Prohladno jutro, sipa tanka kiša, četvrtak. Nema gužve na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ugodni monotoni glas u intervalima najavljuje odlaske i dolaske… Na izdvojenom kolosijeku, na putu prema Glavnoj pošti, izložena je crna parna lokomotiva: s bijelo obrubljenim plohama pomalo djeluje kao nacrtana; pod određenim svjetlom liči i na one animirane, antropomorfne parnjače, redovito dobroćudne protagoniste crtanih filmova. Nije neobično što se pored nje zaustavi tek poneki roditelj s djetetom. Zapravo većina Zagrepčana više i ne primjećuje izložak, o samoj lokomotivi zna još manje: “Zar to nije ona Titova? Ah ne, ta je bila plava”.

“To je najstarija sačuvana parnjača koju HŽ ima u fundusu, zato je postavljena”, objašnjava nam najupućeniji od nekoliko prometnika vlakova koje smo upitali o izloženoj lokomotivi. Kaže da pamti kako je zamijenila Titovu lokomotivu koja je tu stajala “pa otprilike do… 1995? Tako nekako.” Na ploči uz lokomotivu to se ne može se pročitati; tu su tek “Tehnički podaci lokomotive 125- 052”: proizvođač je MAV – Budapest, Mađarska; godina proizvodnje: 1891. Zatim raspored osovina (O-C-O), pa najveća snaga i brzina, potom promjer pogonskih kotača i dužina preko odbojnika. Težina prazne lokomotive, težina lokomotive u službi. Osovinski pritisak. Količina ugljena i količina vode. Oznaka na boku lokomotive kazuje: HŽ 125-052, što bi nas moglo zavarati kad ne bismo znali da je zadnja parnjača na domaćim prugama umirovljena još 1976. te da izložena lokomotiva nikako nije mogla prometovati u sustavu koji se tek od 1991. zove Hrvatske željeznice.

No precizni – ili manje precizni – tehnički podaci koje tu nalazimo tek su jedan, mnogi bi se složili i manje značajan dio duge i kompleksne biografije ovog muzejskog eksponata u javnom prostoru glavnoga grada. Crna “stogodišnja parnjača”, takozvana “Katica”, parna je lokomotiva iz 19. stoljeća kojom su, kako piše Franjo Horvatić, “ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozile u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora na Danici. Ta je lokomotiva odvozila iz logora transporte logoraša do željezničke stanice u Koprivnici odakle su s natpisom ‘trulo voće’ dalje transportirani na gubilište u Jadovnu (Lika) i druge logore u NDH”. U sklopu spomen-područja sabirnog logora Danica od 1981. spomen-lokomotiva zajedno s vagonom bila je “nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora”, kako dan-danas piše na info ploči na ulazu u zapušteno i dijelom devastirano spomen-područje.

Sabirni logor Danica formiran je prije kao prvi koncentracijski logor u NDH već koncem travnja 1941. na prostoru nedugo prije toga ugašene tvornice kemijskih proizvoda i umjetnih gnojiva. Tvornica “Danica” izgrađena je 1906. godine u Drnju na sjeverozapadnoj periferiji Koprivnice, a zbog neposredne blizine pruge Koprivnica-Botovo imala je kolosijek u tvornički krug i tri pomoćna kolosijeka. Logor je bio otvoren sve do rujna 1942., a prema dostupnim podacima i svjedočenjima kroz njega je prošlo oko 5.600 ljudi. Prema poslijeratnom iskazu blagajnika Martina Kokora, od tih 5.600 uhićenika Srba je bilo 3.000, Hrvata oko 1.000, nešto više od 600 Židova i oko 400 Roma.[1] Po prvom masovnom hapšenju zagrebačkih Židova, potkraj svibnja 1941., u Danicu je dovezeno 165 židovskih omladinaca između 18 i 21 godine starosti. Pošto su primili pozive za osmotjedno “vršenje đačke radne službe” u Koprivnici, mnogi od njih su se sami prijavili na policiju. Svi su 31. svibnja 1941. ukrcani u tri željeznička vagona, i uz pratnju desetorice redarstvenika “kojima se izdaju besplatne željezničke karte za Koprivnicu i natrag” [2] otpremljeni u sabirni logor Danica, a potom, početkom srpnja, uglavnom na gubilište Jadovno u Lici. Preživjelo je tek troje.

Logorski kolosijek

U monografiji “Spomenici NOB-a općine Koprivnica”, nedavno preminuli dugogodišnji direktor Muzeja grada Koprivnice Franjo Horvatić napominje i da je lokomotiva 125-052 oštećena u ustaškom bombardiranju, neposredno nakon prvog oslobođenja grada Koprivnice koje je trajalo od 7. studenog 1943. do 9. veljače 1944. List Željezničar iz veljače 1976. najavljuje uređenje spomen-područja sabirnog logora Danica te donosi razgovor s umirovljenim strojovođom Dušanom Momčilovićem koji pamti strašne deportacije i “istovar” zatočenika u logor, no evocira i slavne dane lokomotive, kada je svoj obol dala u poslijeratnoj obnovi zemlje, naročito u poslovima izvlačenja šljunka i njegovog daljnjeg odvoza za izgradnju prvog jugoslavenskog autoputa “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Zagreb-Beograd. “Katica” je vozila do 1970-ih, a odluka o slanju u rezalište promijenjena je 1976. kada se javila ideja o izlaganju u nekadašnjem sabirnom logoru u Koprivnici. “Radni ljudi ŽTP Koprivnica” detaljno su je 1981. godine obnovili i postavili u spomen-područje sabirnog logora Danica, gdje je bila izložena do 1992. godine.

