Postoje samo dvije pjesničke tribine u svijetu koje su stare preko pola vijeka – jedna je u Parizu, a druga u Zagrebu. Ova zagrebačka, kao što znaju svi ljubitelji pjesničke riječi u ovom gradu, zove se Jutro poezije. Osnovano je 1964. godine na obljetnicu smrti Sergeja Jesenjina, a u grupi utemeljitelja su bili Vesna Parun, Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Sead Alić i Berislav Nikpalj. Pjesnika nema bez boemskog duha i bez kavane, pa su tako Jutro poezije pamtile mnoge zagrebačke gostionice: „Tingl-Tangl“, „Dva ferala“, „Blato“, „Grabancijaš“, „Krivi put“, a bilo ih je još. Osim toga, pjesnici su krhke biljke, a poezija je u sadašnjem super modernom vrlom novom svijetu gotovo zaboravljena disciplina, pa je srećom pravo čudo da se zagrebačko Jutro poezije održalo sve do danas.

Gostionica „Blato“, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, odnosno tzv. buffet iz socijalističkih vremena, u kojem se vječno osjećao neizvjetreni talog duhanskog dima, vonj prosutog piva i miris jeftinih srdelica u kombinaciji s užeglim uljem, bilo je jedno od tih svetišta Jutra poezije, naročito zato što je u njega u svoje vrijeme dolazio veliki Tin Ujević i njegovo društvo pjesničkih boema s ruba. Decenijama je ogromna fotografija Tina Ujevića krasila čitav zid ove gostionice, u koju se bogobojazno i s uzbuđenjem gledalo. Tin je bio posmrtni guru svih znanih i neznanih pjesnika Jutra, koji je nakon jurcanja od Zagreba preko Beograda do Pariza i natrag, umro sredinom 50-ih u nekoj ubogoj sobici na Trešnjevci. Na obljetnicu Tinove smrti zagrebački taksisti tradicionalno su svake godine vozili ovu zanesenu boemiju na Mirogoj besplatno.

Umjetničko podzemlje Zagreba

Inače, gostionica „Blato“ je primarno po svom duhu, kao i po svom položaju, bila navezana na važan krak umjetničkog podzemlja Zagreba, naročito u 80-ima. Bio je to tzv. „duhanski put“ na potezu između kazališne kavane, „Kavkaza“, nenadomjestive omladinske i raskalašene „Zvečke“ i pjesnički lumpenproleterskog „Blata“, na crti manjoj od sto metara. Na njoj se u večernjim satima čitavu jednu deceniju znala nagurati i zakrčiti ulicu sva intelektualna mladost Zagreba i tušta i tma muzičara, glumaca i osobenjaka svih fela. Taj jedinstveni kulturni fenomen Zagreba koji se ugasio s ratovima 90-ih zaslužuje poseban osvrt, no treba reći da su Jutro poezije i magični trokut Kavkaz-Zvečka-Blato proizašli iz istog izvora želje za osvajanjem društvene slobode u prostoru umjetničke imaginacije. Kako su dolazila nova vremena marketinga i profita, „Blato“ (slično kao i druga dva spomenuta mjesta) prvo je pretvoreno u elegantni riblji restoran „Tip-Top“ a u novije vrijeme iznad njegovih ulaznih vrata piše „The Best CRO beef & fish steaks“. Evropski gradovi su nastavili njegovati kavane u koje su zalazili Šiler, Kafka, Volter, Bodler ili Hemingvej, a Zagreb do takve brige još nije dobacio. Slično je i s „Tingl-Tanglom“ u Mesničkoj ulici, koji je 60-ih bio „alternativna rupa“ u koju su tada na Jutro zalazili mnogi „nespravni za problem“ kako je govorio Tin, neetablirani pjesnici, pisci, glumci, slikari, muzičari i filozofi. Tamo je, kažu, Bela Krleža ispijala vino, Milivoj Slaviček je jeo grah, a Sead Alić, koji se družio s Tinom Ujevićem, recitirao je poeziju pred mnoštvom posjetitelja. Tamo su tadašnji studenti upijali filozofiju Vanje Sutlića, prozu Novaka Simića, a večeri su bile ispunjene nastupima Toma Durbešića, Rade Šerbedžije i Vlaste Knezović. Danas više nema ni „Tingl-Tangla“, a na njegovom mjestu svijetli noćni klub.

