„Prije 20 godina imali smo šansu da jednim dogovorom, „aprilskim paketom“ ustavnih promjena usmjerimo zemlju u pravom smjeru. To danas, u ovom odnosu snaga nažalost nije moguće. Nema čarobnog štapića, revolucije“, izjavio je prije nekoliko dana u Sarajevu Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije (SDA), najjače bošnjačke partije u BiH, koja je već četvrtu godinu u opoziciji, ali i kojoj se prognozira da će na predstojećim izborima u oktobru ostvariti ubjedljivu pobjedu i vratiti se na vlast.
Šef SDA, inače sin osnivača te partije Alije Izetbegovića, vratio je tako u javni prostor pomalo zaboravljen proces koji je zauzimao centralno mjesto u društveno-političkim kretanjima s kraja 2005. i početkom 2006. godine. Tih mjeseci su lideri partija iz Republike Srpske i Federacije BiH mjesecima vodili teške pregovore o promjeni Ustava BiH koji je, podsjetimo, napisan i praktično ovjeren još tokom dejtonskih pregovora 1995. godine. Sve se odvijalo pod pokroviteljstvom, a mnogi će reći i pod pritiskom predstavnika međunarodne zajednice, ponajviše američke i britanske ambasade, te tadašnjeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna kojeg po zlu pamte u Republici Srpskoj jer nije prezao od korišćenja takozvanih „bonskih ovlašćenja“ i smjena legalno izabranih funkcionera.
Pregovori lidera partija koji su vođeni na različitim lokacijama, od Vašingtona preko Sarajeva, pa sve do ugostiteljskih objekata, za rezultat su imali kreiranja amandmana na Ustav BiH koji bi dramatično promijenili dokument na kojem počiva današnja BiH. Kako su se ti amandmani na dnevnom redu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH našli krajem aprila, dokument je dobio neformalni naziv „aprilski paket“.
Između ostalog, „aprilski paket“ predviđao je da umjesto tročlanog predsjedništva, BiH ima predsjednika i dva potpredsjednika koji bi bili birani u Parlamentu BiH. Savjet ministara bi postao vlada i više ne bi imao predsjedavajućeg, već predsjednika, odnosno premijera BiH. Parlament BiH bio bi nosilac zakonodavne vlasti u BiH i postao praktično nadređen Narodnoj skupštini Republike Srpske i federalnom Parlamentu. Predstavnički dom umjesto 42 brojao bi 87 poslanika i imao bi nadležnost nad svim zakonima. Dom naroda umjesto sadašnjih po pet Srba, Hrvata Bošnjaka brojao bi po sedam predstavnika konstitutivnih naroda, ali bi imao umanjene nadležnosti i odlučivao bi samo o zakonima koji se odnose na vitalni nacionalni interes. Bilo je tu još niz rješenja koji su predviđali jačanje države, a slabljenje entiteta, a da sve bude još interesantnije, što se takođe zaboravlja, sve ključne srpske partije su prihvatile taj dokument i glasale su za.
„Da je usvojen, bilo bi loše po Srpsku, da smo glasali protiv, bilo bi još gore“, rekao je prije nekoliko godina Mladen Ivanić, nekadašnji predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) i aktivan učesnik pregovora o promjeni Ustava BiH.
Iz današnje perspektive gledano, sasvim je jasno da bi, da su ta ustavna rješenja usvojena, Republike Srpske danas bilo mnogo manje u ustavno-pravnom smislu, a pesimisti, više za sebe, vole često da kažu da možda ne bi ni postojala.
Amandmani nisu usvojeni u parlamentu jer za njih nije glasalo dvije trećine poslanika, što je ustavna obaveza u ovakvim situacijama, a glavni krivac za takav razvoj situacije bio je glavom i bradom jedan od najistaknutijih ratnih bošnjačkih političara Haris Silajdžić. Njegova partija, koja je tada bila izuzetno jaka u parlamentu, nekoliko pojedinaca iz drugih bošnjačkih stranaka i dio hrvatskih poslanika glasao je protiv dok su svi Srbi, osim jednog poslanika glasali za. Paket nije prošao, a Srbi nisu bili krivci pa su stranci po prvi put nakon rata morali da za blokade optužuju nekog drugog.
„Mi smo znali da će Silajdžić to da sruši i naša podrška je bila neki vid blefa“, reći će Milorad Dodik, takođe aktivan učesnik pregovora, 15-ak godina kasnije.
Iako teza o blefu dvije decenije poslije nije neodrživa, nije baš ni isuviše stabilna, o čemu su govorili i drugi učesnici pregovora. Biće, prije svega, da je srpska strana imala mnogo sreće zbog Silajdžićevog inata. Poznati sarajevski političar, kažu oni koji ga bolje poznaju, ni danas ne odstupa od stava da je taj paket bio greška i da je predstavljao jačanje, a ne slabljenje Republike Srpske. Silajdžić, pak, o svemu tome već godinama ne želi da govori. Ne želi da govori više niko, niti bilo kome pada na pamet da oživi tu priču. Otuda je istup Bakira Izetbegovića ništa drugo do jedan običan verbalni incident.