Na problematičnu, vanproceduralnu i od javnosti začuđujuće neprimijećenu zamjenu jedne lokomotive drugom upozorila je aktualna ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja Tamara Štefanac na stručno-znanstvenom simpoziju “Problem spomenika: spomenik danas” održanom u listopadu 2013. godine u Klanjcu. U zborniku izlaganja simpozija piše kako je lokomotiva Plavog vlaka, JŽ 11-015, izložena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu 28. srpnja 1982. godine povodom Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske te 90. obljetnice rođenja Josipa Broza Tita.

Postavljanje su inicirali i realizirali radnici željeznice i radnici tvornice Janko Gredelj. Plava lokomotiva je, navodi, sve do devedesetih godina prošlog stoljeća funkcionirala kao važan spomenik u kompleksu Glavnog kolodvora u Zagrebu, bila je odredište turističkih obilazaka grada, mjesto fotografiranja stranih delegacija i organiziranih posjeta školskih i vrtićkih grupa. Otisnuta je i kao centralni motiv na nekoliko serija razglednica te je predstavljala jedan od motiva grada Zagreba i jedan od simbola povezanih s Josipom Brozom Titom.

No 17. svibnja 1992. plava se lokomotiva s Glavnog kolodvora u Zagrebu premješta u dvorište godinu dana ranije osnovanog Željezničkog muzeja. Tek Vjesnik u članku “S kolodvora u muzej” javlja o uklanjanju lokomotive Plavog vlaka, tog “znamena Titovog vremena”, i o postavljanju “jedne od najstarijih parnjača” na njeno mjesto. Dnevna štampa, “paralizirana izvještajima s ratnih fronti”, uz izuzetak spomenutog Vjesnika, jedva da je registrirala ovu izmjenu, a u dostupnom arhivskom gradivu nema ništa o odluci ili rješenju koja joj je imala prethoditi. Pod sasvim nejasnim uvjetima, bez utvrđene odluke ili stručnog obrazloženja, a ispod radara javne rasprave, “Katica” 23. svibnja 1992. zamjenjuje plavu lokomotivu na Glavnom kolodvoru.

Trulo voće

S druge, južne strane pruge, u krugu tvornice željezničkih vozila Janko Gredelj u Ulici grada Vukovara na broju 47, smješten je Hrvatski željeznički muzej i njegov depo na otvorenom sa desestak izloženih vozila. HŽM je osnovan 1991. i kao dio trgovačkog društva HŽ Infrastruktura d.o.o. prema novom se Zakonu o muzejima vodi kao privatni muzej, što, prema riječima ravnateljice Tamare Štefanac, nikako nije poticajan okvir za razvoj muzejske djelatnosti. Već godinama muku muče s nedostatkom adekvatnog prostora za smještaj vozila i druge građe, kao i manjkom financijskih sredstava nužnih za, primjerice, izgradnju izložbenih kolosijeka i ostale infrastrukture prilagođene izlošcima – vozilima i masivnim strojevima.

Omalenim dvorištem HŽM-a dominira modra, nedavno obnovljena lokomotiva crveno-bijelih kotača – riječ je o parnjači, jednoj od tri takve, koje su služile za vuču Titovog Plavog vlaka. Parne lokomotive iz serije 11, najbolje u svojoj generaciji, proizvedene su 1947. u mađarskoj tvornici MAVAG, i naizmjence su vukle Plavi vlak dok nisu zamijenjene dizel i dizel električnim lokomotivama. Jedna od tri plave parnjače izložena je danas ispred glavne Železničke stanice Beograd, dok se treća nalazi u fundusu željezničkog muzeja u Ljubljani. Na ovoj zagrebačkoj nalazi se ganz nova dvopismena ploča JŽ-JЖ 11-015: već uvriježena je praksa, rekla nam je ravnateljica Štefanac, da se originalne mesingane ploče mijenjaju replikama od manje skupocjenih materijala – kako bi se spriječile učestale krađe zbog preprodaje sekundarnih sirovina.

Na drugom kraju dvorišta stari je drveni teretni vagon, u narodu znan i kao stočni vagon, koji je zajedno s “Katicom” dopremljen iz spomen-područja Danice, a potom odložen u dvorište Željezničkog muzeja.

