Pred sudovima u Republici Hrvatskoj izgubili smo spor radi naknade štete. Spor smo vodili zato što je moj suprug ubijen 1991. godine.
Državno odvjetništvo je podnijelo kaznu prijavu protiv nepoznatog počinitelja i nakon 24 godine istraga još uvijek nije dovršena i ne zna se tko ga je ubio. Savjetovani smo, nakon što nam je i Ustavni sud odbio ustavnu tužbu, da podnesemo zahtjev Europskom sudu za ljudska prava zbog povrede čl. 2 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Mirjana Đ., Sisak
Članak 2 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda predstavlja jednu od temeljnih odredaba ove konvencije: “1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom (…).”
Obveza zaštite prava na život iz čl. 2 Konvencije tumačenjem Europskog suda za ljudska prava podrazumijeva odnosno obvezuje državu da u slučajevima ubojstva treba provesti djelotvornu službenu istragu i da je svrha takve istrage osigurati djelotvornu primjenu domaćih zakona kojima je zaštićeno pravo na život. Praksa Europskog suda za ljudska prava postavila je standarde istrage koja mora biti: temeljita, nepristrana, neovisna, pažljiva, revna, sveobuhvatna, smislena, sposobna… Odnosno, čl. 2 nameće obvezu države da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih odredaba kaznenog prava radi odvraćanja od činjenja kaznenih djela protiv osoba i da pravni sustav dokaže svoju sposobnost provedbe kaznenog prava protiv onih koji su nezakonito oduzeli život drugome. Iako ne postoji apsolutna obveza da svi kazneni progoni završe osudom ili određenom kaznom, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne bi trebali dozvoliti da kaznena djela koja se odnose na nasilnu smrt prođu nekažnjeno.
S obzirom na činjenicu da je vaš suprug ubijen 1991. godine i da do danas istraga nije dovršena, zahtjev kojim ukazujete na povredu ljudskih prava zagarantiranih čl. 2 Konvencije treba razmatrati u okviru materijalne i formalne dopuštenosti. Odredbe Konvencije ne vežu ugovornu stranu odnosno državu u pogledu bilo koje činidbe ili činjenice koja se dogodila ili bilo koje situacije koja je prestala postojati prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu stranu. Materijalna povreda čl. 2 Konvencije u slučaju ubojstva vašeg supruga nastala je prije 5. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku.
Međutim, obveza države da provede postupovne obveze iz čl. 2 Konvencije i provede efikasnu istragu predstavlja zasebnu i samostalnu obvezu koja može obvezivati državu čak i kada je do smrti došlo prije ključnog datuma, odnosno prije 5. studenoga 1997. Zahtjev radi povrede ljudskih prava podnosi se Europskom sud za ljudska prava u roku od šest mjeseci od dana primitka odluke Ustavnog suda kojom se odbija vaša ustavna tužba. Da bi sud prihvatio vaš status žrtve i utvrdio povredu konvencijskih prava, vrlo je važno da dokažete kako u dugogodišnjoj istrazi radi ubojstva vašeg supruga nije poduzeta niti jedna adekvatna radnja u cilju utvrđivanja i kažnjavanja počinitelja zločina i da nisu poštovani standardi istrage koje je postavio Europski sud za ljudska prava (temeljita, nepristrana, neovisna, pažljiva, revna, sveobuhvatna, smislena, sposobna).
Iz dosadašnje prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetima povodom povrede čl. 2 Konvencije protiv Hrvatske (vidi: Skendžić i dr. protiv Hrvatske, Juralić protiv Hrvatske, Jelić protiv Hrvatske) proizlazi da je sud utvrdio konvencijske povrede upravo u odnosu na zločine počinjene 1991. godine, a koje Republika Hrvatska nije na adekvatan način procesuirala, iako je to njena pozitivna obveza utvrđena Konvencijom. U tim slučajevima žrtvama je dosuđena i određena novčana naknada.
Na kraju, ukoliko ste iscrpili sva raspoloživa domaća pravna sredstva, podnošenje zahtjeva Europskom sudu za ljuska prava predstavlja posljednju mogućnost isticanja i zaštite povreda ljudskih prava koje ste pretrpjeli.
