Kosta (Konstantin) Strajnić u Hrvatskoj nema ulicu. Čovjeka rođenog u Križevcima malotko se tamo sjeti, no isto se može reći i za Dubrovnik gdje je ostavio velik trag. Brojni mecene, koji svoje pitomce nisu niti sreli, imaju ulice i škole nazvane po njima, a entuzijast i čovjek posvećen razvoju umjetnosti i umjetnik poput Strajnića sve više blijedi i gubi se kao i njegova neizmjerna materijalna i nematerijalna ostavština koja se rasipa(la) zbog inercije pojedinaca i institucija, društva generalno. Iako se čini nepovezanim spominjati Strajnića i Križevce jer se tamo „samo“ rodio, činjenica je da Strajnić nije bio definiran „domom“ u klasičnom smislu riječi, već je njegov dom predstavljala kultura. Strajnić je takav „dom“ htio stvoriti u Dubrovniku, a koliko ga je Strajnić zadužio po pitanju kulturno-umjetničkog razvitka teško da se može prenaglasiti.

Kosta Strajnić rođen je u Križevcima 29. maja 1887. godine, no na ovom prostoru neće se dugo zadržavati jer će nakon prvog susreta sa slikarstvom u bjelovarskoj gimnaziji otići u Beč na studij u privatnoj školi Heinricha Strehblowa. Po povratku iz Beča 1907. u Zagrebu studira slikarstvo (uz Beč i Zagreb, slikarstvo studira i u Münchenu) na Višoj školi za umjetnost u obrt u klasi Mencia Clementa Crnčića i jednog od ljudi koji je oslikao ikonostas u Grkokatoličkoj katedrali u Križevcima, Bele Čikoša Sessije. U Beč će se vraćati još dvaput (1911.-1912., 1916.-1917.) na studij povijesti umjetnosti i estetike kod Josefa Strzygowskog. Od 1913. do izbijanja Prvog svjetskog rata živi i radi u Beogradu gdje je radio na projektu zbližavanja južnoslavenskih naroda, ideji koja ga je strašno privlačila te ga, barem u kulturnom kontekstu, toliko i razočarala.

Razočaranje u odnos države prema umjetnosti vidi se u njegovim intervjuima nakon Drugog svjetskog rata, gdje se referira na marginalizirane talente poput Ignjata Joba, Gabra Rajčevića, Ivana Ettorea i dr. Mora se reći kako ova kritika nije bila plod „slobode“ da se kritizira Kraljevina Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata jer je Strajnić još 1926. u knjizi „Svetosavski hram“ oštro kritizirao odnos tadašnje države prema kulturi. Prije Prvog svjetskog rata i u međuratnom razdoblju Strajnić se priklanja nacionalno-romantičnoj struji naše moderne umjetnosti koja propagira nacionalni stil koji je bio provediv na podlozi jugoslavenskog ujedinjenja. Očigledno je da se nakon odlaska u Dubrovnik udaljio od prvotnih ideja nacionalnog stila proizašlih iz udruženja „Medulić“ i od samog Ivana Meštrovića te prihvaća plenerizam i impresionizam tzv. hrvatske škole u Münchenu. Tako se sve više okrenuo kolorističkom slikarstvu i skulpturi, odnosno, okreće se od nacionalističke idejnosti prema talentu i „čistoj umjetnosti“: „Talentovan slikar, čak i kad je turski podanik, uvijek mi je imponovao više nego rđav slikar jugoslovenskog podanstva.“

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata interniran je u Zagrebu, a po završetku rata odlazi u Prag gdje će ostati do 1920. godine. Već 1916. godine Strajnić je prepoznat kao dobar kritičar o čemu anonimni autor u časopisu Kokot govori opisujući ga kao „suhoparnog kritičara“ koji ipak uspješno prepoznaje „diletantizam“. U istom će ga časopisu pohvaliti Ulderiko Donadini kao čovjeka s „jakim nacionalnim osjećanjima“ i osobe s ukusom da „razluči diletante od pravih umetnika“. Nakon Praga odlazi u Pariz do 1922. gdje će se upoznati s modernom umjetnosti. Beč i Pariz će po pitanju povijesti umjetnosti najviše oblikovati Strajnića.