Na njemu nema oznaka, izložen atmosferilijama propada u dvorištu. Načuli smo da su u njega urezane poruke logoraša – no to bi se, uvjerava nas ravnateljica Štefanac, trebalo potvrditi konzervatorskim istraživanjima: “Potraga za podacima iz cjelokupnog ‘života’ lokomotive je izrazito važna, budući da su utemeljene činjenice njene proizvodnje i kasnije uporabe osnova za pronalazak sredstava za njenu obnovu, kao i obnovu vagona i konzervatorska istraživanja koja moraju prethoditi obnovi”.

Vagon djeluje trulo i zlokobno, kao da bi se mogao raspasti na dodir; nismo više tako skloni pokušati snimiti unutrašnjost.

Partizan u logoru

Sanja Horvatinčić, znanstvena novakinja na Institutu za povijest umjetnosti, upozorava i na ne manje problematičnu a gotovo simultanu relokaciju, koja upotpunjuje sliku novostvorenih prostornih i simboličkih odnosa te “tihe” normalizacije brisanja kolektivnog pamćenja, ali i vidljivih tragova bivšeg društvenog i političkog sistema. Riječ je o koprivničkoj “Izvidnici” – brončanoj skulpturi partizana akademskog kipara Ivana Sabolića, autora niza značajnih spomeničkih ostvarenja u bivšoj Jugoslaviji (Niš, Tuzla, Rovinj, Molat itd.), koja je, kao spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, nakon višemjesečne javne rasprave o adekvatnoj lokaciji, otkrivena 27. srpnja 1955. godine i izložena na kružnom toku u središtu grada. [3] Sve do 1991. kada se spomenik uklanja s lokacije na kojoj je, osim simboličko-memorijalne imao i svojevrsnu funeralnu funkciju – naime, ispod samog spomenika sagrađena je i kosturnica u kojoj se (i dalje) nalaze kosti palih boraca Koprivnice.

Spomenik je uklonjen bez javne rasprave i s neumoljivo simboličnim lancem oko vrata, zaostalim od prijenosa dizalicom, deponiran na tada zapušten teren unutar spomen-područja logora Danica. [4] “Time se spomenik koji je imao važnu memorijalnu, društvenu i urbanističku funkciju na jednoj od centralnih lokacija u gradu, premješta u područje prvog logora NDH, čime ne samo da je obustavljena mogućnost neposredne medijacije kolektivnog pamćenja kao izvorne intencije izgradnje spomenika, već je izbrisan i prostorni reper koji je signalizirao na lokaciju kosturnice zaslužnih sugrađana stradalih u antifašističkoj borbi. Štoviše, nedaekvatno impostirana, sama je skulptura, sada lišena svoje spomeničke funkcije, već više od 20 godina prepuštena propadanju, zajedno s ostakom logorskog kompleksa. Primjer Koprivnice, naravno, tek je jedan u nizu sličnih iako ne i najradikalniji od mnoštva memoricidnih zahvata, koji su uz korištenje manje ili veće količine eksploziva, 1990-ih godina bili uobičajena pojava u Hrvatskoj.”

Tako je, smatra Horvatinčić “elegantno zatvoren krug prostornih transfera i ‘tihe’ resemantizacije ovih dvaju spomeničkih objekata – od likvidacije partizana kao ključnog simbola lokalne antifašističke borbe i ‘čuvara’ grobnice palih drugova u simboličkom centru društvenog života jednoga grada, njegove nasilne deponacije na prostor bivšeg logora kao centralnog i univerzalnog toposa kolektivne traume Drugog svjetskog rata – pri čemu se paralelno odvija i proces banalizacije memorijalne aure samog logorskog kompleksa, do semantičke neutralizacije spomen-lokomotive kao označitelja masovnih deportacija u fašističke logore diljem Europe njezinim premještanjem na frekventan turistički punkt Zagreba, u sam centar novouspostavljene političke moći.”

Stižu vijesti kako je donesena odluka o postavljanju spomenika žrtvama holokausta u Zagrebu; gradonačelnik predlaže da se spomenik postavi kod Glavnog kolodvora, na mjestu “stare željezničke lokomotive”; naime, iste ove “rehabilitirane” i preoznačene “Katice” koja, osim kao prešućeni spomenik žrtvama ustaškog terora, govori (ili češće: šuti) i o recentnijoj povijesti prekrajanja prošlosti.

Iz ZET-ove devetke prema Borongaju, sad već na škrtom suncu varljivog februarskog proljeća, promatramo dvadesetak predškolaca, vjerojatno na ekskurziji u glavni grad, kako se fotografiraju s lokomotivom.

 

[1] Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Novi libar; Zagreb, 2001:267

[2] Goldstein, 251; Lengel-Krizman, Narcisa i Sobolevski, Mihael: “Hapšenje 165 židovskih omladinaca u Zagrebu u svibnju 1941. godine”, Časopis Novi Omanut, Zagreb, 1998.

[3] “Na kojem mjestu podići spomenik palim borcima?”, Koprivnički tjednik, 26.2.1955., 1.

[4] O čemu pišu i lokalne novine: “S lancem oko vrata”, Glas Podravine, 5.4.1991.

 

 

Izvor: Lupiga, autor: Milena Ostojić, fotografije: Bartul Čović