„Prvo su tu nakon posljednjeg rata dolazile izbjeglice iz Bosne, zatim profiteri koji su mislili zaraditi na mešetarenju zemljištem, a potom i treća generacija, nazovimo ih nju-ejdžerima, dakle urbani ljudi koji su se poželjeli života na selu i u prirodi, no većina bi ih odustala od života ovdje. Nisu svi opstali jer – dolina bira“, kaže Branko Šupica, predsjednik Internacionalnog centra keramike „Atelje Janja Gora“, organizacije civilnog društva koju je osnovao i vodi sa svojom obitelji u tom selu u Plaščanskoj dolini. Šupica je povratnik iz Nizozemske koji nas je ugostio na imanju koje je ujedno i sjedište ove udruge.

U Plaški smo došli povodom komunalnih prijepora, a vratili se sa čitavim nizom dojmova iz susreta  s ljudima. Ono što smo vidjeli u Janjoj Gori nismo očekivali kada smo se zaputili u to ličko mjesto.

„Svi su nas proglašavali ludima jer je trend odlaska na rad u inozemstvo, a mi se vraćamo iz Nizozemske u selendru“, dodaje Brankova supruga Danijela Pešut, koja je taman ugovorila velik posao – izradu keramičkog posuđa za restoran koji bi se trebao otvoriti u neposrednom susjedstvu. „Narednih 30 dana ti kuhaš“, poručila je suprugu.

Vlasnik restorana je poznati hrvatski kuhar, vlasnik zagrebačkog Apetita, Matija Rendić, koji je stigao u Janju Goru kod obitelji Šupica – Pešut u isto vrijeme kada i mi ne bi li pogledao predloške za posuđe koje mu je Danijela pripremila. Naravno, nismo propustili priliku upitati Rendića kakav to restoran otvara, kako bi se prostodušno kazalo – usred ničega.

„Radit ćemo restoran s Michelinovom zvjezdicom s 95 posto domaćih namirnica, i to po uputama Rudolfa Steinera“, kaže Rendić.

Steiner je austrijski filozof ili, ako hoćemo, mistik, koji se rodio 1861. godine u Međimurju, a preminuo je 1925. godine u Švicarskoj. Utemeljitelj je antropozofije, učenja da ne postoji granica između, kako kaže Hrvatska enciklopedija, „stvorenog i nestvorenog“ svijeta, te koje zagovara produhovljenost pojedinca. Među mnogim područjima kojima se bavio Steiner jest i takozvana biodinamička poljoprivreda, što je od posebnog interesa našim sugovornicima u Janjoj Gori. Ona podrazumijeva „osobni odnos poljoprivrednika prema biljkama, životinjama, tlu, pa čak i stajskom gnoju, kako bi holistički razmišljali o poljoprivredi“. Danas biodinamički pokret obuhvaća tisuće regenerativnih vrtova, farmi, voćnjaka i vinograda, u širokom rasponu klime, ekološkom kontekstu i ekonomskim uvjetima na svim kontinentima svijeta.

„Projekt restorana će se pripremati godinu dana. Radit ćemo veliku vilu s bazenom od prirodnih materijala i po hrvatskom dizajnu. Doći će i rašljar da pronađe vodu. Očekujem da će svjetski ljudi dolaziti u restoran koji će imati viši cjenovni rang. Od Šupice smo naručili posuđe, a nabavit ćemo lokalno povrće, podupiremo lokalnu zajednicu – svi zajedno ćemo surađivati. Imat ćemo restoran najboljih lokalnih proizvoda i vlastitu siranu“, kaže Rendić i dodaje kako dugo nije vidio takvu koncentraciju ljepote i života na jednom mjestu.

Od Japoda do Tesle

Park skulptura koji će raditi Šupica na svome imanju, u čemu će mu zasigurno pomoći i sin Igor, student kiparstva, bit će, kaže, posvećen upravo Steineru, staroslavenskoj mitologiji, Japodima, koji su u antici nastanjivali ovo područje, izumitelju Nikoli Tesli, koji je rodbinski vezan za Plaški i – Viktoru Schaubergeru, austrijskom šumaru.

Međutim, nije Rendić jedini koji dolazi u Janju Goru. Danijela Pešut nam otkriva da je u njihovom susjedstvu liječnik indijske medicine, jedan hrvatski diplomat i redatelj koji se maknuo od gradske vreve, a i indijski jogi iz Londona koji je otkupio čitavo selo Plaščanski Begovac i ustanovio centar joge. Atelje organizira već dugi niz godina radionice izrade keramike na koje dolaze polaznici iz čitavog svijeta.

„Kćerka mi je srednjoškolka u Zagrebu. Školuje se za tehničara zaštite prirode i stipendist je Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’. Posredno to ima veze s našim ateljeom, koji jest umjetnička, ali je prije svega lokalna priča“, otkriva Šupica.

