Maleševićima su 1991. u zrak dignuti i kafić i kuća u Karlovcu: da sačuvaju goli život, sklonili su se u Njemačku, a po povratku su zatražili odštetu za uništenu imovinu. Nisu je dobili, kao ni pravo na obnovu, pa sada Nedeljko, Ljubica i njihov sin Bojan žive u bivšoj šumarskoj baraci u Bratini.

Rođen sam 1957. u ovoj kući, vili Gračec: moja porodica stanovala je u gornjem, susjedi u donjem dijelu kuće, a tu su prebivali i radnici Šumarije – priča nam Nedeljko Malešević iz Bratine kraj Kupinečkog Kraljevca u Općini Pisarovina, pokazujući ruševinu čiji temelji, poput strašila, danas jedino mogu plašiti ptice.

Kuća je uništena ratnih devedesetih: naš sugovornik, svjedok događaja, kaže da je vila služila novoformiranim odredima Hrvatske vojske kao meta za pokazne vježbe gađanja: njezine stogodišnje dimnjake dokrajčili su trombloni i protuavionski meci, a nakraju, što se jasno vidi, i teški mitraljezi. Pošto je dugo pripadala Općini, ruševinu je, prema kazivanju našeg domaćina, prije petnaestak godina kupila supruga pokojnog Mirka Brauna, poznatog nogometaša i vlasnika zagrebačkoga kafića ‘Charlie’, s namjerom da je revitalizira.

U posljednjih dvadesetak godina i život Nedeljkove njegove obitelji pretvorio se u svojevrsnu ruševinu: kuća i snack-bar koje je dijelio s bratom Glišom i njegovom obitelji, na karlovačkoj adresi Sušačka 4b, minirani su do temelja tijekom samo dva mjeseca, od listopada do prosinca 1991. U tom je razdoblju Nedeljkovoj supruzi Ljubici stigla strašna vijest o ubojstvu sestre u Novskoj, što je bio jedan od eklatantnih primjera ratnih zločina počinjenih od strane pripadnika HV-a. Bilo bi to dovoljno tragedija za jedan ljudski život, no rat je Maleševiće nosio poput vodenog vala: od bijega u Njemačku pa opet natrag, sve do stare šumarske kuće u kojoj danas žive, a koju je Nedeljkov otac, radnik u Šumariji, otkupio šezdesetih godina prošlog stoljeća. U maju 1991. počeli smo dobivati prve anonimne prijetnje: spominjali su ubojstva, izgovarali riječi koje mi je neugodno ponoviti. Načelnik karlovačke Policijske uprave Ivan Štajduhar kazao nam je da se sklonimo. Bio je jako dobar čovjek – kaže Nedeljko.

Odveo nas je Nedeljko u tu svoju kuću, sjeo za stol, pa izvadio pregršt uspomena: fotografija snimljena u dvorištu kuće prikazuje nasmiješeno dijete na biciklu, sljedeća stolove na kafanskoj terasi, pa hrpu ruševina prekrivenih granjem…

– Kuću u karlovačkom naselju Drežnik, u blizini Željezničkog kolodvora, otac je sagradio 1967. godine. U nju sam se s obitelji preselio 1983., kada smo ja i brat, profesionalni konobar, u osamdesetak kvadrata otvorili lokal ‘MG’. Ja sam stanovao u prizemlju, a brat na katu kuće, u kojoj su bila dva trosobna stana. U maju 1991. počeli smo dobivati prve anonimne telefonske prijetnje: spominjali su ubojstva, izgovarali riječi koje mi je i danas neugodno ponoviti. Odmah smo se obratili tadašnjem načelniku karlovačke Policijske uprave Ivanu Štajduharu, koji nam je dobronamjerno kazao da se sklonimo ako imamo gdje kakvu rodbinu. Taj je načelnik bio jako dobar čovjek, koji je 1993. otišao u penziju; čuo sam da je i on imao neugodnosti zbog sličnih sugestija koje je davao – opisuje Nedeljko ratnu psihozu u Karlovcu početkom devedesetih. O kakvoj je strahoti ondje bila riječ govori i neslavan rekord – tristotinjak miniranih objekata u vlasništvu Srba, sve to dok je Nedeljko još bio u Karlovcu.

Tako su se Maleševići s petogodišnjim sinom Bojanom sklonili u Bratinu, kamo su i ranije iz straha znali otići prespavati. Mislili su da će ludilo u Karlovcu brzo proći, no ubrzo i u Bratinu stižu naoružane osobe u uniformama i raspituju se o njima. Jednoga dana, u vrijeme berbe grožđa, Nedeljko je iskoristio trenutak dok je zrak bio čist, pa s obitelji krenuo za Karlovac, po pasoše. Sredinom listopada produžili su za njemački Nürnberg, gdje je živjela jedna Ljubičina sestra, a nedugo potom naziva ih susjed iz Karlovca kojem su dali svoj njemački broj.