Susret pjesnika na Jutru poezije predstavlja prvenstveno sliku nekog starijeg Zagreba, otprilike onakvog kakvog ga zatičemo na fotografijama legendarnog Toše Dabca, u gradskim pričama novinara Franje Fuisa, na slikovitim karikaturama Andrije Maurovića ili u filmu svih Zagrepčana „Tko pjeva, zlo ne misli”. Zagreba koji je bio nekako gospodstven po toj svojoj umjetničkoj i boemskoj skromnosti i po tim čudnim pjesnicima, koji su živjeli za te svoje subote u dvanaest i tanko pivo sve do popodne. Izvorno, izraz boem je nastao od francuske riječi bohème, kojom su se opisivali nomadski Romi porijeklom iz Češke odnosno Bohemije, ali za Zagreb 60-ih i kasnije, kao i za druge južnoslavenske gradove, posebno za Beograd, njihovi boemi su bili umjetnici i pjesnici izvan struje, kojima je bila puno važnija vlastita inspiracija nego honorar kojim bi ju naplatili. Zagrebačko Jutro poezije bilo je kozmopolitsko pjesničko mjesto od početka i tako je (u smanjenom obimu) nastavilo i nakon užasa i međunacionalnih mržnji iz 90-ih. Bilo je večeri posvećenih Branku Miljkoviću, Vladislavu Petkoviću Disu i Milanu Rakiću, jednako kao i mnogim drugima, a u novije vrijeme na Jutro dolaze pjesnici iz Beograda, Pančeva, Novog Sada i iz drugih dijelova nekadašnje države.

Usamljeni otok slobodnog i razbarušenog Zagreba

Današnje „Jutro poezije” održava se u najstarijoj zagrebačkoj gostionici, „Pod starim krovovima”, popularno „kod Žnidaršića“ u Basaričekovoj 9, koja postoji još od 1830. na Gornjem gradu, gdje se danas pjesnici sastaju svake subote u 12 sati. Njegovih slavnih voditelja u prohujalih skoro šest decenija, Ružice Orešković, Saše Meršinjaka i Roberta Roklicera, više nema, kao ni mnogih pjesnika koji su svoje stihove govorili na Jutru, no zato im se ta i dalje vitalna pjesnička družina dostojno odužila. Uz posebna izdanja zbirki pjesma pojedinih pjesnika koji su nastupali na Jutru, okupljenih u „Knjižnici Jutra poezije“, istim naporom Jutro je štampalo i dvije monografije: Jutro poezije od osnivanja do 2010. i Jutro poezije od 2010. do 2020. godine. Autori obe monografije su pjesnici Nikica Krajina i Željko Buklijaš, sadašnji voditelj Jutra na Gornjem gradu. U ovim antologijama se, kako kaže Buklijaš „na jednom mjestu vidi kakva su sve imena nastupala na tribini i kakav je objektivno ona imala značaj, bez obzira s koje visine tzv. ‘elita’ gleda na nju.“

Na Jutru je svake subote i dalje vrlo živo i ono ne posustaje. Dolaze novi i novi mladi pjesnici, druže se s onim starijima i ne zaboravljaju one prije njih. Popis anonimnih, kao i etabliranih današnjih pjesnika na Jutru je zaista pozamašan. Zato sadašnji pothvat Jutra poezije možemo nazvati beznadno hrabrim, jer on „Pod starim krovovima“ predstavlja usamljenički otok nekog slobodnog i razbarušenog duha nekadašnjeg Zagreba, u moru suludo brze današnjice, u kojoj vladaju staklo, čelik i novac i u kojoj više ne postoji sporost i tišina u protjecanju stihova i ljudske imaginacije i u kojoj više nema pobunjeničkog piva i jeftine rakije. Ili, kako kaže današnji voditelj Jutra poezije Buklijaš: „Dokle ljudima bude stalo, dotle ćemo i mi trajati.“

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba