Mnogo je novinskih redaka napisano posljednjih tjedana o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, o tom «najznačajnijem vanjskopolitičkom uspjehu ove generacije».

Govori se o «povratku europskim korijenima», «jednakim šansama za sve», «ekonomskom uzletu i prosperiteu na ogromnom europskom tržištu». No, nakon velikog slavlja i dočeka, jedino što je ostalo je tmurna i neizvjesna svakodnevica i borba za svaku kunu, borba koju hrvatski građani sve češće gube.

Dok svjedočimo zastrašujućoj dezintegraciji društva uzrokovanoj masovnom nezaposlenošću, iseljavanjem mladih i obrazovanih, socijalnom nepravdom u vidu svakodnevnih deložacija nesretnika koji više ne uspjevaju pokriti osnovne životne troškove, priča o svijetloj budućnosti i pravednijem društvu u istim političkim i društvenim okvirima ali u novoj državi teško da može piti vodu. Klasne razlike su postale toliko velike da se može početi govoriti o nekontroliranoj društvenoj devoluciji, s nesagledivim psihotičnim posljedicama za sve nas. Ako to nadopunimo činjenicama da imamo najveći javni dug u regiji koji skoro pa premašuje  BDP, galopirajuću nelikvidnost s tisućama blokiranih obrtnika i privrednika i konstantni pad industrijske proizvodnje, zadnje što nam treba pasti na um je da će nam pristupanje EU i njeni fondovi biti od velike pomoći. Pravo pitanje koje se postavlja je kako smo došli do toga da ovisimo o milosti svjetskih financijskih institucija i rejting agencija. Kako smo se kao društvo doveli do situacije u kojoj tisuće ljudi pretura po kontejneima u potrazi za hranom. To je ključno pitanje koje moramo sami sebi odgovoriti. Iako je u našem društvu najpopularnija disciplina «pljuvanje» po političarima kao najvećim zlima i jedinim uzrocima svekolike ekonomske i moralne krize, takvo poimanje stvari daleko je od ispravnog. Ovo društvo konačno mora razmišljati o vlastitoj kolektivnoj neodgovornosti koja je dovela do današnje apatije i beznađa i uzroke tražiti u vlastitoj nezainteresiranosti za sve procese koji su od ključne važnosti za napredak društva.

Prosječnog hrvatskog građanina ne zanimaju odluke koje donosi vlast niti državu shvaćaju kao zajedničku odgovornost. Prije bih rekao da se država promatra kao prilika za stjecanje osobne koristi pa stoga ni ne čudi određena popularnost koju uživaju neki naši političari kojima je dokazan kriminal i zbog kojeg su pravomoćno osuđeni. Jednostavno, kriminal se tolerira ako nije učinjen prema nama ili nama bliskim osobama, i upravo takav mentalitet je najveći neprijatelj našega društva.

Ključno pitanje je kako promjeniti tu interesnu psihologiju hrvatskih građana, profesora, znanstvenika, akademika i novinara koji  su prestali biti glas istine ili dižu glas samo kad osjete da su i njihova prava ugrožena. Radi se o svojevrsnom začaranom krugu u kojem svi sudjeluju kako bi ugrabili nešto za sebe, a upravo takva filozofija predstavlja pogonsku snagu ovog katastrofalnog političkog sustava. Upravo to elementarno neznanje i nezainteresiranost temelj su propadanja svakog društva i vjetar u leđa svim manipulacijama kroz povijest, a i danas. I dok je u prošlosti neznanje bilo prirodna posljedica društvenih okolnosti i stupnja ljudskog razvoja, danas je situacija posve drugačije. Informacije o svim segmentima politike, ekonomije, znanosti, besplatne su i dostupne skoro svakom čovjeku na planetu. Stoga se slobodno može reći, da je u današnjem, visoko globaliziranom informacijskom svijetu, neznanje izbor. Kako ljudima ukazati na važnost njihove participacije i kako ih uključiti u procese donošenja odluka kada se političari svim silama pokušavaju udaljiti od onih iz kojih crpe vlastiti legitimet. Posljednji pokušaji vladajućih da na sve moguće načine opstruiraju legalni i legitmni referendum, pokazuje njihov nivo svijesti i temeljno nerazumjevanje načela demokracije i pravednog društva.

No, da nije baš sve tako crno i da je u budućnosti moguće očekivati stvaranje javnog mnijenja čije mišljenje neće biti formirano isključivo fabriciranim medijskim spinovima i podvalama, pokazuje mnogobrojne društvene inicijative koje za cilj imaju pokretanje uistinu krucijalnih društvenih tema. U državi koja je prezadužena i čija vlast ovisi o volji međunarodnih financijskih institucija uistinu je teško očekivati da politika sama po sebi riješava probleme građana. Stoga građani danas više nego ikad imaju odgovornost prema sebi samima ali i društvu u cjelini, da upozoravaju na društvene anomalije i da perpetuirano zahtijevaju promjene metodologije na kojima društvo počiva. Ulaskom u 21. stoljeće i internet eru sa sigurnošćiu možemo ustvrditi da nove ideje sve više uzimaju prostora na društvenom horizontu. Ideje transparentnog i slobodarskog društva koje svoje ishodište neće pronalaziti u manipulaciji i ugnjetavanju slabijih, već u zajedničkom stvaranju, u radu,a ne u beskonačnom zaduživanju te na poštivanju različitosti kao temelja pravednog društva.