Vjera u moć knjige

Piše: Đorđe Matić

Marija Ilić Agapova, rođena u Pađenima kod Knina, bila je prva upravnica beogradske gradske biblioteke

Marija Ilić Agapova
Marija Ilić Agapova (foto: Biblioteka Grada Beograda)

Jedno od važnih mjesta kulture glavnog grada Srbije je i Biblioteka grada Beograda. Impresivna zgrada u samom centru, u Knez Mihajlovoj ulici, zdanje što se s bočne strane vidi i s Kalemegdana. Ova je institucija kulture upravo proslavila 93 godine – otvorena je 11. januara 1931., kao nasljednica Beogradskog čitališta iz 1846., prve javne čitaonice u gradu. Biblioteka pored svoje glavne funkcije i misije – nabavljanja, čitanja i posuđivanja knjiga – u svojim prostorima, u čuvenoj „rimskoj dvorani“, onda „Vukovoj sali“ i galeriji, održava brojne zanimljive skupove, predstavljanja knjiga i književne susrete. Na svoj rođendan pak najuspješnijim bibliotekarima i izdavačima dodjeljuje i nagrade koje nose imena začetnika bibliotekarstva u Srbiji.

Gradska Biblioteka (foto: Biblioteka Grada Beograda)

Jedna od nagrada dodjeljuje se za najboljeg bibliotekara u gradu Beogradu i nazvana je po prvoj upravnici beogradske Biblioteke – „Marija Ilić Agapova“. Ženi koja je knjigama, ali i muzeologiji i humanističkim znanostima uopće, kao i samom gradu Beogradu, posvetila čitav svoj radni vijek i ogromnu energiju. No, iza te činjenice i iza samog imena, koje kao da pripada plemkinji iz kakvog ruskog romana, krije se potpuno drugačija i sasvim neočekivana lična priča. Marija Ilić Agapova potiče, naime, iz krajeva što su daleko od beogradskih dugih ulica i velikih trgova. Ova doktorica pravnih nauka, poliglota, poznavalac povijesti, sociologije, književnosti i školstva uopće, jedna od onih renesansnih ličnosti kakve su su javljale (moguće u tom broju i posljednji put) baš u onoj epohi između dva svjetska rata, rođena je 1895. van Srbije – u Pađenima kod Knina.

Njen је životni put fascinantan. Iz bukovičkog, siromašnog, kamenog zaleđa, iz porodice s mnogobrojnom djecom, ali i potomak oca Lazara koji je bio dovoljno bogat da više svoje djece, i to ženske, dade na školovanje, praksom više nego rijetkom u to vrijeme – Marija je otud bila među prvom obrazovanom djecom toga kraja. Nakon toga prelazi u slobodnu Crnu Goru kralja Nikole i školuje se na Cetinju, na ruskom, zatim se vraća u Dalmaciju, u Splitu završava gimnaziju, „realku“, a potom u Zagreb, gdje se upisuje na pravo prelomne 1918., u novoj epohalnoj političkoj promjeni kad svi gorenavedeni krajevi prvi put u povijesti postaju dio iste države. Marija će tu i doktorirati i početi s advokaturom, sve dok u godini Šestojanuarske dikature ne prijeđe napokon u Prijestolnicu. Probijala se brzo svojom pameću, vanrednim obrazovanjem i velikom općom kulturom – idealno za biblioteke, reklo bi se, za te „male Aleksandrije“ gdje se skuplja znanje svijeta. Goleme radne energije, Marija upravlja i Bibliotekom i Muzejom grada, učestvuje u formiranju Istorijskog arhiva, a nalazi i vremena da počne dodatni studij historije na beogradskom univerzitetu. Kao kod mnogih dolaznika, ljubav prema glavnom gradu bila je brza, obostrana i trajna. Ilić Agapova skupljala je građu za knjigu o „belom gradu“ i objavila je 1933. kao „Ilustrovanu istoriju Beograda“.

Marija Ilić Agapova
Marija Ilić Agapova (foto: Biblioteka Grada Beograda)

S obzirom pak na tadašnji odnos šire zajednice prema ženama, ne čudi da je kao žena ovakvoga obrazovanja i razumijevanja svijeta vrlo rano ušla u pitanje ženskih prava, u čemu je prednjačila angažmanom – govorima, tekstovima, posebice člancima u legendarnom Ženskom pokretu, prvom feminističkom časopisu u Jugoslaviji. To su izgleda najproduktivnije, zlatne godine za Ilić Agapovu, lično i naučno, pa će nastaviti voditi Biblioteku, sve do fatalne 1941. I u okupiranom Beogradu radi svoj posao, za što će nakon oslobođenja biti otpuštena s posla. U penziji, u godinama kad je još u punoj radnoj i misaonoj energiji, Marija je prevodila, davala satove stranih jezika, između ostalog, ironično, i u školi za diplomate.

Iako je socijalistička Jugoslavija učinila divovske civilizacijske i društvene skokove u emancipaciji žena, šira kultura je zadržala svoje intrinzične probleme, pa se Marija Ilić i u novoj zajednici aktivira kao borac za ženska prava. Unatoč sumnjičavom držanju struktura spram nje kao „kraljevskog kadra“, te zbog kompromitacije u periodu 1941.-45., naslućuje se ipak da je Marija s radošću, bez zazora i resentimana učestvovala u društvenom životu i unutar ideološkog kadra nove Jugoslavije: ključ je u imenu i pojmu – jedan izvor tako navodi da se Ilić Agapova „osećala od đačkih dana i kao Jugoslovenka i pobornik slovenske solidarnosti“. Tako su stvari polako i s mnogo izazova ipak došle nekako na svoje. U svome drugom kulturnom životu, Marija će dobiti čak i pokoje priznanje.

Marija Ilić Agapova umrla je u visokoj dobi, 1984. godine, u svom voljenom Beogradu.

Ne zna se kakav je odnos imala prema rodnom kraju i da li se vraćala ponekad u Pađene.

Ima jedan njen interesantan citat: „Svi svesno ili instinktivno osećaju da je znanje glavno oruđe kojim će moći da se pobede savremene nevolje i reše teško razrešivi problemi.“

Ova vrsta prosvjetiteljske (u sasvim historijskom smislu pojma), uporne vjere u moć i dobro knjiga i znanja treba nam ovdje i danas više nego ikada. U Pađenima, u Marijinom rodnom kraju, štoviše – takva je vjera nužnost.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: