Kada je krajem maja 2021. Austrijanac Valentin Incko podnio ostavku na mjesto visokog predstavnika u BiH, mediji u ovoj zemlji su za tili čas saznali i ime njegovog nasljednika. Kristijan Šmit nije bio nepoznanica u društveno-političkim krugovima u BiH, a fakt da će Austrijanca naslijediti Nijemac odmah je izazvao negativne komentare u „antigermanskom“ dijelu javnosti. Međutim, tih dana malo ko je mogao da nasluti kakav politički haos će izazvati postavljanje Šmita na poziciju koja u jednom dijelu ove zemlje simbolizuje ništa drugo nego međunarodni protektorat.

Nakon što je Šmita imenovao Savjet za implementaciju mira, fantomsko tijelo koje čine ambasadori najjačih zemalja svijeta u Sarajevu, a ne Savjet bezbjednosti, kako je to predviđeno relevantnim dokumentom kao što je to Dejtonski sporazum, uslijedila je snažna reakcija iz Banjaluke. Imenovanje Šmita, istine radi, našlo se na dnevnom redu u Njujorku, ali su se njegovom postavljanju usprotivili Kina i Rusija, zbog čega nije donijeta odgovarajuća rezolucija. Stav dvije moćne svjetske sile osokolio je vlasti u Republici Srpskoj da Šmita – ne priznaju. I takav status kvo, iako je Nijemac u međuvremenu stigao u Sarajevo i iako ga mnogi smatraju za visokog predstavnika, na snazi je i danas.

Dvije godine nakon tih događaja, Banjaluka ne samo da ne priznaje Šmita, već najavljuje donošenje uredbe kojom će biti propisano da, ako Nijemac stupi na teritoriju Republike Srpske, odmah će biti uhapšen i protjeran. Iako u medijskim istupima tvrdi da nije zabrinut zbog takvog načina djelovanja, ipak djeluje da je Šmit prilično bijesan zbog činjenice da se pola države u kojoj je „protektor“ ponaša kao da on ne postoji.

Iz tog razloga je vijest od početka avgusta da je Njemačka odlučila da obustavi četiri infrastrukturna projekta u Srpskoj u vrijednosti od 105 miliona evra u Banjaluci protumačena kao „osveta njemačkog turiste“, kako Šmita u Srpskoj naziva veći dio medija i političara.

Diplomate, bivše i sadašnje, visokog ranga, ovih sedmica vole da kažu da je zvanični Berlin odlučio da značajno pojača svoje prisustvo na Balkanu, najviše iz razloga što im na drugim krajevima svijeta to ne ide baš najbolje od ruke. Jedan od njih je bivši šef jugoslovenske diplomatije Vladislav Jovanović koji smatra da je Njemačka bila ključna zemlja u razbijanju nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, ali i jedina država u Evropi koja je nad Srbima izvršila tri agresije, dvije vojnim putem i jednu političkim i diplomatskim sredstvima. Ta treća, tvrdi, traje i danas.

Drugi, pak ukazuju na činjenicu da su se, otkada postoji postratna BiH, na poziciji visokog predstavnika uglavnom smjenjivali Nijemci i Austrijanci (Petrič, Švarc-Šiling, Incko, Šmit). Treći u svojim analizama naglašavaju važne istorijske momente, počev od Berlinskog kongresa i aneksije BiH od strane Austrougarske, izbijanja Prvog svjetskog rata, za šta su Nijemci optužili Srbe, te događaja u Drugom svjetskom ratu koji je, smatraju, bio prilika za osvetu istim tim Srbima jer su izazvali rat nakon kojeg je nestalo veliko njemačko carstvo. Jednu od najboljih slika veze Nijemaca i Srba u dva svjetska rata prije desetak godina dao je Muharem Bazdulj u tekstu „Srećan rođendan, gospodine Hitler“ objavljenom u beogradskom Vremenu. Bazdulj je tada otkrio fotografiju na kojoj Adolf Hitler posmatra tablu posvećenu Gavrilu Principu koju mu je njegova vojska donijela iz okupiranog Sarajeva u aprilu 1941.

„Na dan 21. aprila, agencija Asošijeted pres javlja iz Berlina kako je iz nacističkog štaba na Balkanu stigla informacija da je spomen-ploča kojom se komemorira Sarajevski atentat juče predana Hitleru i to od strane jednog od prvih njemačkih vojnika koji su ušli u taj jugoslovenski grad. Objavljeno je i da će ploča biti javno izložena u muzeju kao ′dokaz srpske zločinačke krvave krivice za Svjetski rat′“, naveo je tada Bazdulj.

Vladislav Jovanović će reći da je Nјemačka oduvijek prisutna na prostorima Balkana. Manje, ili više. „Oni svoje interese na ovim prostorima pokušavaju sprovesti u posljednjih 150, pa čak i 200 godina. U nekoliko navrata oni su ih demonstrirali i silom. Recimo, u prošlom vijeku, samo je Srbija tri puta bila na njihovom udaru. Ti njihovi interesi se kreću od ekonomskih, preko geopolitičkih do istorijskih“, smatra ovaj diplomata.

Da li je baš sukob Kristijana Šmita, koji ima problem sa legitimitetom, i Republike Srpske, prije svega Milorada Dodika, koji ima problem sa zapadnim sankcijama, početna tačka novog velikog istorijskog poremećaja odnosa Srba i Nijemaca danas je možda i pretenciozno reći. Ono što se ipak ozbiljno mora sagledati jeste da su ovih dana u odnosu Berlina i Srba, odnosno Balkana, pisala čak tri ugledna njemačka lista.

Frankfurter algemajne cajtung objavio je tekst u kojem je navedeno da „Rusija u Evropi može da se osloni na tri saveznika – Mađarsku, Srbiju i polovinu BiH, koja je pod kontrolom Srba“. Autor Mihael Martens piše da su oni naklonjeni Vladimiru Putinu, doduše u različitim nijansama. Berlinski Tagescajtung u tekstu Eriha Ratfeldera navodi da „EU i SAD žele da pridobiju srpske nacionaliste politikom razumijevanja, što je opasan kurs“. Autor smatra da bi se značajna strateška promjena dogodila ako bi, za početak, u Brčko distriktu bile raspoređene veće NATO snage. Brčko je, podsjetimo, teritorija u BiH kojom „gazduju“ i Republika Srpska i Federacija BiH i simboliše koridor i profanest Republike Srpske sa Srbijom.

Treći list koji se bavio stanjem na Balkanu je Berliner cajtung. Autor Muamer Bećirović smatra da se dominacija Srbije na Balkanu mora slomiti, te da je jedino Njemačka sposobna za tako nešto.

Navodi u njemačkoj štampi nisu prošli neprimjećeno u banjalučkim političkim krugovima, pa su uslijedile i neke, doduše nešto manje zvučne, reakcije. Ipak, u cijeloj ovoj priči mnogo surovije može da zazvuči kraći razgovor autora ovih redova sa prijateljem iz Berlina koji je na pitanje kako njemački mediji komentarišu da će u finalu Mundobasketa igrati sa Srbijom otprilike odgovorio: „Nikako, o tome ovdje niko ozbiljno ne piše.“