Pokazuje nam peć. „Neprestano je ložimo do temperature od 1350 stupnjeva Celzija kad radimo keramiku“, kaže.

Međunarodni centar keramike Atelje Janja Gora s radom je započeo 2006. godine kada je organizirana prva keramičku radionica s petnaestak sudionika.

„Živjeli smo 12 godina prije toga u Nizozemskoj. Ovo je obiteljska kuća moje supruge Danijele koja nikad nije bila dovršena, a i sam sam urođenik iz Latina, dok mi je kuća u Plaškom. Vratili smo se iz izbjeglištva kamo smo se uputili jer se nisam 1991. godine pronašao u ratu. Radio sam svakakve poslove u Nizozemskoj, a posljednje sam radio kao grafički dizajner. Srce je htjelo svoje, pa sam se vratio tu. Ne znam drukčije objasniti zašto smo se vratili i napustili uhodan i dobar zapadnjački način života. Plan je bio da ćemo odavde raditi grafički dizajn i izdavanje soba. No, to sam ponudio 2004. godine, kada je bilo prerano, pa sam se posvetio turističkom vođenju i keramici. Imamo što za pokazati, pa sam osmislio turistički projekt. Kombiniramo povijest, prirodu i aktivnu zajednicu – atelje keramike, slikarski atelje i slično. Na Plitvicama nedostaje autentičnost zajednice, što ovdje nije slučaj“, objašnjava Šupica i dodaje da tu štite prirodne vrijednosti razvijanjem „neinvenzivnog turizma“.

„Tu dolaze keramičari iz čitavog svijeta, a putujemo i na izložbe. Prijatelji iz Belgije su 2005. proveli projekt izrade japanskih šalica za čaj i potom organizirali 20 izložbi od Japana do Bostona. Unazad dvije godine ne događa se ništa zbog koronakrize. Prije dvije godine smo u svrhu osvješćivanja važnosti vode ugostili 50 umjetnika. Već sada imamo postav koji se može postaviti u Učionu“, kaže Šupica misleći na staru, napuštenu i zapuštenu školsku zgradu u središtu Plaškog izgrađenu krajem 19. stoljeća u historicističkom stilu u kojoj se odvijala nastava do 1990-ih.

„Prvotna ideja je bila od Janje Gore napraviti kraft-selo, odnosno selo zanata i vještina, a sada smo je nadogradili duhovnošću, prostorom u kojem će svaki pojedinac imati priliku za samoostvarenje.  Cilj je obrazovati centar drevnih znanja. Želimo podučiti polaznike keramici, ali i drugim vještinama“, dodaje Danijela Pešut.

Protiv nepotrebne tehnologije

Danijelina i Brankova kćerka Tara Šupica, koja je nedavno rodila doma, s nogu, kaže da će biti angažirana u tom projektu.

„Predavat ću u sklopu centra drevnih znanja porodništvo i majčinstvo, ali i vrtlarstvo. Trudnoća nije bolest koja se događa nego to živi žena kao sveta sila, kao portal koji donosi novi svijet. Sustav medikaliziranog poroda počiva na znanosti, a niti jedan drugi sisavac ne rađa pod neonskom lampom i okružen strancima. Ako tijelo zna stvoriti život, zna ga i poroditi. Ne želim ono što mi ne treba od tehnologije“, veli Tara Šupica i dodaje da je za trudnoće samo jednom bila kod liječnika.

Na opasku kako sve ovo asocira na hipijevsku komunu Charlesa Mansona iz Kalifornije, odgovara da je riječ o stereotipu.

„Nikad nećemo otići u grad propagirati svoje ideje, odnosno vrbovati druge za njih“, kaže Tara Šupica.

Odlazeći u Plaški nismo niti slutili da Janja Gora krije tako sadržajan i dinamičan život, nego smo je prvenstveno poistovjećivali s tamo rođenim Omer-pašom Latasom, vrhovnim zapovjednikom turske vojske proslavljenim u gušenju buna po osmanlijskim provincijama, potučernjaka rođenog kao Mihajlo Latas. Tim prije smo se iznenadili jer smo se u to ličko mjesto zaputili iz Karlovca koji s Plaškim, odnosno Janjom Gorom, povezuju dvije ličnosti koje je ovjekovječio u svom romanu „Omer-paša Latas“ nobelovac Ivo Andrić, a koje dodatno povezuju dvije značajne ovogodišnje obljetnice. Dvije stotine godina od rođenja karlovačkog slikara Vjekoslava Karasa obilježeno je i više nego prikladno izložbom njegovih djela u Galeriji „Vjekoslav Karas“, dočim 150. obljetnica smrti turskog vojskovođe, koja je također ove godine, nije nikako. Karas se uputio u Bosnu i Hercegovinu upravo da portretira čuvenog seraskera, no nije poznata sudbina niti jednog djela koje je tamo stvorio – sva su nestala.