– Lokal ti je miniran, Nedeljko, ostani gdje jesi, javio mi je susjed. Potom mi je to, nakon što sam ga nazvao, potvrdio inspektor u Karlovcu. Bilo je to 25. oktobra 1991. – prisjeća se Malešević.

Svakakve misli prolazile su tada njihovim glavama, pokušavali su pronaći neki posao u Njemačkoj da, zatreba li, ostanu ondje za stalno; Glišo je već s obitelji otišao u Novi Sad. Ipak, Nedeljko se u Hrvatsku vratio dva dana prije Božića 1991. i odmah požurio u Bratinu do majke, kojoj su također prijetili i raspitivali se za njezine sinove.

– Pomislio sam, što bude, bit će. Nakon lokala, 27. decembra minirana mi je i kuća. Na licu mjesta izvršen je uviđaj, štetu su u to vrijeme, kako piše u zapisniku što smo ga vidjeli, procijenili na oko 18 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Podignuta je i prijava: naravno, protiv nepoznatog počinitelja. Danas se u Karlovcu jako dobro zna tko je minirao kuće srpskih civila. Ti i takvi uživaju lijepe mirovine stečene na temelju uspješno izvršenih zadataka. Riječ je o poznatim osobama, vlasnicima firmi, to su moje informacije – tvrdi Nedeljko Malešević.

Uz manje ili veće neugodnosti, Maleševići su nastavili živjeti u šumarskoj kući u Bratini. Nedeljko je uz pomoć odvjetnika Veljka Miljevića 1994. podnio tužbu protiv države za naknadu štete nastale uništenjem njegove imovine. Pokrenuo je tužbu i protiv Croatia osiguranja, tražeći isplatu dva milijuna kuna temeljem police koju je redovito uplaćivao. No pravosudna bitka Maleševićima neće donijeti nikakvu zadovoljštinu.

– Tužbu protiv Republike Hrvatske podigao sam jer imam spis u kojem stoji da se radilo o terorističkom aktu: po ondašnjem zakonu, koji je kasnije izmijenjen, imali smo pravo na odštetni zahtjev jer nismo bili u zoni ratnog djelovanja. Farsa je trajala nekoliko godina, da bismo nakraju bili odbijeni pod obrazloženjem da smo bili u zoni ratnog djelovanja, iako imam dokument u kojem su gradske vlasti Karlovca rekle da tu nije bilo ratnog djelovanja, ali sud to nije uvažio – govori Nedeljko, kojem je tužbeni zahtjev za naknadu štete konačno odbijen 8. siječnja 2010. godine. Žalbu mu je potom odbio i Ustavni sud, a bolje nije prošao ni na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, odakle su mu lani poslali dopis da njegov zahtjev nije prihvaćen.

Tražio je Nedeljko i obnovu kuće, ali rješenjima iz 1999. i 2001. to mu je pravo odbijeno, uz obrazloženje da se obnavljaju samo kuće šestog stupnja oštećenja (što je za njegovu utvrđeno) koje su uništene u izravnom ratnom djelovanju – prema rješenju Pododsjeka za obnovu Ureda za prostorno uređenje Karlovačke županije, koje je potpisala pročelnica Gordana Koprivnjak, to s objektom Maleševićevih nije bio slučaj! Umjesto komentara, Nedeljko nam je ispričao istinitu anegdotu:

– Kada sam krajem devedesetih došao u Ured za obnovu, tada u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, službenica mi je izrijekom kazala da je neću dobiti jer ‘tko će nama napraviti to što su vaši Srbi uništili’. Pitao sam je jesam li ja rušio hrvatske kuće…

Sudski troškovi narasli su do 192.880 kuna, pa mu je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu 20. listopada 2010. naložilo da ih u roku 30 dana podmiri ako želi izbjeći prinudnu naplatu, iako je Vladinom uredbom iz 2009. bilo propisano da se svima onima koji su državu tužili prije 2003. i koji su pravomoćno izgubili sporove otpisuju troškovi parničnog postupka. Službeni otpis troškova parničnog postupka Nedeljku je uručen tek lani. Dodatno je ponižen činjenicom da je sam morao čistiti ruševine i platiti njihov odvoz. Danas se u Karlovcu jako dobro zna tko je minirao kuće srpskih civila. Ti i takvi uživaju lijepe mirovine stečene na temelju uspješno izvršenih zadataka. Riječ je o poznatim osobama, vlasnicima firmi, to su moje informacije – tvrdi Nedeljko Malešević

