Slučajevi isticanja zastave SFRJ na Povorkama ponosa u Zagrebu i Puli koji su prošlog mjeseca izazvali niz reakcija u javnom prostoru uskoro će dobiti i svoj sudski epilog. Naime, ova intervencija učinjena od pripadnika nedavno konsolidiranog Revolucionarnog komunističkog saveza (RKS), organizacije koja djeluje na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, rezultirala je kaznenom prijavom protiv Adama Martića, člana Istarsko-riječkog ogranka RKS-a koji je ovu zastavu nosio na pulskom Prajdu. Iako vjeruju da će na suđenju uspjeti obraniti svoje postupke, članovi RKS-a pokretanje ovoga postupka smatraju neutemeljenim pokušajem zastrašivanja, ali i dokazom slabosti države kojа zabrane simbola koristi kao paravan za vlastitu nestabilnost. Oni podsjećaju i kako prigodom održavanja same povorke nitko od prisutnih policajaca nije reagirao.

Po riječima Adama Martića, napadi koji su se u medijima povodom ove situacije mogli čuti s desne pozicije ostaju neutemeljeni, uz pojašnjenje kako se istu ne može povezati sa srpskim nacionalizmom budući da on, jednako kao i onaj hrvatski, Jugoslaviju smatra projektom usmjerenim protiv vlastite nacije. On podsjeća i da izvorna, 19-stoljetna ideja jugoslavenstva, kao i ostvarenje socijalističke Jugoslavije ne bi bili mogući bez aktivnog sudjelovanja hrvatskog naroda. Usto, jednako neprimjerenim smatra i ograđivanja od ove zastave s lijevo-liberalnih pozicija, pri čemu navodi kako je SFRJ vrlo rano dekriminalizirala homoseksualnost, odnoseći se prema njoj u skladu s europskim prosjekom, a znatno bolje od onog svjetskog, te dodaje kako je borba protiv spolne diskriminacije neraskidivo povezana s borbom protiv klasnog društva općenito.

Nadalje, iz RKS-a navode kako sporna zastava s petokrakom za njih primarno ne simbolizira državu SFRJ već Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju u zemljama bivše Jugoslavije, kao i jedinstvo radničke klase južnoslavenskoga prostora neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Ističući kako su pripadnici LGBT populacije većinom i pripadnici radničke klase koji u takvim okolnostima doživljavaju dvostruku opresiju, pripadnici RKS-a svoje isticanje zastave SFRJ na Prajdu objašnjavaju kao poruku da je emancipacija seksualnih manjina ostvariva jedino klasnom borbom, budući da bi u njoj zajednički mogle djelovati sve potlačene skupine.

I dok RKS najavljuje pokretanje kampanje za prikupljanje sredstava za troškove parnice, spremni da svoje motive obznane i pred sucima, valja se, s druge strane, zamisliti i nad motivima onih koji su prijavu podigli ili će istu pozdraviti, onih koji su javnu pojavu zastave s petokrakom per se dočekali napadački, poput, primjerice, čelnika odnedavno vladajućeg Domovinskog pokreta. Ključ njihovih motiva vidljiv je primarno iz činjenice da oni, obrazlažući svoj stav o neprimjerenosti isticanja petokrake u javnosti, velikom većinom nisu otvarali temu komunizma kao ideologije, kao problema ili kao rješenja, već su se bavili primarno problematikom koja proizlazi iz njezina poistovjećivanja s Jugoslavijom u geografskom smislu. Iz njihove perspektive, kao da se željelo ostaviti dojam da petokraka ne predstavlja problem zbog svoga stvarnog značenja, prema kojem ona predstavlja socijalističku revoluciju i društveno vlasništvo kao osnovu uređenja društva u SFRJ, već zato što je svojedobno bila korištena kao dio državnih simbola jedne od inkarnacija ideje jugoslavenstva, a to će reći ideje o zajedničkom političkom i kulturnom prostoru hrvatskoga sa srpskim i drugim srodnim mu narodima. Demonizacija simbola socijalističke Jugoslavije zato se u pravilu kreira na način da ih se dovodi u direktnu vezu s velikosrpstvom iz 1990-ih, nakon čega se ono obvezno poistovjećuje sa srpskim narodom u cijelosti, a napose s njegovim reliquiae reliquiarum u Hrvatskoj.

