Srpsko privredno društvo «Privrednik» humanitarno je društvo utemeljeno davne 1897. godine, kroz čije su programe stipendiranja prošle hiljade i hiljade zanatlija, učenika i studenata i iz koga su ponikle mnoge poznate ličnosti hrvatske, srpske, jugoslavenske i svjetske povijesti, danas se nalazi pred svojevrsnim stečajem.
Naime, društvo već godinu dana nema sredstava za financiranje stipendija za pedesetak učenika i studenata, koliko ih je godišnje financiralo zadnjih godina svoga obnovljenog rada, pa bi ovo mogla biti posljednja etapa organizacije koja je postojala kroz 3 stoljeća, nekoliko država i režima i koja je učinila mnogo za afirmaciju Srba u Hrvatskoj, ali i svih onih vrijednosti koje čine građansko društvo.
Iako je «Privrednik» proteklih godina relativno uspješno pronalazio donatore za financiranje fondova «Vladimir Matijević» i «Ivana Vujnović», zadnjih godinu dana zatvorena su mu sva vrata čime je društvo dovedeno u nemogućnost ispunjavanja svojih obaveza prema stipendistima. Iako «Privrednik» uspijeva prikupiti nešto prihoda od pojedinih privatnih donatora, institucionalna podrška srpskih organizacija više ne postoji. Upravo je jedan od glavnih razloga kolapsa činjenica da je Srpsko narodno vijeće, organizacija koja se predstavlja kao srpska i krovna i koja se svojevremeno ugovorno obavezala na izdvajanje sredstava za «Privrednik» a u svrhu stipendiranja siromašnih učenika i studenata, jednostrano odustala od tog sporazuma, dovevši ga na taj način u šah mat poziciju.
Nažalost, ovo nije jedini primjer kako srpski politički predstavnici u Republici Hrvatskoj vode «brigu» o «Privredniku», kao jednoj od historijski najvažnijoj i najstarijoj instituciji Srba na ovim prostorima. Naime, Društvo već više od desetljeća vodi pravnu bitku za povrat svoje bespravno oduzete i nacionalizirane imovine, oduzete još davne 1947. godine za vrijeme komunističke vladavine. Radi se o nekretninama, pretežno zgradama u Zagrebu, koje su u zadužbinu ostavili osnivač Društva Vladimir Matijević, ali i mnogi drugi ugledni i bogati trgovci koji su još pred stotinu i više godina uvidjeli važnost humanitarne misije ulaganja u mlade ljude. Iako je od bivše «Privrednikove» imovine ostalo malo toga u vlasništvu države što bi moglo biti vraćeno, i to malo bilo bi dovoljno za normalan rad i nastavak misije pomaganja siromašnih učenika i studenata. Ipak povrata nema unatoč izuzetnim naporima onih kojima je stalo da se «Privrednik» ne ugasi. Iako su politički predstavnici Srba, Vlada kao i mnogi drugi upoznati s problemom i unatoč tome što postoje pravni mehanizmi koji bi omogućili da se ta imovina vrlo brzo i lako vrati izvornom vlasniku, već desetljeće i više ništa se ne događa. Na upite Društva ili nitko ne odgovara ili pak nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge. Srpski zastupnici u Saboru ne čine ništa kako bi se ovo pitanje pomaklo s mrtve točke i stavilo na dnevni red, iako im je osnovna zadaća zastupanje interesa svoje zajednice. S druge strane, Vlada koja je nadležna razriješiti taj gordijski čvor prebacuje lopticu na Ministarstvo pravosuđa, ministarstvo na Agenciju za upravljanje državnom imovinom, a sve na kraju završava u ladici kao zaboravljeni slučaj. Bitno je napomenuti da sva ta imovina danas nije u funkciji pa tako ili propada ili služi za bogaćenje kojekakvim tajkunima.
Zašto je tomu tako i zašto ne postoji konsenzus oko rješavanja tako važnog pitanja, teško je odgovoriti, jer ovdje se ne radi o isključivo pravnom ili političkom pitanju, ovdje se radi o pitanju morala i osjećaju odgovornosti za vlastitu zajednicu, za njezin opstanak i razvoj. Nažalost, oni koji danas odlučuju i drže poluge moći i utjecaja u našoj zajednici otuđili su se od vlastitog naroda i brige za njegovu dobrobit. Koliko su se udaljili od Matijevićevih ideala pokazuje činjenica da danas niti jedno dijete ne prima stipendiju dok se milijuni kuna slijevaju na primjer u Srpsko narodno vijeće, što iz državnog proračuna što iz Savjeta za nacionalne manjine. Svijest o služenju drugima i borbi za one za koje se nema tko boriti zamijenili su stranački i osobni interesi, kojekakve političke pogodbe i borba za prevlast.
Kako je sve u životu povezano tako je i odnos države, ali prije svega vrha srpske političke scene prema «Privredniku», indikator stanja i odnosa unutar srpske zajednice. Ona je danas razbijena i oslabljena do te mjere da nestaje iz dana u dan. Tužna je činjenica da se i dvadeset godina nakon završetka ratnih sukoba nalazimo u svojevrsnom getu, bez snage da izađemo s jasnim stavom i počnemo rješavati stvarne probleme. Za takvo stanje u velikoj mjeri zaslužni su naši politički predstavnici koji se svojski trude držati nas u prošlosti jer od prošlosti izgleda najbolje profitiraju. Upravo zato je «Privrednik» «zadnja rupa na svirali» jer ulaganje u budućnost nije cilj i smisao njihovog političkog djelovanja, nego je to ulaganje u prošlost, u spomenike, u crne barake i komemoracije. Mi i bez toga dobro znamo što je Jasenovac, Jadovno… i tu bol nosit ćemo dok smo živi. Nebriga za vlastitu omladinu čiji su problemi sasvim drugačije prirode nego što to vide odgovorni imat će ozbiljne posljedice za opstanak naše zajednice na ovima područjima, jer bez obrazovanih pojedinaca nema ni društva kakvom bi mi trebali težiti. Zato su neobrazovani i primitivni naša društvena stvarnost. Stoga je danas važnije nego ikad posjetiti se na «Privrednikov» moto: rad, štednja i čestitost, kako bi oni koji odlučuju shvatili što je cilj i svrha njihovog djelovanja i kako bi svi zajedno ostavili «Privrednik» u naslijeđe budućim generacijama kao primjer ljudske solidarnosti i brige za svoje bližnje.
