Činjenica da se Olimpijske igre ove godine ponovno održavaju u Francuskoj, zemlji koja je kolijevkom modernog olimpizma postala upravo iz želje da ovakvom vrstom demonstracije sile putem sportskih sadržaja u očima svijeta povrati sjaj kakav je u ono vrijeme Ujedinjeno Kraljevstvo doseglo zahvaljujući kolonijalizmu, a Njemačka zahvaljujući industrijalizaciji, od ceremonije njezinog otvorenja unaprijed se morala očekivati količina pompe, kiča i pretjerivanja koja će nadmašiti i inače veliku mjeru usiljene ekstravagancije ove manifestacije. S obzirom na to da se očekivano ostvarilo, ništa manje ne iznenađuje i proporcionalnost pripadajućih kritika ovog događaja. Ono što, međutim, žalosti jest činjenica da praktički nijedan negativan komentar ne ide u smjeru koji bi uistinu bio prikladan, primjerice otvaranju pitanja zašto se enormne svote novca baca na popratni sadržaj, zašto se istim popratnim sadržajem zasjenjuju sportski turniri ili zašto toliki broj ljudi s više žara prati glavni tj. sportski sadržaj negoli teme o kojima im realno ovisi budućnost života, poput onih iz politike i ekonomije. Za ove teme jednostavno ponovno nije ostalo mjesta, budući da su sve kritike odreda upućene u smjeru traženja dokaza o umiranju „kršćanskog zapada“ putem prokazivanja simbolike nekih suštinski bezazlenih umjetničkih provokacija, ako ih se uopće može tako nazvati i ako su uopće ispravno protumačene. Konkretno, ovaj je put riječ o postmodernističkoj instalaciji na temu Leonardove „Posljednje večere“.

Za početak, lamentiranje o umirućoj kršćanskoj civilizaciji Zapada koju se, pritom, najprije predstavlja kao monolitan religijsko-kulturalni prostor koji je baš sad prvi put i fatalno ugrožen zbog nekolicine neoriginalnih umjetničkih ostvarenja, u najmanju je ruku smiješno. Naime, osim što to i takvo kršćanstvo u Europi već tisuću godina funkcionira raspolovljeno na pravoslavnu i katoličku polutku od kojih svaka ima zasebne vjerske i socijalne zakonitosti, kao temelji današnjeg identiteta Europe i Zapada u jednakoj se mjeri moraju gledati i antička baština Grčke i Rima bez koje, nota bene, ne bismo mogli imati ni Olimpijadu, a isto tako i pretkršćanske „barbarske“ tradicije Germana i Slavena, renesansu, reformaciju, prosvjetiteljstvo, građanske i socijalističke revolucije te, na koncu, znanstveno-tehnološku civilizaciju 19, 20. ili 21. stoljeća. Usto, treba naglasiti i da je sporna „Posljednja večera“ ipak predstavljala samo djelić cjelokupne, u načelu preduge ceremonije koju su, uz revijalnu paradu natjecatelja poredanih po abecednom redu matičnih država, većinom ispunjavali sadržaji koji su nesumnjivo dijelom francuske i europske tradicionalno prihvaćene umjetničke baštine, od can-cana do Asterixa i Obelixa. Gledano u tom svijetlu, ne bi se trebalo sa sigurnošću tvrditi kako je instalacija „Posljednje večere“ namijenjena da se izruga baš kršćanstvu, jer može je se, kao i svako umjetničko djelo, tumačiti na više načina, pa tako i onaj po kojem je potencijalno riječ upravo o autorefleksivnom ironiziranju vlastite državne kulturne politike koja postavlja woke-ideologiju na pijedestal kakav je prije uživala službena religija.

Ipak, i ukoliko prihvatimo da su njezini kritičari pogodili bit ove instalacije, smatrati se isprovociranim zbog nje podjednako je smiješno budući da se, kao prvo, ne radi o izvrtanju smisla samog događaja posljednje Hristosove večere iz kršćanske tradicije, nego o poigravanju s kompozicijom jednog od najprepoznatljivijih umjetničkih djela svih vremena – Leonardove „Posljednje večere“ koja je, kao i svako umjetničko ostvarenje, pogodna za reinterpretacije, a pritom predstavlja tek jedno od nebrojenih umjetničkih djela inspiriranih ovom biblijskom pričom. Stoga bi se svatko koga kao kršćanina vrijeđa novo ruho „Posljednje večere“ najprije trebao upitati u kolikoj je mjeri Leonardova inspiracija tijekom stvaranja ovog djela išla u smjeru vjernog prikazivanja ovog događaja ukoliko prihvatimo da se on zbilja odigrao onako kako piše u Bibliji. Pritom nije riječ samo o stoput ironično ponovljenim primjedbama kako stvarni Isus i apostoli na stolu tada sigurno nisu imali svečani laneni stolnjak i otmjeno posuđe niti su svi sjedili na jednoj strani stola uz jednako prostranu klupu s druge strane, već i o utvrđenim činjenicama Leonardovog subverzivnog djelovanja prilikom prikazivanja ovoga prizora, karakterističnog za eru renesanse i stav samog Da Vinčija prema religijskim autoritetima. Zbog toga na izvornoj slici pred Hristosom nema kaleža, u trbuh svetog Andrije uperena je ruka s nožem, a na mjestu Jude Tadeja Leonardo je ustvari naslikao svoj autoportret, ukomponiran na način da je njegov lik jedini leđima posve okrenut od Hristosovog lika. Prije uzimanja ovoga prikaza „Posljednje večere“ kao objekta vlastitog religijskog štovanja, svatko bi se stoga trebao zapitati je li u tom slučaju postao žrtva lakrdije, ali ne one osmišljene od organizatora Olimpijade, već od samog Leonarda Da Vinčija. Usto, kada je riječ o vrijeđanju vjerskih osjećaja, možda bi bilo uputno zapitati se i je li ustvari veća provokacija i uvreda postavljati posljednju večeru, onu izvornu biblijsku, u sklad s Olimpijskim igrama kao sljednicom antičke manifestacije kojom su stari, „poganski“, na limb osuđeni Grci slavili svoja božanstva, u kršćanskom imaginariju kasnije preobražena u demone.