Tragikomično je stoga promatrati kako se, usprkos tome što je tema javnih rasprava ostala crvena zvijezda petokraka, globalno prisutan simbol socijalističke internacionale, među njima nije otvorila nijedna koja bi se doticala odnosa socijalizma i kapitalizma iz ekonomskog ugla, a koja bi, uz informirane sugovornike, mogla biti puno interesantnija. Naprotiv, sve se vrijeme nastavilo govoriti isključivo o petokraci kao simbolu problematičnom zbog njegova propagiranja bratstva Hrvata sa Srbima u drugoj Jugoslaviji, iz perspektive kritičara tumačenog tek kao paravan za hegemoniju svih Srba nad svim Hrvatima. Nažalost ili nasreću, promatrajući stvar politološki, zbog toga možemo doći i do zaključka kako se samoj petokraci, osim činjenice da su pod njom četrdesetak godina makar u teoriji skladno bili sjedinjeni Hrvati sa Srbima, ustvari ništa ne može prigovoriti. Adam Martić, optužen zbog nošenja zastave s petokrakom, u takvim okolnostima ima razloga za optimizam i prije službenog početka sudskog procesa, budući da je vrlo lako dokazivo kako pod petokrakom i u ime petokrake narodi u drugoj Jugoslaviji, uključujući i onaj hrvatski, nikako nisu bili zatirani niti ugnjetavani.

Iako su svi mediji kao kakav neoboriv argument prenosili stav DP-ovog Ćipe Mlinarića po kojem je zastava s petokrakom za Hrvate simbol zla zato što je ista bila prikazana na repu aviona kojim su 7. listopada 1991. raketirani Banski dvori s ciljem likvidacije Franje Tuđmana, pritom su konstantno zaboravljane dvije ključne stvari. Najprije, činjenica da su raketama usmjerenim ka Banskim dvorima, osim hrvatskog, trebali ciljano biti likvidirani i tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesić, kao i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije Ante Marković, a sve kako bi se, pored hrvatskih, onemogućilo postojanje i legitimnih političkih predstavnika tada već itekako upitne jugoslavenske države. Kao drugo, očito se zanemaruje kako se, u okolnostima ratnog stanja, zbog potrebe za brzim i tajnim vojnim djelovanjem, obično previše ne mari za natpise na bojnoj opremi ukoliko je ona funkcionalna, što je jedini razlog zbog čega je zastava socijalističke Jugoslavije nastavila stajati na vojnim zrakoplovima u Beogradu usprkos tome što je do toga trenutka pridjevak „Socijalistička“ uklonjen iz imena kako Hrvatske, tako i Srbije, kao i tome da su i predsjednik Predsjedništva Mesić, kao i njegov srpski predstavnik Borisav Jović, ali i Slobodan Milošević, svaki za sebe izjavili da je SFRJ mrtva, pa prema tome i njezini simboli nisu imali predstavljati vrijednost za koju ili u čije ime se ratna (zlo)djela čine. Iz istog je razloga i velik broj pušaka u prvoj fazi rata korištenih na hrvatskoj strani, ukoliko nisu bile zaplijenjene iz sustava Teritorijalne obrane, na sebi mogao imati samo natpis „Cделано в СССР“ („Proizvedeno u SSSR-u“), jer najveća je količina oružja hrvatskoj strani tada pristizala upravo iz Rusije. No stoga ipak nitko ne donosi zaključke da su se hrvatski branitelji borili za Sovjetski Savez ili srp i čekić s njegove zastave. Nota bene, oružje preuzeto iz skladišta Teritorijalne obrane vrlo je vjerojatno imalo natpis „Made in Yugoslavia“ koji sugerira da je nastalo pod onom istom petokrakom zvijezdom kao i beogradski zrakoplov.

