Presjekla nas je ili dotukla vijest da je 20. januara u svom domu u Los Angelesu preminula naša draga drugarica i fenomenalna glumica Mira Furlan (65). Od nečega zvanog „virus Zapadnog Nila“. Umrla je u svojoj kući jer osiguranje nije željelo više pokrivati troškove liječenja, a bolovala je duže. Samo što to nismo znali, odnosno, znali su to samo najbliži njeni prijatelji. Njen suprug, Goran Gajić, ljut je na mnoge ovdje. S pravom se ljuti na hrpu onih koji su krenuli izražavati sućut premda su odšutjeli sve one grozne hajke i laži o njoj. Nisu prestajale ni 2008., kada je progovorila za HTV, a onda i nakon toga.

Ja nisam od onih, jasno je to, koji ima potrebu prati savjest. U drugoj polovini 1991., kada se lajalo na Miru Furlan, kada su je psovali, a bit će toga osobito 1992. u tjedniku Globus proslavljenog Denisa Kuljiša, moja je krivnja što sam 1994. pristao pola godine pisati za taj tjednik, nesvjestan beščašća njegovih urednika i Globusova „istraživačkog tima“ i neinformiran, sve do sada, da je sporni feljton napisao Rene Bakalović, kako reče 2008. za potrebe snimanja priloga u emisiji Aleksandra Stankovića snimljenog s Mirom Furlan u Beogradu nakon snimanja filma „Turneja“, iz početka najviše na temelju informacija koje je dobivao od kazališnog čovjeka – Vladimira Stoisavljevića. Bio sam u riječkoj bogosloviji, izuzetno nemiran, gotovo u dnevnom strahu da će stići neka loša vijest vezana uz moga brata Branka, tada vojnika 4. gardijske brigade. I stigla je, znate, nakon što je nestao u moru kod otoka Šipana, 23. oktobra 1991., kada sam napustio bogosloviju i pošao u tu istu brigadu.

Ali jesam onaj koji mora pozivati na etično ponašanje i svjedočiti istinu. Etično bi bilo da se, barem on, Rene Bakalović javno ispriča, makar onako kako se u ime HNK Zagreb ovih dana ispričao ravnatelj drame Ivica Buljan koji nije sudjelovao u hajci, ali osjeća teret onoga što zovemo zapovjednom/moralnom odgovornošću. A istina pak glasi da je Mira Furlan bila dražesna osoba.

Utvrdio sam to iz prve ruke. Razgovarali smo na Brijunima u augustu 2002. gdje je na poziv Rade Šerbedžije došla glumiti Medeju u kazalištu Ulysses. Došla je na razgovor jako vesela i relaksirana, nakon jutarnje vježbe joge. „Znam samo da mi je bilo prekrasno ponovno glumiti i govoriti maternjim jezikom i da sam uživala pustiti svoj glas pod zvjezdanim nebom“. To mi je rekla Mira Furlan kada se prvi puta vratila u rodnu Hrvatsku da glumi, završavajući svoj angažman kao Medeja.

Pošao sam do nje da iz prve ruke čujem njenu priču i da je pitam u kojem su odnosu ona i Hrvatska s kojom želi, kako mi je rekla, jer joj je potrebno, imati normalniji odnos. I danas, kao i 1991. kada je popraćena medijskom hajkom otišla, pokojna Mira bi mislila da je osnovno pravo čovjeka imati vlastiti stav, ma kakav on bio, ali priznala bi, kao što mi je rekla u intervjuu koji ću ponoviti ovih dana, da je bila arogantna (u onom nekom razgovoru za tjednik Danas koncem 1990.).

Naime, bilo je nešto u stilu: „Ja molim da se mene pusti na miru, u mojoj izolaciji, jer mene totalno ne zanimaju ni nacije, ni države, ni nacionalizmi, mene zanima, recimo, kultura, druge stvari…“. Nije bila najsretnija što je to rekla. Shvaćala je da je njena publika imala pravo na prigovor: „Zašto te, Miro, ne zanimaju naše patnje?“, da su ljudi očekivali njeno neko minimalno kajanje zbog „emocionalne odsutnosti“ u trenutku velikih patnji, kao i to da je i ona imala pravo očekivati kajanje i isprike onih koji su je duboko uvrijedili nazivajući je lakom ženom i izdajicom nacije.

Bilo mi je važno čuti da se ne smatra obmanutom od Globusa koji je ne baš jako dobro napisanom „isprikom“ tog ljeta 2002. kupio „bolju prošlost“. Taj tjednik, naime, tjedan dana nakon isprike, iz pera kazališnog komentatora, opet je relativizirao, opet je superiorno interpretirao, opet je u njeno ime govorio o razlozima odlaska. I složili smo se, Mira i ja, da, kao i prije jedanaest godina, nije zanimljiva ona, nego oni koji se bave sami sa sobom, obračunavaju se sa sobom, preispituju sami sebe. I bilo mi je stalo vidjeti kako joj plješće publika. A publika plješće kao da ima potrebu sebe ohrabrivati, umiriti, pomiriti.