Godine 1924. ženi se slikaricom Jovankom Marković. Do 1928. posjećuje Pariz (1925. zbog međunarodne izložbe), Krakow, Varšavu, putuje po Europi, a najviše vremena provodi u Pragu. Te 1928. konačno će se skrasiti u Dubrovniku na nagovor Ivana Meštrovića  i Marka Murata. Zapošljava se kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike, no njegove najranije dane označit će ono što je radio do kraja života – oko sebe skuplja mlade likovne talente i pokušava (iz)graditi likovnu scenu Dubrovnika. Pored konzervatorskog angažmana tj. pomoći Muratu, ideja je bila da Strajnić potakne osnivanje visoke umjetničke škole i umjetničke galerije jer tada u Dubrovniku nije bilo prostora za izložbe umjetničkih djela. Njegov iskren entuzijazam i ljubav prema umjetnosti i ideji da od Dubrovnika stvori kulturno središte, a ne samo turističku senzaciju zapečatilo je njegov položaj avangardnog, neshvaćenog čovjeka na margini društva što će se odraziti do današnjih dana.

Na nagovor Strajnića u Dubrovnik dolazi poznati arhitekt Nikola Dobrović. Kao još jedan hvale vrijedan projekt treba istaknuti Strajnićevu izložbu satire 1937. u Sponzi koja je trebala postaviti temelje za izgradnju muzeja humora u Dubrovniku. Da se ovakav projekt ostvario, Dubrovnik bi imao najstariji muzej takve vrste na svijetu, a ovako u Hrvatskoj takvog muzeja još dan danas nema. Ovo je dokaz shvaćanja modernih ideja od strane Strajnića, ali isto tako i njegov istančan osjećaj kako za visoku umjetnost, tako i za popularnu kulturu. Svojim „učenicima“ pomagao je koliko u struci, toliko i u životu općenito, pokušavajući im naći angažmane, pomoći pri prodaji i izložbi slika. Svjedoci ovakve požrtvovnosti Strajnića su učenici poput Josipa Colonne, Josipa Trostmanna ili Viktora Šerbua koji su teško nalazili poslove pa im je Strajnić organizacijom izložaba pokušavao naći kupce. U članku „Za umetničku aktivnost Dubrovnika“ navodi i niz institucija koje bi trebalo osnovati ili pak, one postojeće, reorganizirati.

Godine 1941. Strajnić „pauzira“ angažman u kulturi te živi povučeno u svom domu gdje ujedno pruža utočište antifašističkim umjetnicima poput Otona Postružnika. Pomalo je nerazjašnjeno zašto, ali vjerojatno u bijegu odlazi na Vis u zimi 1944.-1945. gdje radi kao prevoditelj. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Dubrovniku se osniva Umjetnička galerija. Strajnić je bio njezin prvi direktor i inicijalni donator. Ono što nije mogao provesti kroz institucije Strajnić je provodio privatno. Početne teškoće pri osnutku institucija prebrodio je vlastitim naporom, pa je tako u Umjetničkoj galeriji nedostatak umjetnina u zbirci nadopunio umjetninama iz vlastite zbirke.

Od 1948. do 1949. ravnatelj je Galerije umjetnina u Splitu, a 1953. autor je postava Muzej ikona pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku. Godine 1954. objavljuje katalog grafičke zbirke Biblioteke i zbirke Balde Bogišića u Cavtatu. Kao najpoznatiji učenici „Strajnićeve škole“ vrijedi istaknuti Ivu Dulčića, Antuna Maslu i Đuru Pulitiku „koji su poslije rata obnovili duh i dah slikanja na dubrovački (ekspresionistički-koloristički) način“. Taj način poticao je Strajnić, a opisivalo ga se kao „slikanje instinktom“. Upravo to odražava stav Strajnića da se umjetnošću bavi „srcem“ – „Slikarstvu treba prilaziti srcem“. Nakon smrti žene Jovanke 1970. povlači se iz javnosti: „Već više od godinu dana nema ga na Placi, ne obilazi izložbene prostore, ne sjeda za stol na Pločama da s prijateljem odigra omiljenu partiju šaha.“ Umire u 90. godini u Dubrovniku 23. jula 1977. godine, u gradu gdje ostavlja puno više od života.

Ovu kratku priču o njemu valja završiti riječima njegovog učenika, Đure Pulitike: „Nikada prije njega, a vjerojatno ni poslije njega, ovdje se dugo neće naći takav entuzijasta i čovjek koji je toliko bio srastao s likovnom umjetnošću.“