Usprkos tome što službena politika nad svim zajedničkim ostvarenjima hrvatskog i srpskog naroda svesrdno provodi damnatio memoriae, ukoliko se potrudimo prisjetiti da su socijalistička Jugoslavija i njezini simboli postojali i prije 1990. godine, još je lakše shvatiti da petokraka nije podrazumijevala negaciju hrvatstva zbog svih onih stoput ponovljenih argumenata o SR Hrvatskoj kao jedinoj republici kojoj je bilo dopušteno imati vlastitu himnu, šahovnici (ponekad čak i s prvim bijelim poljem) koja nije bila zabranjivana ili granicama koje su upravo tada bile utvrđene, a koje danas predstavljaju teritorij samostalne hrvatske države. Kao manje poznat, a podjednako zoran primjer može se izdvojiti, recimo, izdanje knjige „Povijest hrvatskog naroda“ Školske knjige iz 1971. godine, objavljene nedugo, ali ipak prije Hrvatskog proljeća i tijekom najsnažnije moći Titove vlasti, na čijim se koricama petokraka nalazi ravnopravno s oltarnom pregradom iz srednjovjekovne hrvatske kraljevine, dok je na njezinoj prvoj stranici prikaz spomenika „Povijest Hrvata“ Ivana Meštrovića.

Činjenica da je riječ o univerzalno primjenjivom simbolu koji ne predstavlja samo komunizam, a zbog koje je njezino zabranjivanje dodatno otežano, može nas dovesti do još zanimljivijih saznanja iz starije hrvatske prošlosti. Primjerice, pluteja s motivom petokrake zvijezde s krstionice iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu, datiranog na kraj 11. stoljeća. S obzirom na to da je većina srednjovjekovnih reljefa izvorno bila obojena žarkim bojama, za ovu se petokraku lako može pretpostaviti da je nekoć bila crvena, jer radilo se o simbolu Kristovih rana i vječnog života. Prema tome, budući da je ovaj plutej nastao u vremenu križarskih ratova, ujedno i vremenu širenja upotrebe grbova, a da se nerijetko dovodi u svezu s kraljem Dmitrom Zvonimirom, umjesto zabranjivanja crvene petokrake, hrvatske vlasti trebale bi je dodatno slaviti ne samo kao jedan od svojih povijesnih grbova, već i kao najstariji grb hrvatskog naroda.

Što se tiče slučaja isticanja jugoslavenskih zastava na gej-paradama, zanimljivo je prisjetiti se kako se identična zastava zavijorila i na beogradskom Prajdu 2021. godine, gdje je također izazvala buru u javnosti, dokazujući na taj način još jednom kako su nacionalistički refleksi identični kada treba zatirati nešto što, makar na simboličkoj razini, odbacuje nacionalizam kao koncept. S druge strane, jugoslavenska se zastava prošle godine u još jednom čudnom spletu okolnosti pojavila na prosvjedu antifašista u talijanskoj Firenci i pritom od tamošnje javnosti prošla posve neopaženo, što je još jedan kvalitetan dokazni materijal, ovaj put kao opreka tvrdnji iz redova DP-a da „čitava Europa“ osuđuje i kažnjava ovakve simbole.

Zanimljivo je bilo pratiti i kako su, paralelno s debatama oko petokrake u Hrvatskoj, slovenske vlasti zakonom zaštitile niz svojih partizanskih pjesama dok su srbijanske vlasti ponovno otvorile temu premještanja posmrtnih ostataka Josipa Broza Tita iz Beograda u Kumrovec. U tim je koordinatama zapravo još jednom dokazano kako su hrvatski političari, i to upravo oni koji od toga najviše bježe, u svom odnosu prema vlastitoj antifašističkoj prošlosti i dalje znatno bliži „zaostaloj/balkanskoj/bizantskoj“ Srbiji nego „zapadnoj/naprednoj/uljuđenoj“ Sloveniji. Na koncu, dok RKS navodi kako njihov pokret bilježi značaj porast članstva diljem zemlje i ne planira odustati i usprkos zabranama, cjelokupna javnost može se samo nadati kako će hrvatske vlasti preboljeti sindrom kod kojeg od drveta ne vide šumu i početi reagirati na, između ostalog, stvarne teritorijalne pretenzije izvana – primjerice, na situaciju s nedavno odigrane nogometne utakmice europskog prvenstva na kojoj su talijanski navijači iznijeli transparent s natpisom „Ridateci Fiume“ („Vratite nam Rijeku“) koji, za razliku od jugoslavenske zastave, nikome u Hrvatskoj očito ne predstavlja ni smetnju niti provokaciju.