasade koja se direktno umiješala u priču, a zatim i na račun stranaka iz Sarajeva koje su počele da, žargonski rečeno, povlače ručnu.
Vremena ponestaje, ali ga ima sasvim dovoljno da se do famozne martovske odluke stvari promijene. No, čak i da se političari dogovore o svim temama na kojima se danas razilaze, to ne garantuje da će im evropski birokratski aparat dati zeleno svjetlo za početak pregovora. Od sredine decembra., kada je EU odobrila pregovore Ukrajini, zemlji koja je u ratu, i koja nema jasne granice, te Moldaviji, koja takođe ima problema sa vlastitom teritorijom, a odbila BiH, evroentuzijazam u ovoj zemlji, kojeg ni do tada nije bilo u pretjerano velikim količinama, naglo je splasnuo.
Posljednja istraživanja javnog mnijenja u Republici Srpskoj otkrila su da samo 38 odsto građana podržava ulazak BiH u EU, što je ogroman pad u odnosu na istraživanje sprovedeno prije ovog u novembru, kada je taj procenat iznosio 54 odsto. Vlasti u Banjaluci to su opravdale sankcijama koje su pojedine evropske zemlje uvele republičkim zvaničnicima.
Zanimljivo je da su pojedini analitičari tu decembarsku odluku Brisela ocijenili kao „šamar“, istom riječju kojom ovih dana ocjenjuju potez Andreja Plenkovića.
Problem je, tvrde upućeni, što, ma šta političari iz BiH pričali i koliko god se zaklinjali u evropski put, ova mala zemlja je za EU važna samo deklarativno, dok je ozbiljna većina u Briselu pri stanovištu da u svoje društvo ne mogu da prime „državu slučaj“. I takva ocjena je, u suštini, najbliža realnosti. Jer, kako drugačije nego „slučajem“ nazvati zemlju u kojoj i dalje postoji nešto što se zove „visoki predstavnik“ ili u čijem Ustavnom sudu i dalje ključni paket u odlučivanju drže tri stranca. Kada se to ima na umu, svaka priča o evropskom putu pretvara se u iluziju.