Edukacijom i kreativnošću protiv nezaposlenosti

„Pišem knjigu o doseljenju u Plaški“, iznenađuje nas Isidora Ralić, koja se prije pet godina doselila iz Rovinja jer se udala za Plaščanina. Zatičemo je u sjedištu udruge „Učiona tradicije i kreativnosti“ – upravo su oni zaslužni što je zgrada Učione postala zaštićeno kulturno dobro, a Isidora je predsjednica te organizacije civilnog društva koja zapošljava 11 gerontodomaćica. Sebe još nije zaposlila, nego volontira.

„Namjera mi je bila napraviti platformu za educiranje i zapošljavanje lokalnog stanovišta jer je nezaposlenost kroničan i velik problem ovog kraja. Ovaj prostor smo otvorili u travnju, promoviramo lokalne proizvode i lokalni sadržaj. Tu se može saznati što Plaščanska dolina nudi. Imamo nekoliko OPG-ova,  međunarodni keramički atelje, a bavimo se i prikupljanjem samoniklog ljekovitog bilja, organiziranjem radionica za djecu i terenske nastave. To nas čini samoodrživima. Sav prihod od proizvoda koje prodajemo unazad osam mjeseci ide za plaće žena. Donedavno je jedna bila zaposlena, a u sklopu projekta ‘Zaželi’ imamo zaposlenice, školovane gerontodmomaćice, koje obilaze starije i nemoćne – donose im hranu, plaćaju račune, vode u šetnju, pospremaju im i slično. Vrijednost projekta je 927.000 kuna. Europska unija financira u potpunosti projekt koji se provodi od rujna“, objašnjava Isidora Ralić.

„Plaški je izazovan i to me privuklo u ovo mjesto. Zainteresiralo me što djeca nemaju mnogo sadržaja i mogućnosti socijalizacije, pa ni za ostanak u Plaškom po obrazovanju.“

„Tko ima znanja o životu s prirodom i kreativnosti, može opstati u ovakvim ruralnim zajednicama i može mu biti lijepo“, smatra Isidora Ralić.

Šest krštenja i 50 sprovoda prošle godine

„U Plaškom je 2019. bilo 15 krštenja, a 2020. šest. Ove godine smo imali dva krštenja. Po 50 sprovoda je bilo 2018., 2019. i 2020. godine“, iznosi nam prezviter Saša Kremić kojeg zatičemo u sabornoj crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice.

Riječ je o ogromnoj parohiji koja obuhvaća 350 domaćinstava na širokom i slabo naseljenom potezu.

„Praznik ove crkve je Vavedenje, koje se obilježava 4. decembra, a drugi zavjet je Pokrov Presvete Bogorodice, kada se posti i pričešćuje“, dodaje Kremić, rođen 1991. godine, koji je tu stigao iz Prijedora.

Eparhija gornjokarlovačka osnovana je još 1711. godine, a njezino prvo sjedište bio je manastir Gomirje. Od 1721. do 1941., kada je ubijen vladika Savo Trlajić, sjedište eparhije je bilo u Plaškom, da bi potom bilo u Karlovcu.

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice građena je od 1756. do 1763. pod vodstvom vladike Danila Jakšića i po projektu Janka Holjca, dok je ikonostas izradio Ivan Tišov. Čuveni graditelj Josip Stiller je 1784. izgradio vladikin dvor, no on je zapaljen za Drugog svjetskog rata, a 1970-ih dokrajčen.

Od 1744. u Plaškom je djelovala pravoslavna škola, a postojao je i crkveni sud. Tu se za bogoslova školovao i Milutin Tesla, otac izumitelja Nikole, a u Plaškom je živjela i Nikolina sestra Marica Kosanović, za ono vrijeme i tadašnju sredinu izrazito napredna i obrazovana žena, suradnica listova kao što su „Srbobran“ i „Budapester Tagblam“, koja je savršeno govorila njemački, talijanski, francuski i češki. U Plaškom se udala za protu Nikolu Kosanovića, a njihov sin Sava Kosanović je bio istaknuti političar, publicist i diplomat.

Ivo Andrić, opisujući djetinjstvo Omer-paše Latasa, zapisao kako je dječak i mladić Mihajlo Latas bio opterećen vlastitim potencijalom i ambicijom i koliko je prezirao Plaški i Janju Goru smatrajući da ga priječe u ostvarenju snova, što ga je na koncu dovelo do bjekstva u Tursku, sjajne vojničke karijere i slave Omer-paše. No, duži posjet ovom mjestu na krajnjem jugu Karlovačke županije nas je ostavio kratkih rukava – niti 12 sati nije bilo dovoljno da se upoznamo sa svim sadržajima Plaškog i njegovim zanimljivim mogućnostima i izazovima, pa je Danijela Pešut možda i na pravom tragu – u 21. stoljeću ne valja bježati iz Plaškog nego u Plaškom graditi svoj život, ako dolina dopusti.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: