Smrt poznatog zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića izazvala je u javnosti skoro nepodijeljene reakcije. Ogroman broj hrvatskih građana dočekao je tu vijest s neskrivenom simpatijom, neki i s otvorenim oduševljenjem, a samo su se rijetki u javnom prostoru držali stare, tradicionalne maksime – o mrtvima sve najbolje.
Neupućenom promatraču sva ta bujica mržnje prema preminulom odvjetniku može izgledati zastrašujuće, primitivno i divljački, jer je protivno svim etičkim principima radovati se tuđoj smrti, tim više što se ne radi o masovnom ubojici, ratnom zločincu ili serijskom silovatelju, već o uglednom zagrebačkom odvjetniku koji je sve svoje poslove obavljao u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. No kako onda objasniti reakcije tisuća građana koji su na dan odvjetnikove smrti ostavljali stotine tisuća komentara u kojima su dotičnog portretirali kao čisto i nepatvoreno zlo? Kako objasniti činjenicu da je čovjek koji je samo primjenjivao hrvatske zakone upravo zbog toga bio toliko prezren? Možda je problem bio upravo u zakonima koje je primjenjivao. Znamo da su mnogi u prošlosti bili prezreni upravo zbog toga što su revnosno primjenjivali loše zakone. Objašnjenje fenomena koji je doveo do prezira pa i mržnje velikog dijela javnosti prema Marijanu Hanžekoviću leži u dvije riječi – Ovršni zakon.
Odvjetnik Hanžeković i njegovo odvjetničko društvo Hanžeković i partneri imali su tu nesreću da u posljednjih deset godina postanu sinonim za ovršne postupke. Kao najveće odvjetničko društvo, bilo zahvaljujući svojim političkim vezama ili redovnim putem, dobili su najveći dio ovršnog kolača i godinama utjerivali dugove za pristojbu HRT-a, Zagrebački holding i slična velika poduzeća. Stotine tisuća građana godinama su upravo od tog ureda dobivali obavijesti o ovrhama, ovršna rješenja, upozorenja, ogromne odvjetničke troškove. Osjećaj nepravde je rastao, a na kraju je Hanžeković, zajedno s tajkunom Tomislavom Horvatinčićem i sutkinjom Majom Šupe, u narodu postao sinonim za sve ono što ne valja u Hrvatskoj.
Iza te bujice mržnje i oduševljenja njegovom smrću leži očaj osiromašenih građana čiji su računi blokirani godinama i koji su godinama gledali kako im se zakonito oduzima novac za troškove koji nikad nisu nastali. Svi oni su u Hanžekoviću vidjeli osobnog mučitelja i upravo u tome leži razlog tako jake emocionalne reakcije. U nemogućnosti da se obrane od loših politika vladajućih stranaka, građani su sav svoj prezir umjesto prema stvarnim donosiocima zakona usmjerili prema simbolima propalog i nepravednog sustava. Sustav koji je stvorio ovakav Ovršni zakon i ne zaslužuje bolje.
Vijesti o broju ovršenih i blokiranih građana postale su redovne u dnevnim rubrikama gotovo svih vodećih medija, parametar koji se smatra normalnim dijelom ekonomskog i društvenog života u Hrvatskoj. Dok uređene zemlje ne poznaju institut blokade računa, kod nas je blokirano 330.000 ljudi, kojima su na vrat natovarili izmišljene troškove i pobrinuli se da do kraja života budu robovi zateznih kamata.
Reći da ne postoji građanin koji nije bio ovršen ne bi bilo daleko od istine. Lakoća kojom možete dopasti u šake ovršnog sustava naprosto je nepodnošljiva. Jedan neplaćen račun, jedna pogrešna ili neuredna dostava dijele vas od višemjesečne agonije u kojoj se vaš dug neprestano uvećava za izmišljene troškove.
Kompliciran i agresivan ovršni sustav, siromaštvo i ogromna nezaposlenost u kombinaciji s pravno needuciranim stanovništvom, bili su savršen uvod u ono što nam se dogodilo u razdoblju od 2011. godine do danas. U tih nekoliko godina od nula blokiranih dogurali smo do njih 330.000, a dug se u međuvremenu popeo na nevjerojatnih 40 milijardi kuna. Većina tog duga odnosi se na odvjetničke i javnobilježničke troškove, na posrednike koje je netko vješto ubacio u zakon, iako njihove usluge u zbilji nikome ne trebaju. Savršen je to primjer zakonodavne i političke korupcije, kreiranja unosnih poslova političkom voljom, stvaranja izmišljenog tržišta odvjetničkih usluga s jednim jedinim ciljem – gomilanja što većeg iznosa novca uz što manji utrošak vremena i energije. Jedan od tih posrednika bio je i Marijan Hanžeković.
Upravo zato danas ne treba ispitivati mentalno stanje nacije koja slavi nečiju smrt, nego moralnost zakona koji se nad građanima primjenjuje. Narod koji prezire zakone svoje države najbolji je indikator da živimo u propalom sustavu. Žrtve takvog propalog sustava, mnogobrojna hrvatska sirotinja, pola milijuna penzionera s mjesečnim primanjima od 500 kuna i čitava vojska onih koji nemaju nikakva primanja ili su ona ispod razine životnog minimuma, vidjele su satisfakciju u odlasku simbola ovršnog sustava. Pogrešno, ali u potpunom skladu s ljudskom prirodom.
