Poljoprivrednici na Baniji nemoćni pred naletima sve gladnijih i brojnijih divljih svinja

Nepregledni opustjeli povratnički krajevi godinama su postali idealna lokacija za lovački turizam i pravi raj na zemlji za divlje svinje i ostalu divljač. Tek na rijetkim područjima nalaze se čiste, obrađene površine, djela ljudskih ruku. Te male, obradive enklave opkoljene sa svih strana šipražjem i visokim raslinjem, direktna su meta divljači, a učinjena šteta nad usjevima poprima razmjere ravne elementarnoj nepogodi. Pred naletima sve gladnijih i brojnijih divljih svinja, malobrojni povratnici na Baniji ostaju nemoćni.

– Problem s divljim svinjama je svakodnevan, traje 365 dana u godini, i to od samog početka sjetve. Već kod sjetve divlje svinje vade sjeme iz zemlje. To je za njih prava poslastica. Ukoliko oranica nije ograđena, preko noći nestane pet-šest hektara tek posijanog kukuruza. Tada moramo presijavati kukuruz, to nam automatski pomjera rok košnje, i tako cijele godine kasnimo, a sve prouzrokovano štetom od divljih svinja. Iz godine u godinu situacija je sve gora. Posebno tokom posljednje dvije godine, svinje su uzele maha, sve ih je više, štete su sve veće i sve se teže braniti, govori dvadestosmogodišnji poljoprivrednik Tibor Šesto iz sela Vlahović kraj Gline.

Svinje uzele maha

Prije 11 godina obiteljsko gospodarstvo Šesto krenulo je sa šest krava, danas ih broji 70, od toga 40 muznih. Svako jutro Vindiji isporučuju 500-600 litara mlijeka, odnosno mjesečno 15.000 litara. Tibor sa svojim roditeljima obrađuje 40 hektara zemlje a 20 hektara zasijano je kukuruzom, od toga divlje svinje naprave štetu na oko sedam hektara. Seljani su se u početku najezdi divljih svinja suprotstavljali domišljajući se raznih metoda: paljenjem guma, cjelonoćnim lupanjem…

– Ali divlje svinje brzo su nas «pročitale». U početku su se znale razbježati na zvukove s radio-prijamnika koji smo postavljali u kukuruzište. Ali već treću-četvrtu noć, mirno su se ušetale i častile kukuruzima bez obzira na zvukove s radio-prijemnika, govori o nesavladivim preprekama tredesetjednogodišnji poljoprivrednik Miroslav Krstinić iz sela Pedalj u općini Dvor.

Kada su se te «indijanske» metode pokazale neefikasne pred sve snažnijim naletima svinja počelo se s postavljenjem električnih pastira i čvrstih ograda, što je i u skladu s mjerama lovozakupaca i lovačkih udruga. Međutim, i ti načini borbe pokazuju svoju manjkavost i neostvarivost.

– Postavljanje električnog pastira samo je uzaludan trud i rad i gubitak vremena. Parcele koje obrađujemo rascjepkane su i međusobno udaljene, tako da bi morali ograditi cijelo selo i razvući po 15-20 kilometara žice. Kako ćemo ograditi toliku površinu? Osim toga, svaki dan morali bi obilaziti tu površinu i kontrolirati žice. Ako padne samo jedna grančica na tu žicu, automatski dolazi do kratkog spoja i divljim svinjama su vrata kukuruzišta širom otvorena. Kako se to ne bi dogodilo na polju bi morali biti fizički prisutni 24 sata, što je nemoguće s obzirom na obim posla koji imamo kod kuće i u štali, priča Tibor.

Dobro i efikasno rješenje nije ni postavljanje čvrste ograde.  

– To zahtijeva ogroman posao i velike troškove, a u praksi se pokazalo da su divlje svinje i tu nadmudrile čovjeka. Osim, što se više ne boje električne žice, pronašle su način kako da prođu i čvrstu ogradu. Svinje ili provale ogradu ili ukoliko to ne uspiju iskopaju rupu ispod ograde i uđu u kukuruzište. Kada se ugoste, ne znaju izaći i naprave lom po kukuruzištu. Ne izlaze van dok unutra imaju vode. Imali smo slučaj da je trideset lovaca s psima jedva istjeralo jednog vepra iz kukuruzišta, svjedoči Tibor.

Električni pastir

Divlje svinje ne vole samo kukuruz nego i drugu stočnu hranu.

– Veprovi prodru u silos, probuše najlon i silaža se kvari. Na njivama ne smijemo ostaviti ništa od hrane, jer jednostavno sve unište. Podrapaju balu i poslije je možemo samo baciti, žali se Tibor.

