Danas se seljacima njihov trud jedva isplati.
U doba kada gotovo svakodnevno imamo priliku čuti vijesti da se zatvara još jedna farma mlijeka, da proizvođačima mlijeka nikada nije bilo teže, a da je cijena pšenice nikada niža, nameće se pitanje zašto se ljudi još uvijek bave poljoprivredom ako se to ne isplati. Razlog je vrlo jednostavan: kada potječete iz obitelji koja se generacijama bavila poljoprivredom, od malih nogu zavolite taj posao i zamišljate kako ćete jednoga dana i vi na svom imanju raditi ono što najviše volite, sijati, saditi, gledati usjeve kako rastu, hraniti životinje…, ovisno o tome bavite li se ratarstvom ili stočarstvom ili kombinirano. Na taj način njegujete obiteljsku tradiciju, ali i općeljudsku tradiciju, jer čim je čovjek prestao biti sakupljač bilja i biljnih plodova, odnosno kada je prestao loviti divlje životinje, kada ih je počeo pripitomljavati i othranjivati, daljnji razvoj doveo je do stadija u kom više nije dosta gledati u nebo i nadati se kiši u najsušnijim razdobljima godine, u kom nije dovoljno imati samo želju i volju za poslom, već je potrebno i mnogo više od toga.
Dakako, nisu svi poljoprivrednici već od malih nogu znali čime se žele baviti u budućnosti, nego su po uzoru na uspješe europske modele poljoprivrede sami krenuli u poljoprivrednu proizvodnju, pomislivši da bi i oni to mogli, i time započeli put bez povratka. Zaduživanje u bankama, nedovoljna upućenost u sva potrebna znanja koja moraju imati, a ne pišu samo u knjigama, već se stječu iskustvom… Naravno, ljude zavodi i pomisao (na primjer u slučaju mljekarstva) o količini proizvedenog mlijeka puta cijena po litri – koliki je to samo prihod! Sklizak teren za svakog pojedinca koji nije bolje upoznat s osnovama ekonomije, jer kada bi prihod bio ujedno i dobitak, isplatilo bi se, dakako.
S obzirom na tehnologiju koja nam je dostupna, na mehanizaciju, ljudi su promijenili sebe, ali i pogled na poljoprivredu, tako da više nije dovoljno da obiteljska farma bude samo obiteljska, već ona prerasta u poduzeće u kojem članovi obitelji nisu u mogućnosti da obave sav posao sami, pa zapošljavaju još mnogo drugih ljudi. Takvim farmerima također treba odati poštovanje i priznanje, jer teško su breme preuzeli na sebe: velike iznose kredita, obveze prema državi (PDV), zaposlenicima (bruto plaća), dobavljačima hrane i mnoge druge. U isto vrijeme, mala gospodarstva postaju nekonkurentna upravo zbog male proizvodnje, ali i zbog smanjivanja/ukidanja brojnih potpora kojima se do sada podupirao razvoj poljoprivrede (primjerice smanjivanje iznosa poticaja po hektaru, ukidanje subvencija mljekarima), dok s druge strane dolazi do porasta cijena repromaterijala (herbicida, gnojiva), posebice u posljednjih nekoliko godina. Zbog svih navedenih, a i mnogih drugih razloga mali poljoprivrednici nestaju. Što dalje? Njihova djeca postaju beznadni slučajevi, jer u gradu posla za njih nema, a selo im je pokazalo zube.
Pomirio se seljak s tim da nema ni svetka ni petka, ali ovo stanje u kom se trud ne isplati ili jedva isplati teško se može podnositi na duže vrijeme, jer osim što mladi ostaju nezaposleni, pada natalitet, nestaju seoske škole, na koncu će kao dokaz postojanja sela ostati samo tabla s njegovim imenom, neka pusta cesta koja ne vodi nikamo i poneka usamljena kuća kao spomenik na neka prošla, sigurno bolja vremena.