– Iz dvorišta naše nekadašnje kuće u Karlovcu odvezeno je dvadesetak kamiona šute. Nakraju sam za sitne pare uspio prodati golo zemljište. Isto tako, brat i ja smo pred rat na Pagu dovršili četiri apartmana, pa ih za bagatelu prodali kada nam je dojavljeno da bi mogli biti minirani. Svi znamo što se devedesetih događalo u Zadru i okolici – priča Nedeljko. Stresni život, u kojem su u dvadesetak godina ostali bez svega što su marljivo stvarali, odrazio se i na zdravlje Maleševićevih, pa je Nedeljko obolio od dijabetesa, a Ljubica je preboljela rak debelog crijeva. Sin Bojan je nezaposlen, iako je magistar prometne struke: u tri godine, koliko je na burzi, nijednom ga, kaže, nisu zvali za bilo kakav posao – katkada nešto sitno zaradi koseći susjedima travu i prodajom šumskih gljiva. Sam Nedeljko, inače diplomirani građevinski tehničar i apsolvent hidrogradnje (potom i konobar), završio je kao mali poljoprivrednik: tek uzorana zemlja čeka nove prinose paradajza, cikle, luka, paprike, krumpira.

– Ja nemam ništa, a supruga dobiva 1.630 kuna mirovine, to su svi naši prihodi – kaže.

Plaha i diskretna Ljubica nerado se prisjeća svega što su prošli, dodaje istiha tek da joj je doktorica pred operaciju kazala kako nije ni čudo da je navukla bolest nakon svega proživljenoga. Sa suzama u očima prisjetila se svoje pokojne sestre Sajke koja je zajedno sa suprugom Mišom Raškovićem, Mihajlom Šajatovićem i Ljubanom Vujićem ubijena 21. novembra 1991. u svojoj kući u Novskoj: presuda je potvrdila da su ih na krajnje okrutan način ubili pripadnici Prve gardijske brigade HV-a.

– Muž joj je bio konobar, a ona je radila u kuhinji nekadašnjeg Hotela Slavija. Premda rane za njima nikada neće zacijeliti, za ubojstva nismo tražili odštetu od države. Što se tiče moje sestre, bilo je strašno, odveli su je na kat u sobu, to nije bilo ljudski: cijeli zid, cijela spavaća soba, sve je bilo krvavo. Barem su pokopani jedni uz druge – jedva nam je kazala Ljubica.

Turobnu tišinu uzrokovanu njezinom pričom raspršio je njihov 74-godišnji sustanar Jovan, kojeg je Nedeljkov otac posvojio kao šesnaestogodišnjaka, kada je ostao siroče u Vojniću. O njemu i danas brinu Nedeljko i Ljubica, koji su uspjeli ostati ljudi unatoč svemu što im se dogodilo.

Na naplatu dolaze visoki sudski troškovi

Građani koji su se usudili tužiti RH po osnovi naknade štete za imovinu uništenu terorističkim djelom od 1991. do 1996. izgubili su sve sudske sporove i zaradili visoke sudske troškove, a oni su stavljeni u fazu mirovanja sve do 2003., kada je donesen novi Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i kada, na veliki pritisak nevladinih udruga i rješenja Ustavnog suda, tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor potpisuje rješenje o otpisu tražbina države po pitanju sudskih troškova za navedena teroristička djela. Svi daljnji tužbeni zahtjevi prema RH, nakon moratorija do 2003., krenuli su s daljnjim sudovanjem i uobičajenim gubljenjem parnica, tj. vrlo visokim sudskim troškovima koji dolaze na naplatu, odnosno ovrhu, jer se na njih ne odnosi rješenje RH o otpisu troškova po izgubljenim parnicama – kaže za ‘Novosti’ Jovica Brkić iz bjelovarske Udruge osoba oštećenih terorističkim djelovanjem ‘Pravda’.

I dalje se ulaže maksimalan napor nevladinih udruga kako bi se otpisali novi parnični troškovi i ovrhe za sve one koji su izgubili parnice, ali zasad bez značajnijeg uspjeha. Kako Udruga ‘Pravda’, kao ni drugi uključeni, ne raspolaže točnim brojkama zapaljenih i miniranih objekata izvan područja ratnih djelovanja, izvukli smo podatke iz dopisa državnih tijela: prema izvještaju DORH-a iz 2010., bilo je 229 okončanih parničnih postupaka (u kojima troškovi iznose 3.751.391 kunu), 69 ovršnih postupaka, otpisanih troškova u iznosu od 3.723.799 kuna (od ukupno dosuđenih 4.824.885 kuna) i 113 predmeta u tijeku.

 

Izvor: Novosti, autor: Dragan Grozdanić