– Ipak divlje svinje najveću štetu nanose kukuruzištima jer je kukuruz najskuplji i u njega najviše ulažemo i novca i znoja. Ali također velike štete redovito stvaraju i na livadama. Najteži i najkritičniji je prvi otkos. Svinje preko zime i u rano proljeće izruju zemlju, stvore rupe, katetere po kojima je nemoguće kositi. Tu je zemlju više nemoguće odvojiti od sijena i krave je dobiju u obroku zajedno sa sijenom i onda dolazi do velikih probavnih problema. Gdje svinje preoru livadu, tu dvije godine nema kvalitetne trave, jer ubiju njenu strukturu i korijen. Kosimo pod oblakom prašine, trgamo naše strojeve… Voljeli bi da netko od lovaca samo jedan dan bude s nama dok kosimo. Ne mora biti na traktoru, dovoljno bi bilo samo da gleda, nabraja Tibor sve muke po poljoprivredniku.  

– Došli smo u situaciju da moramo razmišljati o sjetvi kultura koje divlje svinje neće, ali one ne mogu zamijeniti kukuruz u potpunosti. Te kulture opet zahtijevaju nova ulaganja, nove strojeve, i mi poljoprivrednici time se opet zadužujemo i tonemo sve dublje i dublje u jednom začaranom krugu, priča Tibor.

Za Marinka Prgometa, predsjednika Lovačke udruge «Kuna» iz Maje, sve je kristalno jasno i jednostavno. – Električni čuvar je pouzdano i efikasno sredstvo zaštite od divljači. Mora biti postavljen na vrijeme i pod određenim tehničkim uvjetima koji su propisani. Moja udruga poljoprivrednicima daje električne čuvare, ali oni moraju provoditi mjere zaštite na osnovu našeg godišnjeg plana sprečavanja štete, ističe Prgomet.

Da korisnici zemljišta ne provode uobičajene mjere za smanjenje šteta od divljači koje su dužni provoditi prema Zakonu i odluci županijskih skupština, tvrdi i Robert Laginja, ravnatelj Uprave za lovstvo Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. Međutim, većina županija te mjere još nije niti propisala, a one koje su to učinile, uradile su to krajnje uopćeno, te je iz njih teško razdvojiti obaveze ovlaštenika prava lova i korisnika zemljišta.

– Korisnici zemljišta, u većini slučajeva, traže od ovlaštenika prava lova da im naknadi štetu na poljoprivrednoj kulturi koja se nalazi na površini zemljišta gdje se lovište ne ustanovljava, a to je pojas od 300 metara od ruba naselja, što nije obaveza ovlaštenika prava lova, upozorava Robert Laginja.

Banija kao amazonska prašuma

– Lovci nam daju najjeftinije električne čuvare, pravi profesionalni električni čuvar košta 5.000 kuna. Slijepo i čvrsto se pridržavaju svojih pravilnika i mjera koje su skrojene po zakonu koji ide u njihovu korist. Lovci nam iz godine u godinu postavljaju sve veće standarde, daju nam sve više posla i određuju sve skuplje mjere za obranu od njihovih svinja. S tim njihovim planom mjera, mi se uopće ne slažemo. Jer oni nešto propisuju da mi moramo provesti i uvijek smo mi krivi. Neka oni ograde svoje lovište. Jer ako moje svinje odu u susjedov vrt, nije kriv susjed što je posadio vrt, nego ja koji nisam čuvao svoje svinje, ilustrira Tibor.

– Nama taj kukuruz znači egzistenciju, a oni od toga lova rade sebi zabavu i biznis. Sada nam «toplo» preporučuju bodljikavu žicu od pet redova, ali niti jedna ograda nije rješenje problema, nego preostaje jedino odstrel svinja, ističe Tibor.

– Ali to više nisu divlje svinje, one su se iskrižale s domaćim svinjama i preuzele njihove osobine. Te nove, «hibridne» svinje prase se dva puta godišnje i to po šestero-sedmero, kao domaća svinja. To je za nas ubojita kombinacija. Pitanje, koliko divljih svinja ima i kako ih uopće prebrojati. Nerijetko vidimo krmaču koja za sobom vodi i devetoro mladih. Ne boje se ljudi, ulaze nam u dvorišta, štale…, dodaje Miroslav.

Prema riječima Prgometa divljih svinja nema previše. Krivca za ovakvo stanje prebacuje na  vlasnike neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, koje je već preraslo u šumsko.

– Na Baniji je amazonska prašuma. Na jednoj zarasloj površini ne vidite ništa: kako na takvom terenu izvršiti uvid u brojčano stanje divljih svinja. U drugom mjesecu teško ćemo naići na njihov čopor, dok u ljetnim mjesecima kada se sve zazeleni, spuštaju se iz šuma i teško ih je prebrojati.

