„Noćas se moje čelo žari,

Noćas se moje vjeđe pote,

I moje misli plam ozari –

Umrijet ću noćas od sramote.“

Ovakve bi prigodno izmijenjene stihove svoje slavne pjesme vjerojatno zavapio veliki Tin Ujević kada bi mogao vidjeti na koji način i pod kojim simbolima omladina u njegovom Imotskom, danas znatno drugačijem no u doba njegova školovanja, iskazuje ljubav prema svome narodu i domovini, i na taj se način pridružio „svakidašnjoj jadikovki“ svih onih koji u hrvatskom društvu već niz godina nastoje biti glas razuma. Onima koji su svjesni da tradicija ustaškog pokreta ni pjesmama ni pokličima ni odjevnim stilom niti ikonografijom nije, ne može i ne smije biti dovođena u ikakvu pozitivnu vezu s današnjom Republikom Hrvatskom. Dokazao je Tin još jednom isto tako i trajnost svoje uloge, bodlerovski rečeno, „prokletog pjesnika“ koji ostaje neshvaćen i neprilagođen u svakom režimu pod kojim živi. Za fizičkog života, najprije je u Austro-Ugarskoj bio proganjan zbog pravaških i jugoslavenskih stavova (te dvije kategorije tada nisu bile oprečne!), u Kraljevini Jugoslaviji odbacivan zbog protivljenja monarhizmu i elitizmu, u NDH marginaliziran i sveden na potplaćenog činovnika, a u socijalističkoj Jugoslaviji cenzuriran jer je imao nesreću da baš u doba NDH dobije prvo stalno zaposlenje, iako s ustaškim režimom ustvari nije imao nikakve veze niti je o njemu napisao ijedno, pozitivno ili negativno slovo. Na koncu je, kao stanovnik pjesničkog panteona, i od suvremenih hrvatskih vlasti dočekao osudu na zaborav nakon što su one najprije uklonile izbor iz njegovih djela s popisa literature za državnu maturu, kao tobože pretežak i nerazumljiv današnjim svršenim gimnazijalcima, i na taj način pridonijele srozavanju njegove ličnosti među tim istim neupućenim mladim ljudima do razine u kojoj im njegov spomenik predstavlja tek još jednu banderu za vješanje simbola koji su u danom trenutku pri ruci.

Dakako, ne treba uopće sumnjati kako bi stvarni Tin paradno kićenje državnim simbolima čak i svoje države, a kamo li neke vojne jedinice, shvatio jedino kao prisiljavanje da postane nešto što, po njemu, jedan pjesnik ne smije biti. O tome najbolje svjedoče anegdote o animozitetu Ujevića spram Krleže, kojem je prigovarao zbog prihvaćanja uloge režimskog pisca i to u više različitih režima, nazivajući ga „zastavom svih boja“. Iako je Krleža na tu prozivku cinički uzvratio kako je Tin onda „podrum svih vina“, ovaj se zbog toga nije bunio, ionako mirno pristajući na ulogu opijenog boema koji shvaća da je u vinu istina, a što se za politikantstvo baš nikako ne može reći.