Razgovarajući s velikom glumicom, shvatio sam i poruku „Medeje“. Kaže mi: „Čim sam ovdje, znači da sam prihvatila milijun kompromisa koji se zapravo i ne mogu kontrolirati. Ali sam barem živa. Nisam se ugasila. Jer je beskrvna, mrtva čistoća, svakako mnogo manje privlačna nego život, čak i onaj koji se usput malo zaprljao“.

Mira Furlan je i kao Medeja bila mirotvorkinja. Navodim dva njena citata iz „Pisma sugrađanima“ potpisanog 1. novembra 1991. u Beogradu (Mira je od 1986. živjela i radila između Zagreba i Beograda), objavljenog 5. novembra u tjedniku Danas, i nakon toga u beogradskoj Politici:

Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?

(…)

Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane“, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen

U svakom je čovjeku želja za mirom osnovna težnja i u određenoj se mjeri podudara sa željom za ispunjenim, sretnim i uspješnim životom. To su bile i Mirine želje i karakteristike. Njena želja za mirom odgovarala je jednom temeljnom moralnom načelu, to jest, obavezi i dužnosti cjelovitog, društvenog i zajedničkog razvoja, koji je, tako tumačim kao teolog, sastavni dio Božjeg nauma prema ljudskom rodu. Čovjek je stvoren za mir, koji je Božji dar. Možemo crpiti snagu i nadahnuće u riječima Isusa Krista: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt 5, 9). Elem, nakon još jedne Molitvene osmine za jedinstvo kršćana isticati treba da na svim stranama svijeta raste uvjerenje da je mir među religijama i civilizacijama nemoguć bez dijaloga religija i kultura, odnosno da će do svjetskog mira, ma koliko taj pojam utopijski zvučao, zasigurno doći lakše kao posljedica mira među religijama i kulturama.

Ipak se dogodio snažan prodor mirotvorne svijesti, pa se mnogi teolozi ozbiljno bave projektom oblikovanja svjetske etike temeljene na miru među religijama kao pretpostavke svjetskog mira. Hans Küng je voditelj takvih razmišljanja. Vjeruju da je to jedan od ključnih elemenata u procesu oblikovanja globalizacije s ljudskim licem. Fenomen globalizacije, znamo, potiče mnoge na oprez, na pobunu, čak i na demonstracije koje nisu uvijek baš mirotvorne. Ali na globalizaciju je moguće i potrebno gledati i kroz pozitivne aspekte kao što je fenomen snažnog promicanja raznolikosti.

U antičkoj književnosti, prema navodima hrvatske enciklopedije, Medeja je glavni lik istoimene Euripidove, Ovidijeve i Senekine tragedije. Spominje se i u drugim tragedijama, a njezinom su se sudbinom nadahnjivali u svojim djelima i kasniji pisci (P. Corneille, F. Grillparzer), glazbenici (L. Cherubini) i likovni umjetnici (P. Veronese, N. Poussin, E. Delacroix). Velike su proturječnosti u shvaćanju njezina značaja u različitim umjetničkim verzijama: katkad je prikazana kao okrutan ubojica, drugdje kao prevarena, razočarana žena koja sve čini iz očaja (Christa Wolf, 1996).

Mira Furlan kao Medeja na Malom Brijunu i utvrdi Minor govorila je o strahu od ženske energije, opasne, jake i strasne, o strahu od drugog bića i o emigrantu kako se uklapa. „Što više radimo na predstavi to više takvih stvari otkrivamo u sebi i drugim ljudima“, kazala mi je i dodala: „Čim sam ovdje znači da sam prihvatila milijun kompromisa koji se zapravo i ne mogu kontrolirati. Ali sam barem živa. Nisam se ugasila. Jer je beskrvna, mrtva čistoća, svakako mnogo manje privlačna nego život, čak i onaj koji se usput malo zaprljao“

Mira Furlan kao Medeja na Malom Brijunu i utvrdi Minor, prema prijevodu Luke Paljetka i režiji Lenke Udovički govorila je o strahu od ženske energije, opasne, jake i strasne, o strahu od drugog bića i o emigrantu kako se uklapa. „Što više radimo na predstavi to više takvih stvari otkrivamo u sebi i drugim ljudima“, kazala mi je.

Mira bi poželjela, tako sam shvatio tijekom našeg brijunskog susreta, da učimo još više o sebi. Da pogledamo još jednom, pa još jednom unazad i mislimo na to što smo bili i kakvi smo bili. Jer Medeja kaže u jednom času: „Sjeti se tko si“. Svima nama, kao Miri tada, treba neka nova zemlja, zemlja u kojoj nas se neće mrziti, u kojoj ćemo se osjećati ugodno, poštovano, dostojanstveno. U sjećanju na Miru i kao znak poštovanja, zahvalan joj za mnoga dobra, ja vas pozivam da tu novu zemlju pokušamo stvoriti mi, svi zajedno, ovdje i sada.