S Prgometom se slaže i Vlado Kireta, predsjednik Lovačkog saveza Sisačko-moslavačke županije. – Najveći problem su neobradive površine. Kada krenete od Petrinje, Kostajnice, Dvora, Gline, Topuskog više od 80 posto površina je neobrađeno. Na području Moslavine, divlje svinje nisu problem jer je većina površina obrađena. Nemoguća je misija obraniti od divljih svinja tri rala kukuruza koja su okružene sa 30 rali šipražja. S godinama divlje svinje su se  pripitomile i to križanjem s domaćim svinjama koje su ostale lutati prostranstvima nakon egzodusa ljudi s tog područja. Šume siječemo nemilosrdno, naše nekada najbogatije šume kestena prirodno se suše, nestaje žira i divlje svinje imaju sve manje prirodne hrane u šumi, objašnjava Kireta.

– Ozbiljno smo ušli u ovaj posao koji nas košta 2 milijuna kuna. Redovno otplaćujemo kredite i za nekoliko godina nećemo više biti dužni nikome. Izborili smo se sa svime, ali nismo sa divljim svinjama. Najgrublje rečeno gubimo uslove za normalno funkcioniranje u poljoprivredi. Živimo od te zemlje, a sama priroda se okrenula protiv nas. Proizvodnja kukuruza ovdje mnogo je skuplja nego u Slavoniji, priča Tibor Šesto o velikoj žrtvi i ulogu poljoprivrednika na Baniji.

Unaprijed izgubljena bitka

O računici koja se ne isplati priča i Miroslav Krstinić. – Imamo kratke i razbacane parcele, kukuruz je slabijeg prinosa i kvalitete i onda nam samo upadnu divlje svinje i naprave svoj pir. Za razliku od poljoprivrednika u Slavoniji mi svoje njive moramo ograđivati, moramo sijati barem 30 posto više i kukuruza i djeteline. Time odmah povećavamo troškove i rad jer ne smijemo dozvoliti da radimo samo onoliko koliko nam treba jer gdje smo onda ako nam svinje naprave štetu. To su nemogući uvjeti za opstati…, svjedoči Krstinić.

Sve u svemu, banijski poljoprivrednici bili bi najsretniji da do štete na njihovim usjevima uopće ne dođe. Jer nakon što se utvrdi šteta nastaju problemi nove vrste, ovog puta ne s divljim svinjama nego s lovcima i administracijom. Najčešće u mreži zakona i birokracije koja im nije naklonjena, poljoprivrednici ostaju kratkih rukava jer naknada štete obuhvaća samo učinjenu štetu na poljoprivrednim površinama za koje postoje vlasnički listovi ili potpisani ugovori o zakupu. Poznavajući stanje zemljišnih knjiga u Hrvatskoj, čini se da su oštećeni poljoprivrednici u unaprijed izgubljenoj bici.

– Za više od pola površine zemlje na kojoj sijem kukuruz nemam potrebne papire. Nemam ih čak niti za svoju zemlju jer je u toku rješavanje imovinsko-sudskih odnosa. Koristim zemlju i svojih susjeda koji sada žive od Australije do Amerike. Kako da od njih nabavim ugovor o korištenju kada do njih ne mogu niti doći, ali niti ta zemlja nije vlasnički riješena, navodi Tibor.

Ako poljoprivrednik i uspije skupiti svu potrebnu, čistu i besprijekornu dokumentaciju, slijedi druga razina borbe, i to ona sudska. – Nikada nismo dobili novčanu naknadu za učinjenu štetu. Sudili smo se s lovačkim društvom «Vepar» iz Grmušana punih šest godina. Na procjenu štete sutkinja je sudskog vještaka na njivu poslala tek treće godine suđenja kada je na tom mjestu već bila zasijana treća kultura kukuruza. I u takvim nelogičnim uslovima, morali smo platiti sudskog vještaka, jer u suprotnom izgubili bismo spor. Na kraju smo ga i izgubili, kako je rečeno, zato što se s lovačkim društvom nismo mogli dogovoriti oko visine štete, objašnjava samo jedan apsurdan sudski slučaj Miroslav Krstinić.

Robert Laginja, ravnatelj Uprave za lovstvo Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva poručuje poljoprivrednicima da izbjegavaju sudske sporove, jer su dugotrajni, skupi i neizvjesni za korisnike zemljišta. Kako bi se smanjile štete od divljih svinja i broj sporova između korisnika zemljišta i lovoovlaštenika, Laginja tvrdi da je u okviru svoje nadležnosti na području Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije prošle godine izdao rješenje o povećanom odstrelu divljih svinja kojim se regulira propisano prirodno stanje koje ne može počiniti gospodarske štete.

Ako je vjerovati podacima iz Središnje lovne evidencije u lovištima na području Sisačko-moslavačke županije do 1. aprila ove godine registrirano je 3.270 grla divljih svinja, a do 30. septembra odstreljeno je 4.544 grla. No, da li je to stvarni broj divljih svinja po šumama i šikarama Banije?