U slavu mira – slavljenje rata

Razmišljajući o sveopćem politikantstvu, ali i zazivanju prošlosti koje ga redovito okružuju, potrebno je ujedno i zapitati se koja bi točno trebala biti poanta slavljenja Dana pobjede, a osobito baš na taj datum? Ustvari, odgovor je vrlo jasan – Danom pobjede proglašen je datum kraja rata, što znači da se njime slavi mir odnosno trenutak prestanka ubijanja, razaranja, prijetnji, mržnje, stvarnih i umnih zidova, a samim time i prestanak primata ratničke ikonografije u svakodnevici civila. Nažalost, okolnosti slavljenja hrvatskog Dana pobjede redovito se, mimo službene proslave s državnim i vojnim vrhom, na različitim alternativnim lokacijama premetnu iz slavljenja kraja rata, pa čak i iz slavljenja vojnih uspjeha koji su do njega doveli, u slavljenje rata kao takvog. Razlozi za to složeni su i duboko psihološki, a počivaju dobrim dijelom u općem razočaranju društvenim prilikama koje su uslijedile nedugo po okončanju rata u Hrvatskoj. Kao rezultat toga procesa došlo je, između ostalog, i do enormne popularnosti Thompsona kao izvođača koji je zauzeo tržišnu nišu održivu isključivo onoliko koliko opstane ovakav narativ, za razliku od, primjerice, osjetno manje slavnog Mate Bulića, usprkos tome što mu je opus u velikoj mjeri domoljuban i prigodan za proslave Dana pobjede. O mimo rata ostvarenim glazbenicima poput Jure Stublića, Davora Gopca ili Akija Rahimovskog koji su jednostavno odbili u miru izvoditi ratni dio svog opusa ne treba ni govoriti. Thompson tako, čak i neovisno o tome što on privatno osjeća, ostaje korifej krivo nasađenog doživljavanja kraja rata i takvim mora ostati do kraja svoje karijere, jer da bi on djelovao kao profitabilan projekt mora biti rata, makar i u ljudskim glavama.

Ironično je što se pritom ipak mora zaključiti kako sam Thompson na koncertu u Imotskom nije bio incidentan, što je donekle i očekivano s obzirom na to da je bila riječ o svojevrsnom povratničkom koncertu nakon dvije godine izbivanja zbog privatnih problema, zbog čega mu s čisto ljudske strane treba čestitati na snazi da ponovno iziđe pred publiku. Stvarni incidenti, uključujući i ogrtanje spomenika Tina Ujevića zastavom HOS-a i fotografiranje uz njegov spomenik u majicama s citatima iz ustaških pjesama, kao i masovnog pjevanja istih takvih pjesama, zbili su se još prije samog koncerta, na isključivu inicijativu njegove publike koja se počela okupljati po gradu. Na taj način otvara se i najstrašniji dio aktualne imotske priče, onaj koji je vidljiv već iz prvog pogleda na pokretače tih incidenata. Naime, tu se nije radilo o nekadašnjim pripadnicima HOS-a niti bilo koje druge hrvatske ratne postrojbe, pa čak niti ljudima čija su djetinjstva obilježena ratnim traumama. Riječ je bila o ljudima rođenim otprilike deset godina nakon Oluje, ljudima očito premladim da bi shvaćali koliko je lijepo živjeti u miru.

U Imotskom se nije radilo o nekadašnjim pripadnicima HOS-a niti o ljudima čija su djetinjstva obilježena ratnim traumama. Riječ je bila o ljudima rođenim otprilike deset godina nakon Oluje, ljudima očito premladim da bi shvaćali koliko je lijepo živjeti u miru

Država neznanja

Budući da, i uz ovakve incidente, mora ostati jasno kako Republika Hrvatska nije ustaška država i kako velika većina Hrvata nisu ustaše, baš kao i da gotovo nitko od ovih mladih ljudi ne bi mogao podržavati odredbe koje je donosio ustaški režim, postaje jasno kako se nalazimo pred problemom koji je dugoročno jednako velik kao što bi bio i onaj da je država u kojoj živimo uistinu ustaška – Republika Hrvatska je država neznanja. Neznanja koje se generira, potiče i njeguje, ne samo u odnosu prema nacionalnoj povijesti nego i prema svakom drugom području. Jedino u društvu duboko prožetom neznanjem moguće je u folklor nacionalizma i ustašofilstva ugrađivati jednog panslavista i građanina svijeta Tina Ujevića. Jedino u društvu duboko prožetom neznanjem moguće je uzvikivati parole o Bogu i Hrvatima pred spomenikom jednom Tinu Ujeviću koji je nasuprot imperijalizmom i nacionalizmom zagađenim kršćanstvom bio skloniji univerzalističkom i individualističkom budizmu.