Predstavnička demokracija kao model vladanja očigledno je u velikoj krizi.
Povjerenje građana u političke stranke kao i u čitav sustav institucija i procedura u tzv. demokratskim sustavima u strmoglavom je padu, pa se mnogi pitaju ima li demokracija kakvu poznajemo budućnost.
Pogledamo li program kojim je vladajuća koalicija došla na vlast i njegovu kasniju realizaciju vidjet ćemo da je famozni Plan 21 bio samo zbirka lijepih želja ispisanih na sjajnom papiru i da je koaliciji poslužio samo kao platforma za dolazak na vlast. Već tada je bilo jasno da je čitav taj plan puka forma bez sadržaja, ali za potvrdu tih sumnji ipak smo morali sačekati dvije godine. Dvije godine su potrošene, a rezultati su porazni, iako je Vlada zadovoljna učinjenim. Ruku na srce, nisam čuo da je bilo koja vlada do sad izjavila da je na lošem putu i da nešto mora radikalno mijenjati, pa nas ni samozadovoljstvo sadašnje vlasti uopće ne impresionira. Ali situacija u društvu je blago rečeno katastrofalna, iako se ta riječ u našim medijima izbjegava, pa čujemo da će sljedeća godina biti izazovna i nepredvidljiva. Istovremeno, s druge strane, stižu prognoze da bi hrvatsko gospodarstvo moglo sljedeće godine ostati i bez dodatnih stotinjak tisuća radnih mjesta, pa će mnogima uistinu biti izazov preživjeti.
Upravo zbog nesposobnosti političkih elita da osiguraju uvjete za ekonomski prosperitet pojedinca i društva u cjelini, kao i sve veća sumnja da oni uopće imaju volju to učiniti, dovela je do sve češćih zahtjeva za primjenom narodnog referenduma kao oblika izravne demokracije u kojemu se građani na najdemokratskiji mogući način izjašnjavaju o tome kako žele da neko društveno značajno pitanje bude uređeno. U posljednje dvije godine pojavilo se nekoliko referendumskih inicijativa. Samo je inicijativa U ime obitelji uspjela provesti svoju volju i referendumom izmijeniti Ustav. Upravo zbog toga je naizgled jednostavna i logična procedura provođenja referenduma u kojoj građani sami postavljaju pitanja i na njih odgovaraju postala problem i doživjela osudu od strane političkih elita, jer po prvi put one su bile nemoćne da utječu na politička zbivanja u zemlji. Narod im je izmakao kontroli. Bio je to dovoljan znak da se postojeći uvjeti za referendum moraju mijenjati.
Stoga je vladajuća koalicija u prijedlog ustavnih promjena kao najvažniju točku uvrstila i promjenu uvjeta za raspisivanje referenduma. I to u trenutku kada je Europska komisija preporučila da Hrvatska uđe u Postupak prekomjernog deficita, što u prijevodu znači nužno svođenje proračunskog deficita u dopuštene okvire ispod 3% BDP-a. To će zasigurno za domaće gospodarstvo i građane biti vrlo bolno. Istovremeno na Markovom trgu političke elite zaokupljene su prekrajanjem Ustava kako bi se građanima onemogućilo referendumsko odlučivanje. Medijski stupci posljednjih tjedana puni su izvještaja sa saborskih sjednica na kojima se raspravlja o novim izmjenama Ustava. Parlamentarna većina, predvođena SDP-om svim silama pokušava okupiti dvotrećinsku većinu potrebnu za izmjene Ustava.
Ako dvotrećinska saborska većina usvoji predložene izmjene Ustava možemo biti sigurni da se više niti jedna odluka neće moći donijeti na referendumu. Naime, prema najnovijim predloženim izmjenama Ustava broj potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma smanjuje se na 200 tisuća što je značajno manje od dosadašnjih 20% svih birača, ali svi ostali propisani uvjeti praktički će onemogućiti referendum kao instrument direktne demokracije. Prijedlogom ustavnih izmjena neće se moći raspisati referendum o pitanjima koja se odnose na obaveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, neće se moći raspisati referendum koji se odnosi na pitanja donošenja i izvršenja proračuna kao i na porezni sustav, na obranu i nacionalnu sigurnost i na ograničavanja ili umanjivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda sadržanih u glavi 2. i 3. Ustava. Međutim, ono što zabrinjava u novom prijedlogu izmjena Ustava je to što se u budućnosti praktički niti jedna odluka neće moći donijeti putem referenduma i to zbog veoma visoko određenog postotka izlaznosti građana na referendum. Naime, vladajuća garnitura usuglasila se da će na referendumu odluka o prijedlogu za promjenu Ustava biti usvojena ako se za taj prijedlog izjasni više od 50 posto od ukupnog broja birača. Nadalje, u slučaju referenduma o pitanjima o kojima se u Saboru odlučuje natpolovičnom većinom, odluka na referendumu bit će usvojena ako se za nju izjasni više od 40% od ukupnog broja birača, a u slučaju tzv. običnih zakona koji se u Saboru donose običnom većinom, bit će potrebna podrška 25 % birača.
Što to u praksi znači, možemo vrlo lako zaključiti. U popis birača trenutno je upisano 3.780.583 birača, pa bi 50% od toga broja bilo 1.890.291 birača. Skoro 2 milijuna birača moralo bi izaći na birališta i dati svoj glas ZA da bi se izmijenio Ustav, što je praktično neizvodivo posebno ako se uzme u obzir da je na referendum o ulasku Hrvatske u EU izašlo 43,51% upisanih birača, na EU parlamentarne izbore izašlo 20,82%, a na referendum o ustavnoj definiciji braka također mizernih 37,90% birača. U zemlji u kojoj je prosjek sudjelovanja na izborima bilo koje vrste oko 40%, ovakva odredba znači faktičku zabranu referenduma, što političkim strankama u Saboru daje potpunu kontrolu nad svim političkim procesima u zemlji. Uopće ne iznenađuje podrška većine političkih aktera ovakvim izmjenama jer je očigledan njihov strah od bilo kakvog oblika političkog aktiviranja građana. Nedavno iskustvo referenduma o braku koji je uzdrmao političke odnose i omjer snaga na desnici bio je jasan znak svima da takve pojave treba što efikasnije suzbiti.
U budućnosti možemo očekivati poplavu referenduma o raznoraznim pitanjima. Prodaja autocesta, privatizacija šuma i voda i sl., ali isto tako je skoro pa izvjesno da nijedan od njih neće uspjeti zbog visoko propisanog broja onih koji ga trebaju podržati. Na taj način se cementiraju politički odnosi u Hrvatskoj na duže vrijeme, građani se isključuju iz bilo kakvog izravnog odlučivanja, a de facto se i ukida ustavno pravo na neposredno odlučivanje proklamirano u članku 1. Ustava.
