U posljednje vrijeme mediji, ne samo kod nas nego i u regiji, pišu o jednoj zaista bizarnoj presudi. Naime, sud u Puli osudio je Medu, običnog dvorišnog psa, zbog – lajanja. Tužbu je podigla susjeda, a sutkinja je odlučila da se radi o kršenju prava na intimu i mir doma. Tužiteljica je od Medinih vlasnika tražila i nadoknadu štete u iznosi od 10.500 kuna za nanošenje duševne boli. Sutkinja je to odbila, ali je zato petogodišnjeg Medu osudila na svakodnevni zatvor u smočnici i to između 20 sati navečer i osam sati ujutro. Zaista okrutno.
Na mnogim zagrebačkim balkonima, u skučenom prostoru, mnogi psi, kao i drugi ljubimci, svakodnevno provedu po desetak i više sati, sve dok se vlasnik ne vrati s posla. Gledamo ih i slušamo. Neki laju, neki cvile, drugi opet zavijaju. Oni koji su bespogovorno prihvatili takvu sudbinu drijemaju ili spavaju. Ne možemo reći da se svi vlasnici životinja tako odnose prema svojim ljubimcima, ali sasvim je sigurno da je mali broj zagrebačkih ljubimaca mogao uživati Medinu sada već ozbiljno narušenu slobodu.
Tko je odgovoran za cjelodnevno zapomaganje balkonskih pasa, pas ili vlasnik? Tko je odgovoran za njihovu oduzetu slobodu i uskraćene fiziološke potrebe, čovjek ili pas? A pas, bogami, ne može otići na sud ili u MUP i prijaviti svojeg vlasnika za nebrigu, nemar i bezosjećajnost i pritom reći da želi novog.
Možemo slobodno reći da živimo u doba kućnih ljubimaca. Rijetke su obitelji ili samci koji nemaju barem nekog kućnog ljubimca. Ponajviše se nabavljaju psi, uglavnom štenad jer je “tak slatka” i jer je “tak volimo”, a da se vlasnici pritom rijetko informiraju o svim potrebama koje životinja ima, a one su gotovo poput potreba djeteta. Od izvođenja van u šetnju preko hranjenja do odlazaka veterinaru. Nakon prvotnog oduševljenja psom, neki vrlo brzi shvate da pas baš i nije za njih, pa dok vlasnici odlaze za svojim obavezama i poslovima, on u najboljem slučaju završi na balkonu. Oni lošije sreće završe na ulici ili u nekom azilu čekajući ponovno udomljenje, a oni najnesretniji bivaju eutanazirani. Jer ima i takvih pasjih sudbina.
U Hrvatskoj iz godine u godinu raste broj napuštenih životinja, dok broj udomitelja stalno opada. U mnogim gradovima azil ili privremeni smještaj za pse uopće nije riješen na adekvatan način. Prije svega nije riješeno njihovo financiranje. Sve je više udruga koje putem društvenih mreža traže donacije u hrani i novcu kako bi pokrile troškove smještaja, hrane i liječenja nerijetko ozlijeđenih životinja koje pronađu.
Umjesto da se pozabavi rješavanjem ozbiljnih međuljudskih sporova koji su na čekanju i po nekoliko godina, sutkinja u Puli prihvatila se lajanja na zvijezde i bavi se sporom između čovjeka i psa u kojem je uvijek pas nesretni gubitnik. I dok se Medini vlasnici bore za njegova životinjska prava, postoje i oni koji ih krše. A postoje i oni koji se brinu i skrbe o napuštenim životinjama. Rade s puno volje, u lošim uvjetima. Najbolji način da im se pomogne je donacija u hrani i novcu za liječenje ili udomljavanje životinja iz azila. Od vlasnika pasa se očekuje da se brinu o svojim životinjama kao o još jednom članu obitelji. Ponekad, kao i svaka obaveza, briga o kućnom ljubimcu zna biti naporna, no kada vas na vratima dočeka veselo živo biće, koje samo što ne progovori od sreće jer vas je ugledalo, nakon tog trenutka iskrene emocije više ništa nije teško.