Osim toga, kreiranje novih djela po uzoru na motiv Leonardove „Posljednje večere“ dosad smo mogli vidjeti više stotina puta, ne iz razloga što je pritom itko želio učiniti blasfemiju nego zato što je riječ o jednom od najpoznatijih umjetničkih ostvarenja svih vremena, a koje je, zbog Leonardovog savršenog osjećaja za kompoziciju i prisutnosti velikog broja likova, iznimno pogodno za reinterpretacije. Tako smo dosad za slavnim dugim stolom u pozama Isusa i apostola mogli vidjeti likove iz Simpsona, Saut Parka, Miki Mausa, Dr. Hausa itd. U vrijeme pada komunizma na Hristosovo mjesto bio je postavljen Marks, a u suton zlatnog doba Holivuda isto je mjesto zauzela Merlin Monro. Prema tome, kreiranje novih oblika „Posljednje večere“ na profan način, uz potpuno lišavanje izvorne poruke i dimenzije, ne predstavlja dakle ništa novo, a u pravilu niti ikome skandalozno. Da Vinči je jednostavno bio genij vizualnog izražavanja čime je ostvario neka od najpamtljivijih djela na globalnoj razini, a samim time i prostor za njihovo reproduciranje, ironiziranje, pop-kulturiziranje i svako moguće izokretanje. Iz istog je razloga od „Posljednje večere“ dosad više preinaka doživjela još samo njegova „Mona Liza“ koju smo u međuvremenu mogli vidjeti i s hitlerovskim brčićima i golu i u svim ostalim zamislivim inačicama.

Nakon svega navedenog, nemoguće je ne zaključiti kako kreatori globalnih medijskih histerija poput ove čak nisu ni iskreno isprovocirani viđenim, već ciljano traže sadržaje koje bi mogli proglasiti uvredljivim za sebe i svoje pobornike i tako još jednom dignu moralnu paniku. Ukratko, ukoliko se jedna manifestacija ili organizacija unaprijed okarakterizira kao bezbožnička, iz ciklusa u ciklus će se pokušavati uvući u javnost narativ o njezinoj dijaboličnosti i pogubnosti. Olimpijske igre pripadaju toj skupini jednako kao i, zbog učestalijeg ritma održavanja, ali i karaktera čitave priredbe češće isticana Eurovizija. Uz nju smo, primjerice, ove godine mogli čuti sve od korištenja jedne, na koncu slabo plasirane točke koja uistinu prikazuje demone za njezino poopćivanje s čitavim natjecanjem, pa do traženja „žiga zvijeri“ u broju ziherica na prsluku Bejbi Lazanje. Usto, primjer gotovo istovjetan ovom „olimpijskom“ na domaćem se tržištu po istom principu mogao naći još prije 15 godina u priči o plakatu za brucošijadu zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji je također ponudio svoju inačicu prizora „Posljednje večere“, aludirajući na posljednju generaciju brucoša koja će upisati fakultet prije uvođenja kontroverzne bolonjske reforme. Budući da se studenti Filozofskog fakulteta redovito moraju prikazivati kao indoktrinirani komunistički heretici, njihovo poigravanje s umjetničkim djelima jednako se kao i ono s Olimpijskih igara moralo prikazati kao opasno za društvo. Ukoliko se pak njihovim motivima služi netko tko unaprijed nije prokazan kao neprijatelj, izostat će i medijske reakcije „uvrijeđenih“.

Na koncu, papagajske ponavljače mantre kako se „samo s kršćanstvom izruguje“ treba podsjetiti da je Šarli Ebdo upravo francuski, i to lijevo-liberalni list, a onima koji strahuju od Božjega gnjeva trebalo bi biti jasno da Bog, ukoliko je zaista riječ o čovjekolikom biću koje nas konstantno motri s oblaka, danas vjerojatno gleda Gazu, Ukrajinu ili Jemen, a ne Olimpijadu.